Kultura
4670 prikaza

Dolje na grad padaše granate, pripalio je cigaretu i gledao

Josip Mlakić
Sandra Šimunović/Pixsell
Roman "Skica u ledu" Josipa Mlakića, s pričom od koncerta Whitesnakea do rat u BiH i distopije, ušao je u širi izbor Nagrade Fric, donosimo odlomak

Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnske policije Thomas Schweiner prvi je posumnjao da je riječ o serijskom ubojici, koji ne preže ni od čega i koji mu je postao opsesija, ubojici kojeg lovi već više od desetljeća, od kraja 1980. i koncerta grupe Whitesnake. Inspektora će tragovi odvesti u Bosnu i Hercegovinu, u ratni vihor, koji će iznjedriti neka nova prijateljstva i brojne neočekivane izdaje.

Skica u ledu počinje kao napeti krimić, prerasta u ratni roman, da bi završila kao distopija, no prije svega to je priča o dvojici braće, o njihovim sasvim oprečnim karakterima i njihovim prijateljima iz bosanskoga gradića s kojima dijele sudbine. Josip Mlakić virtuozno, bešavno spaja svoje opsesivne teme i ispisuje veličanstvenu, gotovo biblijsku priču u kojoj blagost i grubost idu ruku pod ruku, u kojoj se događaju čudesa, ali i neopisive strahote.

Skica u ledu roman je u kojem se isprepleću nevjerojatni matematički zadaci i okrutna ubojstva, ratni zločini i umjetničke slike, koji nepravdu života dovodi u sklad, a kaos u red kakav može stvoriti samo ljubav.

Intervju s Josipom Mlakićem iz Expressovog priloga za književnost BestBook možete pročitati na ovom linku.

Poštar

Zvali su ga Poštar. Imao je kožnatu šumarsku torbu koju je pronašao u gradiću preko granice, u Bosni i Hercegovini, kada se vojska uselila u zgradu šumarije i izbacila na ulicu suvišne stvari: metalne ormare izjedene hrđom, nabubrene registratore sa zapisima o posječenim stablima koja su davno, u prastara vremena, pretvorena u dim, ormare i stolove od iverice iz kojih je curila piljevina, limene pepeljare po kojima su ostali tragovi gašenja cigareta... I torbu.

Josip Mlakić, "Skica u ledu" | Author:

Tamo, u Bosni i Hercegovini, mogao je svaki čas početi rat. Njihov, u Hrvatskoj, slabio je i gubio zamah. Poštar je volio prelaziti granicu, iako to više nije bila granica na kakve je navikao. Barem za njega. Došao bi do granice, mahnuo policajcima i prošao.

Torba je ležala na pločniku, između dva registratora, odmah pored kontejnera iz kojeg se presipalo smeće. Podigao ju je i rukavom košulje obrisao prašinu s nje. Pomislio je kako je čudno da je nitko prije njega nije pokupio odatle. Stavio je torbu preko ramena i krenuo ulicom. Prošao je pored pošte i na vratima vidio natpis "Pošta više ne radi". Zastao je. Razmišljao je kako pronađena torba može poslužiti za pisma. Moglo ih je u nju stati stotine.

On je pola svoga života čekao pismo, najprije iz Francuske, a zatim iz Australije. Možda postoje stotine ljudi sličnih njemu koji čekaju svoja pisma? I možda sva ona mogu stati u njegovu torbu? Bilo bi lijepo biti poštar, raznositi ih, vidjeti sreću na licima ljudi. Ili strah? Razmišljao je o svom pismu, kako ga otvara, o strahu i zebnji. A zatim o adresama. Ulica u kojoj je živio u međuvremenu je promijenila ime. Mogu li pisma stići na upokojene adrese? Imaju li ulice memoriju, trag, zapis o svim imenima koja su nosile?

Zombi grize Predraga Ličinu Nagrada Fric Kultura Panker u Oluji 95.: Od Srba više mrzim samo hevimetalce!

Ulica Zrinskih i Frankopana bila je nekada Ulica socijalističke revolucije koja se prije toga zvala Ulica Jure Francetića. Dalje, u prošlost, bila je to Lička ulica, Ulica Kralja Petra, Eugena Savojskog... Ako imaju, dokle ta memorija seže? Razmišljao je o dvostrukim, trostrukim, četverostrukim kuvertama babuškama. Na prvoj, vanjskoj kuverti stoji adresa Ulica Zrinskih i Frankopana, na drugoj njegova, Ulica socijalističke revolucije, zatim Ulica Jure Francetića, Lička ulica...

Sjetio se ukletih pisama, razglednica, o kojima je bezbroj puta čitao u novinama, koja su dugo, godinama lutala i nekim čudom napokon stigla na odredište. Možda zbog naziva ulica? Iz krvavih balkanskih orgija, poput ove koja je trajala i zahuktavala se, ulice su po pravilu izlazile s novim imenima. Davali su im ih pobjednici, ili "pobjednici", a memorija, trag starih imena, u tom bi se metežu izgubila. Kuverte babuške čuvale bi memoriju ulica. Stajao je tu i razmišljao o tome. Zatim se sjetio mlađeg brata, Marka, zapravo fra Marka.

Bio je svećenik, franjevac. Nalazio se u Frankfurtu. Bio je mlađi od njega dvanaest godina. Završio je sjemenište u Zagrebu, a zatim donio odluku koja je sve iznenadila: nastavio je studij teologije u Sarajevu, kod bosanskih franjevaca. Marko ga je volio. Svaki put kada bi se čuli, pitao ga je za pismo. Poštar ga je odlučio nazvati. Marko mu je mogao pomoći. Bile su dovoljne dvostruke kuverte, vanjska s njegovom adresom i unutarnja s odredišnom. Zamišljao je kako predaje pisma i promatra lica ljudi koji ih otvaraju i kako se ta lica promijene u trenutku kad ih pođu čitati.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Vratio se kući, u svoj grad, i otišao do pošte. Jedino je odatle mogao telefonirati. Telefoni u njihovim stanovima i kućama bili su mjesecima mrtvi. Pomišljao je jedno vrijeme da ga iščupa iz zida, deprimirao ga je, podsjećao na ugasle veze, na pisma koja ne stižu. Ipak, nije. Jednom će proraditi, a on to u tom slučaju neće znati. Nije želio propustiti trenutak kada telefon zazvoni. Razmišljao je ponekad hoće li moći zadržati telefonski broj koji je godinama imao. To ga je podsjećalo na izmijenjena imena ulica. Nazvao je brata. Javio se na njemačkom. Prepoznao mu je glas.

"Marko, ti si", rekao je. "Ja sam."

"Hej!" rekao je Marko. "Odavno se nismo čuli. Ima li išta, je li stiglo?"

"Nije. Čuj, pala mi je na pamet jedna ideja."

"Reci."

"Tamo, preko granice, pošta više ne radi."

"Kako je tamo? Ovde se priča kako će i tamo početi rat. Čujem se sa svojima u Sarajevu, zabrinuti su."

"Rat je ko požar. Širi se. Tako ti je to."

"O kakvoj se ideji radi?"

"O pismima. Volio bih pomoć ljudima, onima koji su tamo, da mogu svojima ovde slat pisma, novac."

"To je sjajna ideja. Kako si to zamislio?"

"Napišu pismo, adresiraju ga, zatvore, a zatim umetnu u novu kuvertu na kojoj će bit moja adresa. Nabavio sam torbu."

Zoran Žmirić Nagrada Fric Kultura Tko s 19 razmišlja o priznanju RH!? Branili smo gole živote!

"Ljudi su nepovjerljivi. Kako će znat da je njihovo pismo ili novac, novac pogotovo, stiglo na odredište?"

"Razmišlja sam i o tome. Neka livo, pored adrese primatelja, napišu veliko slovo o, O kao odgovor. Za svako tako pismo ja ću sačekat da primatelj napiše odgovor, a zatim ga poslati odavde."

"Odlično."

"Mislio sam da ti obavijestiš ljude o tome."

"Hoću. Danas je subota. Sutra ću ih obavijestit, za vrijeme mise. Koju ću im adresu dat? Novu ili staru?"

"Staru, Ulica socijalističke revolucije broj pet."

"Zašto?"

Poštar je šutio i promatrao užurbanu sekundaricu na satu koji je visio sa stropa pošte. Imao je razlog, njegovo pismo moglo je stići samo na tu adresu. Sva ta tuđa pisma mogu na tren biti njegova, do momenta kada prepozna da rukopis nije njezin. Kazaljka je prevalila desetak sekundi.

"Ne znam", rekao je.

Sada je Marko šutio. Poštar je bio uvjeren da je Marko shvatio. Unatoč razlici u godinama jako su dobro razumjeli jedan drugoga.

"Dobro, dat ću im staru adresu. Poštanski broj je ostao isti?"

"Da. Čuo sam da će i njega uskoro minjat."

"U redu za imena ulica, oduvijek su jedni brisali stare nazive i davali nove, ali brojevi. Ne vidim nikakvu logiku u tome."

"Nema je. Mislim da nema."

"Poslat ću ti nešto novaca."

"Ne treba, imam."

"Pismom ću ti to poslati. I napisat ću slovo o pored adrese. Volio bih da to bude prvo pismo koje ćeš dobit."

"Može. Dobit ćeš odgovor."

"Čuvaj se."

"Hoću."

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Ubrzo su počela stizati pisma. Prvo je dobio od brata, tjedan dana nakon njihova telefonskog razgovora. Brat mu je poslao petsto maraka. Otišao je do pošte i napisao odgovor: "Dragi brate, dobio sam novac. Puno te pozdravljam." Sljedeće je dobio dva dana poslije. On je za to vrijeme popravio svoj automobil, prastaru Zastavu 101. Dugo ga nije vozio. Nije ga mogao odmah upaliti, te je skinuo akumulator i odnio ga kod automehaničara napuniti. Ovaj mu je rekao da mu treba novi.

"Kad se akumulator isprazni do kraja, ćelije propadaju, krive se", rekao je automehaničar.

Kupio je novi akumulator. Automehaničar mu ga je pomogao odnijeti do automobila i postaviti. Automobil je nakon nekoliko pokušaja upalio. Motor je neravnomjerno radio.

"Moraš prominit sve filtere, a onda napunit rezervoar gorivom do vrha. Ušla je prašina u njih." Na prvo putovanje krenuo je petnaestak dana nakon razgovora s bratom. U torbi je imao osam pisama i sva su pored adrese imala oznaku "O".

Rat je visio u zraku. Poštar je prolazio kroz brojne kontrolne točke i objašnjavao kuda ide.

"Ja sam poštar", govorio je.

Pokazivao im je torbu koja je ležala na suvozačevu sjedištu. Ponekad bi je otvorio i pokazao neko od pisama koje bi izvukao iz nje. Ubrzo su ga upoznali. Nakon nekoliko odlazaka više nije morao objašnjavati tko je. Znao je da ga mnogi smatraju ludim. Očekivao je to.

Josip Mlakić Nagrada Fric Kultura 'Uz pivo na koncertu RHCP-a shvatio sam da je umro rock'

Zatim je počeo rat. Putovi su se zatvarali. Neisporučena su se pisma gomilala. Problem su bile i adrese. Nove ulice u prigradskim naseljima, kamo su ovdašnji gradovi metastazirali, najčešće nisu imale oznake. Ni memoriju. Tamo zalutala pisma nisu mogla stići, bila su starija od memorije tih uličica. Jednom je o tome razgovarao s nekim mladićem, slikarom, koji je stanovao u sličnom naselju. Nije znao kako se zove, zaboravio ga je upitati ime.

Bilo mu je poslije žao zbog toga. Ulica u kojoj je živio zvala se Proleterskih brigada bb. Imala je oznaku na početku, iz smjera centra grada. Nije imao pošiljku s tom adresom, ali je ipak krenuo niz ulicu. Spuštala se večer i po kućama su gorjela svjetla. Tada je još bilo struje u tom gradu. Sljedeći put kada je došao, nije je bilo. Ni poslije.

Kroz jedan od prozora vidio je mladića kako slika. Zastao je i dugo ga promatrao. Naslonio se u jednom trenutku na ogradu i nastavio promatrati prizor u osvijetljenom prozoru. Podsjećao je na hiperrealističku sliku, a okvir prozora na njenu ramu. Osjećao je nelagodu, ali nije mogao odvojiti pogled.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Bilo je nešto privlačno u toj slici. Pomislio je kako je zavirivanje u tuđe živote privlačno, i da je svatko u određenoj mjeri voajer. Poštari su voajeri, žive tuđe sudbine, utječu na njih, i to promatraju očima stranca. Oni su zapravo svjedoci naličja ljudskih sudbina, njihove tuge, radosti i straha. Mladić ga je u jednom trenutku primijetio, prišao prozoru, otvorio ga i pozvao na pivo. Ušao je.

Mladić je slikao Salomu s glavom Ivana Krstitelja na pladnju. Saloma nije imala lice. Boja na tome mjestu bila je sastrugana i mladić se pripremao naslikati ga. Poštar je zamišljao svoju glavu na njezinu pladnju.

"Čudne su ove nove ulice", rekao je.

"Zašto?" upitao je mladić.

Prestao je slikati. Gledao je u Poštara.

"Nemaju memoriju."

"Memoriju?"

"Da."

Zatim su šutjeli. Sjedili su na kauču i pili pivo. S tog mjesta mogli su vidjeti sliku.

"Neke ulice koje znam", rekao je Poštar, "promijenile su ime nekoliko puta. Ulica u kojoj živim najmanje pet puta. Ta stara imena, to je njihova memorija, sjećanje na ono što su bile. A ova, u kojoj vi živite, nema sjećanja."

"Jednom će se i to prominit, možda poslije rata", rekao je mladić. "Valjda?"

"Hoće. Ovdje nazivi ulica ne mogu preživjeti rat. Tako je oduvijek."

Popili su svoja piva i mladić im je donio nova.

"Čitali ste u novinama stotinu puta o pismima koja su godinama lutala, a onda nekim čudom stigla na odredište?" upitao je Poštar.

"Da."

Bojan Žižović Nagrada Fric Kultura Stranku čine sociopati na koki i žene koje žive od pičke

"Vidite, takva pisma ne mogu stići u slične ulice, ulice bez memorije."

"Možda ste u pravu."

Iz daljine se začula detonacija granate i u gradu je zatulila sirena za "opću opasnost". Nisu se osvrtali na nju.

"Zašto nema lica?" upitao je Poštar i pokazao prema slici.

Mladiću se nabralo čelo, i Poštar je shvatio da je upitao nešto što nije trebao. Saloma ima stotine lica. Koje je od njih bilo na slici?

"Nisam bio zadovoljan", rekao je mladić. "Naslikat ću ga ponovo."

"A Ivan Krstitelj? Tko je on?"

"To je njegov uobičajeni prikaz. Postoje desetine slika s njegovim likom."

"Ovim?"

"Da."

"Tko ga je zapravo stvorio? Mislim, upravo taj lik?"

"Ne znam."

"Možda je to glava slikara koji ga je kreirao, autoportret? Ljudi se vole samosažalijevat?"

"A Saloma je, u tom slučaju, neko stvarno lice?"

"Da."

"Ima logike", rekao je mladić.

Zatim su razgovarali o pismima.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

"Postoji li strah od pisama?" upitao je mladić. "Postoje stotine strahova. Strah od letenja, paranoja, klaustrofobija, ksenofobija..."

"Ne znam", rekao je. "Logično bi bilo da postoji."

"Čekate neko pismo, a osjećate strah da ćete ga uistinu dobiti. Tako ja zamišljam taj strah."

"Da, tako bi to trebalo izgledat. Raspitat ću se."

"Jeste li se nekada susreli s tim?"

"Teško je to procijenit. Susreo sam se s očajem i tugom nakon što bi netko pročitao pismo. Često čekam odgovor na pisma. Tada se s tim susrećem."

"Donesete pismo pa sačekate da primatelj napiše odgovor?"

"Da. Najčešće se radi o potvrdi da su primili novac. Al ima svega."

"Nekad je to teško podnijet?"

"Da, teško. Moram ići. Hvala na pivu."

Slikara se sjetio nekoliko mjeseci poslije, u jednom drugom gradu. Ulica se zvala Ive Lole Ribara. Bila je u brdu, iznad grada. Također jedna od ulica bez memorije. Predao je čovjeku pismo. Zvao se Jerko. Trebao je pričekati odgovor. Nakon što je pročitao pismo, vidio je očaj na čovjekovu licu. Stajali su ispred ulaznih vrata ružne, nabildane trokatnice ožbukane u bijelo.

"Sačekaj!" rekao je Jerko, spustio pismo i ušao u kuću.

Sanja Lovrenčić Nagrada Fric Kultura Ne palim se na kurve, ali ću otići i vidjeti

On ga je podigao i pročitao. Jerkova supruga bila je u Njemačkoj i tražila je njegov potpis na fiktivni razvod braka. Trebao se potpisati na dokument koji je dobio uz pismo. Poštar je osjetio mučninu u trbuhu: da je znao o čemu je riječ, uništio bi to pismo, ne bi ga uručio. Čuo je otvaranje vrata. Spustio je pismo na mjesto gdje ga je čovjek bio ostavio. Nikada prije nije pročitao tuđe pismo. Odlučio je ubuduće pročitati svako koje mu pristigne, a slična uništavati.

Čovjek se vratio, podigao pismo, potpisao se na dokument, a zatim mu ga pružio. Suprugino pismo je zgužvao i vratio se u kuću noseći ga u ruci. On je još jedno vrijeme stajao buljeći u zatvorena vrata. Dolje, po gradu, počele su padati granate. Vratio se u automobil, zapalio cigaretu i promatrao dim i prašinu koji su se dizali nad gradom. Razmišljao je o nesretnom čovjeku i ima li smisla ovo što radi. Prvi put je to tada pomislio. Koliko je sličnih pisama dosada uručio? Sjetio se motiva s mladićeve slike, Salome bez lica. Možda je Salomu najbolje prikazivati na taj način, bez lica?

Pisma je jedno vrijeme držao iznad pare, otvarao ih, a zatim čitao. Počeo je uživati u tome. Bojao se tog osjećaja. Bilo je nešto ljepljivo, ljigavo u tome. Neka je od pročitanih pisama uništio. Nije ih htio uručiti. Jedno takvo ipak je sačuvao. Bilo je adresirano na ulicu Proleterskih brigada bb. Sjetio se mladića, slikara. Grad je također odgovarao. Bilo mu je žao što mu nije znao ime. Primatelj se zvao Darko.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Razmišljao je o strahu od pisama. Nije saznao postoji li naziv za sličan strah, nitko mu nije znao reći. Odlučio je uništiti pismo nakon što sazna je li riječ o mladiću. Pošiljatelj je bila djevojka, zvala se Jelena. Je li ona bila tajanstvena Saloma bez lica?

Krenuo je na put. Putovi prema Darkovu gradu bili su zatvoreni. Bio je u susjednom gradiću. Sve je više bio uvjeren da je riječ o mladiću, jer je on čekao pismo i razmišljao o strahu od pisama. To nije bilo slučajno. Smračilo se. Odlučio se vratiti kući. Cesta ispred njega bila je neosvijetljena. Krenuo je kroz grad. Čuo je pucanj, prasak stakla i osjetio bol u lijevom ramenu. Pokušao je dohvatiti torbu, izvući "Salomino" pismo i uništiti ga. Nije uspio, uslijedili su novi pucnji. Umnožavale su se užarene točke bola po tijelu. Zvuk motora podsjećao je na šum krvi u ušima. Zatim je izgubio svijest, i svega je nestalo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.