Iznimno dobro napisan književni izvještaj s ruba

Jedan od najboljih početaka nekoga književnog djela, ako ne i najbolji, one famozne prve rečenice, napisao je, po mojemu mišljenju, Ernest Hemingway u svojoj pripovijetci “Snjegovi Kilimandžara”: “Kilimandžaro je snijegom prekrivena planina, visoka 6007 metara. To je najviša planina u Africi. U blizini najviše zapadne točke nalazi se sasušena i smrznuta lešina leoparda. Nitko nije razjasnio što je leopard tražio na toj visini.” U holivudskom klasiku “Snjegovi Kilimandžara” Henryja Kinga iz 1952. godine, koji je ekranizacija spomenute Hemingwayeve pripovijetke, ali koji bitno odstupa od predloška, u jednom od najboljih filmova “o piscima” u povijesti filma, ovaj je uvod okosnica radnje. Leopard je paradigma istinskog, rođenog pisca. Iako na sličan način taj motiv funkcionira i kod Hemingwaya, u filmu je on prenaglašen i eksplicitan. U ključnoj sceni ujak glavnog lika, nerealiziranog pisca Harryja Streeta, kojeg u filmu igra Gregory Peck, kaže Harryju: “Ali reći ću ti koji je jedini pravi pristup pisanju. To je kao lov. To je lov u kojemu čovjek napreže svoj mozak, protiv sila neznanja i zla. To je doživotni usamljenički safari. Plijen za kojim se traga je istina vrijedna priopćavanja. Plijen vrijedan življenja. Nešto zbog čega vrijedi prevrnuti vlastitu utrobu. Ne znam imaš li hrabrosti držati se toga? Pratiti trag, bez obzira kuda vodi? U paklu i na debelom moru? Ako imaš, neka ti je Bog na pomoći.”

OceanMore

U ovom tekstu neće biti riječ o Ernestu Hemingwayu nego o novom romanu Ede Popovića “Kako sam brojio ružičaste robote”. Radi se zapravo o romansiranoj autobiografskoj prozi, ali i o romanu o pisanju. Izdavač knjige je zagrebačka Naklada OceanMore. Edo Popović rođen je 1957. godine, u Livnu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je hrvatski jezik, te komparativnu i jugoslavensku književnost. Bio je pokretač i urednik književnog časopisa Quorum, a 1987. godine objavio je svoje prvo književno djelo, kultnu zbirku pripovijedaka “Ponoćni boogie”. Iako je prvenstveno doživljavan kao pisac iz niše takozvane “stvarnosne proze”, tekstovi Ede Popovića su bili po svemu posebni, imali su jedan odmak od prevladavajućeg književnog diskursa tog vremena, neki fini i gotovo nevidljivi fantastičarski suspens. Popović u svoja djela bez zazora upliće (pseudo)biografske elemente, što je postupak koji u to vrijeme, 2000-ih, nije bio uobičajen kao što je to slučaj danas, što je naviše došlo do izražaja u njegovoj autobiografskoj prozi “Kameni pas” iz 2001. godine. Dakle, radi se o piscu između čije biografije i bibliografije nema nikakvih ograda, već se sve to isprepleće i fuzionira. Također, u njegovim djelima prisutne su jako dobro uklopljene esejističke dionice.

Pisac Edo Popović Žarko Bašić/ PIXSELL

Sve pobrojano prisutno je i u ovom romanu, osim, što ja mali paradoks, onoga što je najviše karakteriziralo književni stil Ede Popovića, a radi se upravo o tom finom, nenametljivom filigranskom odmaku od stvarnosti. Iako i u najnovijem romanu ne nedostaje sličnih scena i motiva, oni ovdje funkcioniraju na jedan potpuno drugačiji, nov i, rekao bih, književno uvjerljiviji način. Najbolji primjer onoga što želim reći je jedan od rijetkih likova iz romana, a da to nisu mačke i pas glavnog lika, čovjek kojega pripovjedač zove Sjena, kojega on nijednog trenutka ne vidi nego razgovara s njim kroz stijenku koja dijeli balkone njihovih zagrebačkih stanova. Sjena mnogo više funkcionira kao neka vrsta “unutarnje savjesti”, nekog višeg, “sveznajućeg glasa”, nego kao stvarni lik od krvi i mesa. Kada je Edo Popović svojevremeno odlučio napustiti Zagreb, grad koji je dotada bio njegova opsesivna književna tema, i preseliti se u jedno napušteno selo u blizini Karlovca, koliko se sjećam, taj je događaj u hrvatskoj kulturnoj javnosti doživljen kao svojevrsna senzacija. Edo Popović kao da se u našim očima preko noći pretvorio u Hemingwayeva leoparda, izmješten iz jedinog svog svijeta, Zagreba, u gluhu provinciju, gotovo poput famoznog leoparda, koji je žarko afričko podneblje, svoje prirodno stanište, zamijenio snježnim vrhovima Kilimandžara. Glavni lik romana je šezdesetogodišnji intelektualac, književnik, koji živi sa suprugom Lilom i sinom Svenom, koji u jednom trenutku u iznimno teškom stanju završi u jednoj od zagrebačkih bolnica, kao posljedica plućne embolije, što saznamo tek kasnije. Roman započinje buđenjem u bolničkoj sobi, kada glavni lik sazna da mu je, pored bolesti zbog koje je završio u bolnici, otkriven i limfom u zdjelici, zbog kojeg mora krenuti na kemoterapiju. Nakon uspješnog liječenja, naš junak odlučuje vratiti se na selo, gdje većinu vremena provodi u društvu šest mačaka i psa. To je, otprilike, okvirna radnja ovog romana. Popovićev roman, dakle, započinje kao jedno od onih tipičnih klasičnih djela koja tematiziraju smrt, u kojima je smrt čak i u njihovu naslovu. Navest ću neka od najpoznatijih: “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna, “Smrt Ivana Iljiča” Lava Nikolajevića Tolstoja, “Smrt Artemija Cruza” Carlosa Fuentesa, “Smrt trgovačkog putnika” Arthura Millera...

Pisac Edo Popović Žarko Bašić/ PIXSELL

Mene su, moram priznati, prve scene po svojoj naturalističkoj ekspresiji neodoljivo podsjetile na početak romana “Smrt Artemija Cruza”. Sve tamo do junakova odlaska iz bolnice, ovaj se roman može čitati u tom ključu. Tamo, dakle, gdje spomenuta djela završavaju, Popovićevo se nastavlja, pretvarajući se u uvjerljiv i iznimno dobro napisan književni “izvještaj s ruba”. U principu radi se o romanu o prevladavanju strahova, pogotovo  straha od smrti, zbog toga i ovakav, neobičan naslov knjige: “Kako sam brojio ružičaste robote”. Trebamo na neki način spoznati vlastiti strah, da bi se uopće mogli nositi s njim. U tom smislu Popovićev junak se koristi istočnjakom duhovnošću. Pored ovoga, tu je i priča o današnjem, suvremenom svijetu, od kojega glavni lik bježi, gdje dolazi do izražaja onaj spomenuti esejistički Popovićev refleks: “Igram svoju igru za koju sam smislio pravila, a ono što oni smatraju supervažnim i dragocjenim, to su samo zvečke koje tutnu djeci u ruke da prestanu plakati. Gledam ih, trud kojim rintaju, kruh koji jedu u znoju lica svoga, pohlepa kojom grabe stvari, njihov vječiti strah od sutrašnjice, grčevit napor da postanu netko – ja mislim da su ludi.” Osvrće se, također, na aktualnu pandemiju koronavirusa, na koju su liječnici posumnjali na početku, odnosno na iracionalni strah koji je zaustavio život. “Valjda ćemo, kad ovo jednom prođe, opet znati živjeti”, kaže glavni lik romana na jednome mjestu. Dakle, najnoviji roman Ede Popovića počinje kao roman o smrti, nastavlja se kao roman o borbi sa strahovima, da bi se na kraju, potpuno neočekivano, pretvorio u roman o životu.

Pisac Edo Popović Marko Lukunić (PIXSELL)

Glavni lik romana citira u završnom dijelu rečenicu iz “Tractatusa” austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina: “Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti”. Svoj monolog, razgovor sa samim sobom, Popovićev alter-ego, pozivajući se na Wittgensteina, završava na sljedeći način: “Kažu da staza vodi do svake točke pokraj koje prolazi. I tek kad napravimo posljednji korak, saznat ćemo kamo smo pošli. Sretan sam što to još ne znam. Što još hodam. Ne ostavljam tragove. Nemam nikakav cilj. Ne moram stići nikamo. Nemam nikakvih namjera. Samo hodam.” Hemingwayev Harry Street, što je poznato svakome tko je čitao ovu priču, nije imao volje i hrabrosti, za razliku od Ede Popovića, “pratiti trag, bez obzira kuda vodi”. Međutim, niti u slučaju Ede Popovića nećemo saznati što je “leopard tražio na toj visini” jer odgovor na to pitanje ne postoji, čega je i sam Popović svjestan, jer ćemo “tek kad napravimo posljednji korak, saznati kamo smo pošli”, međutim dragocjeno je i to da smo saznali kako je “leopard” stigao dotle, prateći neki tajanstveni, unutarnji impuls.