Kad se Monika Herceg 2018. godine pojavila na književnoj sceni zbirkom poezije “Početne koordinate”, postalo je jasno da je riječ o iznimnom književnom glasu, čiji će se značaj ubrzo potvrditi i u recepciji kritike i čitatelja. Uslijedile su zbirke “Lovostaj”, “Vrijeme prije jezika” i knjiga drama “Ubij se, tata”, koje su dodatno učvrstile njezin status jedne od najvažnijih suvremenih autorica. Poezija joj je prevedena na petnaest jezika te je dobitnica niza relevantnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Posebno se ističe zbirka “Lovostaj” nagrađena prestižnim priznanjem The European Poet of Freedom, u prijevodu Aleksandre Wojtaszek, kojom prilikom je o njezinoj poeziji govorila nobelovka Olga Tokarczuk.
S nestrpljenjem sam očekivala prozni iskorak Monike Herceg, kao što s posebnom pažnjom iščekujem svaki roman ili zbirku kratkih priča koje objavljuju pjesnikinje, uvjerena da ću se susresti s iznimnom prozom. To se, uostalom, već potvrdilo u recentnoj književnoj produkciji: Tea Tulić je romanom “Strvinari starog svijeta” osvojila nagradu Tportala za najbolji roman, Marija Andrijašević afirmira se kao prozaistica romanom “Zemlja bez sutona” i osvaja istu nagradu, dok Olja Savičević Ivančević svojom prozom kontinuirano osvaja brojna književna priznanja. Pridodala bih ovdje i Laru Tomaš koja, koliko znam, ne piše poeziju, ali je briljantno prevodi te njezine romane “Slani mrak” i “Papir tvoje kože”, za koju je dobila nagradu Fric, jer za poetsku prozu nije neophodno biti službeno pjesnikinjom, znam to iz vlastitog iskustva.
Roman Monike Herceg “Ovdje počinje šuma”, upravo objavljen u Frakturi, pridružuje se nizu ovih uspješnica. Autorica ostaje dosljedna vlastitoj poetici: tematski i motivski okvir prepoznatljiv u njenoj poeziji prenijela je i u prozni diskurs u kojem zadržava istu emocionalnu gustoću i sugestivnost izraza.
U središtu pripovjednog svijeta nalazi se “dijete” - djevojčica kroz čiju perspektivu čitatelj ulazi u složenu, traumom obilježenu obiteljsku svakodnevicu. Roman je strukturiran fragmentarno, kroz niz kraćih cjelina koje funkcioniraju kao zaokružene, gotovo lirske minijature. Takva kompozicija ne narušava cjelinu, nego naglašava raspršenost iskustva i rascjepkanost dječje percepcije.
Jedan od ključnih postupaka kojim se autorica služi jest kontrastiranje dvaju svjetova: brutalne stvarnosti i dječje imaginacije. Kuća, kao središnje mjesto, obilježena je prijetnjama, nasiljem, vikom i stalnim osjećajem straha. Nasuprot tome stoji priroda - livade, šuma i životinje - kao prostor mogućeg oslobođenja. Posebnu ulogu ima motiv konja, koji se pojavljuje kao gotovo nadrealno, utješno biće, simbol bijega i nježnosti.
Međutim, postupno se razotkriva i njegova tragična dimenzija: konj je izgubljen, prodan iz nužde, čime se i sama mogućnost bijega pokazuje krhkom i privremenom.
Ovdje počinje šuma, Monika Herceg, Fraktura
Likovi su oblikovani suzdržano, bez eksplicitne psihološke analize. Majka se pojavljuje kao složen lik: istodobno brižna i iscrpljena, obilježena siromaštvom, strahom i nemoći. Njezina grubost prema djetetu ne proizlazi iz hladnoće, nego iz dugotrajnog pritiska okolnosti. Otac, s druge strane, fizički gradi novu kuću, ulažući napor u ideju mogućeg novog početka, dok majka kroz praznovjerje naslućuje njegovu krhkost. Kuća tako poprima višestruku simboliku - ona je istodobno poprište nasilja, ali i projekcija nade, iako nesigurne i potencijalno neostvarive.
Motiv siromaštva prisutan je u svakom segmentu romana: stvari se koriste do krajnjih granica, jednako kao i ljudi, svedeni na šutnju i pasivno podnošenje. Dijete je prepušteno takvom svijetu u kojem se bol ne razrješava, nego tek privremeno uklanja, poput tragova koji se brišu s poda. U tom kontekstu mašta postaje jedino utočište - ali i ona je nestabilna, podložna urušavanju.
Izrazito sugestivan primjer simboličke slojevitosti nalazimo u prizoru klanja svinje, gdje motiv crijeva funkcionira kao središnja metafora potisnutih trauma i naslijeđene prošlosti. Majčina reakcija, koja prelazi put od nemoći do gotovo mehaničkog prihvaćanja, upućuje na proces privikavanja na patnju. Njezino “čitanje” budućnosti iz crijeva pojačava osjećaj predodređenosti i sudbine.
Granica između stvarnog i imaginarnog svijeta postupno se briše: šuma ulazi u unutrašnjost kuće, a dijete se gubi između jave i sna. Posebno je to vidljivo u odlomku “Sanjarica”, gdje snovi postaju točka u kojoj se prelamaju strahovi, želje i pokušaji razumijevanja stvarnosti. Knjiga snova, postavljena na Bibliju, simbolički povezuje vjeru i praznovjerje, no ni jedno ne nudi stvarnu utjehu. Dječji snovi, ispunjeni motivima raspadanja, smrti i nestabilnosti doma, otkrivaju duboku egzistencijalnu nesigurnost. Istodobno, pokušaj “produživanja života” ukućanima u snovima svjedoči o potrebi za kontrolom nad stvarnošću koja izmiče.
Jezik romana ostaje jednostavan, ali izrazito simboličan, s naglaskom na osjetilne detalje - toplinu, zvuk, pokret - čime se pojačava atmosfera tjeskobe i nelagode. Monika Herceg uspjela je i u prozi zadržati visoku razinu estetske i emocionalne uvjerljivosti. Roman se ne oslanja na fabularnu dinamiku, nego na atmosferu, simboliku i unutarnje doživljaje likova. Kroz perspektivu djeteta oblikuje se snažan prikaz svijeta obilježenog nasiljem, siromaštvom i tišinom, u kojem mašta funkcionira kao nužan, ali nedostatan mehanizam preživljavanja.
U konačnici, roman ostavlja dojam trajne nelagode i otvorenosti: ne nudi razrješenje, nego ustraje u prikazu zatvorenog kruga patnje. Upravo u toj suzdržanosti i odbijanju konačnih odgovora leži njegova najveća snaga - kao i u sposobnosti da čitatelja suoči s iskustvom koje se ne može lako ni razumjeti ni zaboraviti.
