Kultura
211 prikaza

Iz Ukrajine - Marta Kuzij: Moj glazbeni rat

Deset minuta prije početka koncerta utihnula je sirena. Ljudi su izlazili iz svojih skloništa i već u sljedećem trenutku prožela ih je ljepota glazbe te obuzela duhovna raskoš usred mračne i tjeskobne svakodnevice

U mojem Lavovu još se svaki koncert održava za ograničeni broj ljudi, broj posjetitelja mora odgovarati broju mjesta u skloništu. Ako uzbuna traje kraće od 45 minuta, koncert se nastavlja, ako ne, onda se otkazuje.

Početkom rata meni i mojim kolegama glazbenicima ne da nije bilo do muziciranja, čak nas je i samo slušanje glazbe uznemiravalo i stvaralo nam nelagodu. Uokolo nas gradovi se ruše, umiru ljudi, a bijeg u neki drugi, čitaj ugodniji, svijet, u najmanju je ruku egoističan. Jer, čini se, da nam mozak ne daje mogućnost da se opustimo - ne smijemo zaboravljati na opasnost! Ali i na takvu se stvarnost čovjek može naviknuti. I to na način da nam klasična glazba postane i hrana i lijek. Nismo svi stvoreni da pečemo kruh i liječimo ljude. Ali potrebno je uraditi barem nešto racionalno! Koja je onda uloga umjetnika? I ona je korisna. Jer umjetnici nude drugačiju hranu i liječe drugačije rane.

Moj grad, Lavov, postao je utočište za stotine tisuća privremeno raseljenih Ukrajinaca koji se, osim sa svakodnevnim problemima, svakoga dana moraju nositi i s osobnim patnjama. Kako je neposredna ratna opasnost u Lavovu jenjavala iz dana u dan i prestajala biti neposredna, počeli smo se vraćati svakodnevnim aktivnostima. Početkom travnja, u vrijeme prvih stidljivih pokušaja da nastavimo s koncertima, osjetili smo da je umjetnost tražena i da nailazi na odaziv.

U dvorani Lavovske filharmonije, sa svojim kolegama, počela sam organizirati koncerte namijenjene raseljenim osobama pod naslovom Lavovski susreti. Prije svega, shvatili smo da umjetnika moramo približiti gledatelju. To se podjednako odnosilo i na fizički aspekt - uklonili smo udaljeni povišeni podij i umjetnik je postao dostižan - ali i na psihološki aspekt jer izravna komunikacija glazbenika s publikom, njegova objašnjenja, razmišljanja i zapažanja postala su bitna. Sve to zajedno pomoglo nam je da se osjećamo sigurno.

Promjena se odrazila i na repertoaru: velike simfonije i složene skladbe sišle su s pozornice, a sve su se češće počela pojavljivati kratka djela razumljiva sadržaja koja nisu opterećivala ionako iscrpljenog recipijenta. I što je najvažnije, po tko zna koji put, pokazala se umjetnikova misija da pomogne slušatelju da se lakše nosi s neizraženim emocijama, da se oslobodi tuge i da odvrati pozornost od teških misli. Glazba kao vid umjetnosti koja se u emotivnom smislu najprije odražava u čovjeku, pruža mu, barem nakratko, osjećaj olakšanja i ugode. Glazba je Ukrajincima postala terapija koja je potrebna svakom čovjeku, jer doslovce svatko u Ukrajini proživljava rat.

Gotovo sve umjetničke ustanove u Lavovu pretvorile su se u humanitarna sjedišta: ovdje se još smještaju ljudi u potrebi, hrani ih se i liječi. Dvorana Filharmonije i nadalje izgleda šokantno - čitavo predvorje i dio prizemlja ispunjeni su kutijama s lijekovima i higijenskim potrepštinama iz Europe. Ovdje čekaju da ih se pošalje onima koji trebaju pomoć na istoku ili na sjeveru zemlje.

U takvom interijeru potpuno se mijenja i izvedba i percepcija glazbe, bilo velikog Brahmsa, bilo komornog Bacha. To je iskusio i svjetski poznati violončelist Gautier Capuçon, koji se s pijanistom Frankom Braleyjem odvažio i 12. travnja u Lavovskoj filharmoniji održao komorni koncert. Imala sam ga čast voditi te vidjeti uzbuđenje i razumijevanje o važnosti trenutka i na licima izvođača i na licima slušatelja.

Samo deset minuta prije početka ovoga koncerta utihnula je sirena za znak opasnosti. Ljudi su izlazili iz svojih skloništa i već u sljedećem trenutku prožela ih je ljepota glazbe te obuzela duhovna raskoš usred mračne i tjeskobne svakodnevice.

Svakoga dana naše psihičko i emocionalno stanje potresaju nove vijesti o ratu. Umjetnicima je teško stvarati klasičnu glazbu ispunjenu refleksijama i promišljanjima, kao što im je to teško bilo i tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Netko se zatvara u sebe, samo radi posao i živi u stanjupripravnosti, skupljajući dojmove za neka buduća djela. Netko nezaustavljivo stvara reakcionarnu umjetnost, iz dana u dan, bilježeći ono bitno. Moje je mjesto u ovoj novoj stvarnosti da služim, da pomažem potrebitima, da pružam potporu već sad. Dok moj suprug ratuje na istoku zemlje, ja sam ovdje, uz pomoć glazbenih događanja, stvaram otočiće sigurnosti i ugode u koncertnim dvoranama ili na otvorenom.

Jedan od primjera reakcionarne umjetnosti bila je tek napisana Lacrimosa ukrajinskog skladatelja Oleksandra Ščetinskog, koja je praizvedena u Lavovskoj orguljaškoj dvorani. Ovaj duboko emotivni rekvijem o strahu, tjeskobi i smrti napisan je u Harkivu u ožujku 2022. godine, tijekom strašnih bombardiranja (teško je zamisliti koliki je snažan poriv umjetnik morao osjetiti da sklada u takvim uvjetima). Skladatelj je odvažno pribjegao imitacijama sirena, tijekom glazbenog performansa, instrumenti su odzvanjali dvoranom, stvarajući u publici atmosferu prisutnosti i tjeskobe, a naposljetku i osjećaj prijetnje. Taj spoj sa zastrašujućim i isprekidanim replikama violina i oboa kao da je ilustrirao burne isprekidane, kaotične misli koje su prolazile skladatelju kroz glavu tijekom granatiranja i eksplozija.

Mogao se steći dojam potpunog uranjanja, osjećaj prebivanja u istom prostoru s umjetnikom u trenutku kad je skladao skladbu... I sve bi to bilo neočekivano i rječito za slušatelja koji takve trenutke nije sam proživio, ali gledateljima, koji svakodnevno žive u ratu, teško je bilo slušati Lacrimosu tog 17. travnja. I to je objelodanilo još jedan važan trenutak: suočili smo se s problemom razumijevanja društvenih trauma i okidača.

Unbreakable! - nekoliko dana kasnije održan je jazz i literarni performans na glazbu ukrajinskoga gitarista Igora Zakusa. Ovo je bilo nešto sasvim drugačije, u glazbeno su tkivo utkani stihovi ukrajinskih pjesnika nastali tijekom prvog mjeseca rata. Prisutni su sjedili u tami, a polusjene izvođača sjedinjavale su se s apsolutnom napetošću glazbe i intimnošću stihova, ni oni koji su slušali ni oni koji su izvodili nisu mogli suspregnuti suze...

Većina prisutnih prvi je put prisustvovala koncertu klasične glazbe otkad je počeo rat. Neki su jecali, neki su se njihali u ritmu, a neki su sjedili okamenjena lica. Ali ti okamenjeni vraćaju se iznova i iznova... Ne znam kako će izgledati glazba u budućnosti, kakvi će biti umjetnici. Ali ako bolje pogledamo, umorni smo od strogosti, napetosti i ograničenja, neodgovorenih pitanja, prijeko su nam potrebna gravitacijska središta i točke za uzemljenje. A govoreći jezikom umjetnosti, riječ je o lakoći, o tonalitetu, o jasnoći i razumljivosti, o jednoznačnosti i usklađenosti, a onda i o utjesi i izlječenju. Sve to kako bismo shvatili da život ide dalje i da se na svijetu ima za što živjeti!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.