Jedan od najnajpetijih trenutaka svake nagrade izbor je njezinih finalista, neki tvrde čak i napetiji od samog proglašenja pobjednika. Potvrđuju to pisci koji često naglašavaju kako im je upravo ta stepenica najvažnija i kako je ući među finaliste gotovo već kao dobiti nagradu, ali i članovi žirija koji u pravilu svjedoče kako je to najteži dio posla. Sedmeročlani žiri Nagrade Fric upravo je odradio i tu dionicu svoga izbora te od četrnaest izabrao šest naslova koji ulaze u završnicu, među kojima se nalazi i onaj koji će u siječnju sljedeće godine ponijeti titulu petog dobitnika nagrade. Administrativno-hladnim rječnikom može se reći kako su u utrci ostale tri spisateljice i tri spisatelja, dvije zbirke priča i četiri romana, te čak dva prvijenca. Objektivno-kritičarskim rječnikom možemo zaključiti kako se u izboru našla žanrovsko-poetički šarolika skupina koja, prema sudu žirija, nešto govori i o raznolikosti i višeglasju godišnje prozne produkcije. Finalisti, vidljivo je, ne dijele zajednički poetički model, matricu pisanja, sklonost žanru ili stilskim postupcima. Na popisu finalista tako su se našli obiteljska saga i autofikcija, povijesni roman i književna fantastika, vidljivo angažirani i do kraja utišano angažirani prozni tekstovi, priče iz prošlosti i one iz suvremenosti, poetsko i dokumentarističko, urbano i ruralno, privatno i javno... Šest finalistica i finalista, vjerujem kako to mogu reći u ime čitavog žirija, bilo je teško izabrati, ali kad ih se popiše na jednome mjestu, oni upućuju na to kako na proznoj sceni trenutačno koegzistiraju glasovi koji imaju što reći i znaju kako to činiti. Literarna kompetencija, tematska originalnost i autentičnost izraza bili su glavni kriteriji kojima se žiri vodio u svom izboru. U konačnici, dobili smo indikativan i šarolik presjek onoga što nam hrvatska i regionalna scena trenutačno nude na čitanje, no prije svega šest iznimno kvalitetnih knjiga. Svim finalistima, uz čestitke, možemo zaželjeti puno sreće u nastavku utrke, a žiriju žustre i argumentirane rasprave i koliko je moguće što veći konsenzus pri izboru pobjednika.
Magdalena Blažević - Svetkovina, Fraktura
Prva zbirka priča Magdalene Blažević odlikuje se iznimnom preciznošću opisa koji se ne iscrpljuju u doslovnosti: naslov ne uključuje nimalo slučajno riječi sve, svet i kovina. Svaki je od gradbenih elementa - svaki motiv, svaka riječ, svaka slika, maltene svaki zvuk - neopozivo uglavljen u konstrukciju kao kamen u suhozid. Ako je tematski u prvom planu okrutnost, izvedbeno se suvereno demonstrira spisateljska okretnost. Virtuoznost tim više dolazi do izražaja što se ostvaruje u dosljedno provedenom skučenom okviru sižejnih pravila. Ritam je postojan, ali nikad monoton, ambijent skoro beziznimno ruralan, ali nipošto banalan, situacije beznadne, ali sve samo ne bezizražajne. Opisana stanja samim ispisivanjem nadilaze vlastitu bezizlaznost. Ono što, čitano doslovno, ne pruža nikakav povod za slavlje, preneseno se literarno ukazuje upravo kao svetkovina pisanja: svedenost smisla, razvedenost značenja.
Ivana Bodrožić - Sinovi, kćeri, Corto Literary
Roman “Sinovi, kćeri” Ivane Bodrožić dodjeljuje glas onima kojima je društvo diskriminacije oduzelo pravo na njega - marginaliziranima, drukčijima, odbačenima. Naglasak je na osjećaju krivnje i metaforičkom i stvarnom sindromu “zaključanosti”, što se uobličava kroz tri glasa - mlade žene, zarobljene u tijelu koje postaje zatvor nakon pokušaja samoubojstva, transrodnog muškarca kao žrtve društvenih stereotipa i majke kao žrtve generacijskog nasljeđa patrijarhalizma. Situacijama koje opisuje Ivana Bodrožić prilazi iz nekoliko autentičnih perspektiva, retrospektivno i akronološki, a tri narativna toka iskazuju različitosti i specifičnosti karaktera. Svatko od njih onemogućen je, sankcioniran ili pomiren s nedostatkom komunikacije, a kroz roman se prelamaju motivi nerazumijevanja, nametnutog srama, krivnje i tjelesne, emocionalne i društvene nemoći. Taj transgeneracijski lanac predrasuda koji se manifestira od mikrozajednice obitelji do čitavog društva i isključuje sve što je drukčije i manjinsko, u ovom romanu funkcionira kao krik koji potiče na promjenu i razumijevanje.
Zoran Ferić - Putujuće kazalište, VBZ
“Putujuće kazalište” je kompleksan roman koji žanrovski možemo odrediti kao obiteljsku sagu ispisanu na pozadini povijesnih događaja turbulentnog 20. stoljeća i njegova prelamanja kroz pojedinačne živote. Obiteljska priča Zorana Ferića sama po sebi pršti od “literature”. Tu je djed, ruski Židov kojeg Oktobarska revolucija “šalje” u Pariz, a potom kao liječnika u Zagreb, pradjed iz Vršca koji u putujućem kazalištu uprizoruje hrvatske predstave, ali ga to ne može spasiti od prebrojavanja krvnih zrnaca, otac koji probija Srijemski front, majka koja kao djevojčica žutu zvijezdu amortizira Biblijom, slučajnosti i tragedije, bolesti, fotografije koje bilježe trenutke o kojima ne znamo pravu istinu... Sve te transgeneracijske sudbine i traume s kojima se pisac suočava dojmljive su onoliko koliko to može biti roman u kojem dokumentarno i fikcionalno beskompromisno raslojavaju jedno drugo. Ferić piše o “sebi i svojima”, u prvom dijelu romana konvencionalnije i “dokumentarističkije”, da bi potom sav taj instrumentarij upotrijebio i na samom sebi, a roman skrenuo u pravcu autofikcije. Baziran na određenim lajtmotivima, roman je istovremeno i mali katalog Ferićeve poetike, tumač opsesivnih tema, sinteza svega što je ranije pisao i empirijski dokaz kako mali uzroci uvijek izazivaju velike posljedice.
Korana Serdarević - Gušterov rep, Fraktura
Zbirka priča Korane Serdarević je dosljedno realiziran spisateljski koncept figurativno predočen u naslovu “Gušterov rep”: ukazujući, metaforički, kako je svaki gubitak načelno nadoknadiv, ali podsjećajući istodobno kako je to, u zbilji, svojstvo druge vrste živih bića. Preneseno i doslovno tumačenje tako se oblikuju u nerazmrsiv splet, koji svoj spisateljski pandan ostvaruje u predočavanju krajnje ozbiljnih, često traumatičnih, situacija pretežno vedrim tonom, nerijetko i uz ironijski odmak. Polazeći iz stanja manjka, priče se redovito razvijaju raščlanjivanjem nekog neuralgičnog aspekta ljubavnog odnosa, u najširem smislu. Fabularne rane pritom zacjeljuje lakoća pripovijedanja, koja prepoznatljivu ambijentaciju u suvremenost neopazivo premješta u bajkovitu bezvremenost, pružajući tako, makar i iluzornu, nadu u iscjeljenje.
Damir Uzunović - Ja sam, Buybook
Priča o sebi kao odgovor na pitanje o smislu života, tako ćemo tragom uvodnog citata Györgya Konráda usmjeriti početak čitanja romana, a naslovno “Ja sam” nas još dodatno uvjerava kako smo na pravom putu žanrovskog dešifriranja. Sve se to dodatno potvrđuje čitanjem prvog dijela romana “Koreja”, kraćih zapisa u kojima se iscrtavaju obrisi jednog djetinjstva ispunjenog sretnim i onim bolnim trenucima, u kojima pripovjedač spoznaje sebe, svoju obitelj i mikrozajednicu u kojoj živi. U drugom dijelu romana - koji se zapravo sastoji od tri knjige koje nisu samo mehanički srasle jedna u drugu - granice svijeta nešto su šire i nešto opasnije, a za sada već odraslijeg pripovjedača i njegove kvartovske prijatelje izvor straha, radoznalosti, ali i privlačnosti i pronađene hrabrosti. U tom dijelu pozicija pripovjedača i stil se već donekle mijenjaju/odrastaju, balansirajući između tehnike kojom se ocrtavaju živopisni stanovnici kvarta i tehnike samoopservacije u kojoj sve veću ulogu ima inicijacija u prostore erotskog. U trećem dijelu romana naslovljenom “Tri očeve smrti” percepcija svijeta data je glasom analitičara, esejista, suptilnog introspekta, pjesnika. Na događajnoj razini, u kojoj rat namjerno nije tematiziran osim posljedično, ovaj je dio romana priča o ljubavima koje su ubijale daljine, nacionalne podjele i nevjere, ali i kronologija očeve bolesti i smrti. Sve je to povod za pomnu obiteljsku kronologiju, ali prije svega “konstrukciju” sebe samoga i vlastitog identiteta. Roman se tako uobličava o priču o povratku/ostanku, prihvaćanju i redefiniranju značenja ključnog, naslovnog “ja sam”.
Ivan Vidak - Radio Siga, Sandorf
Prvi roman Ivana Vidaka inventivno spaja grotesku prikaza i fantastiku radnje s konkretnim vremensko-prostornim situiranjem. Precizno su određeni, kako historijsko razdoblje, tako i mjesto - pri čemu su likovi svojim položajem uvelike izuzeti iz historijskih zbivanja, ali i njima poprilično obilježeni. Da ništa nije kako se čini, pokazat će se kad čitajući uvidimo da ni radio ni siga nisu ono što bismo isprva pomislili. Kao što je, recimo, Bezdan realan, a ne alegorijski toponim, u tekstu se povratna sprega referencijalnosti i alegorije redovito ostvaruje na neočekivane načine, dok se manipulacija značenjima ispostavlja kao središnji interes, kako na fabularnoj, tako i na sižejnoj razini. Artificijelna struktura naglašena naslovljavanjem poglavlja padežnim pitanjima suverenim se pripovjednim glasom realizira kao niz višeznačnih odgovora, a nadnaravne moći protagonista, i telekomunikacijske i seksualne, kao figuracija nerazdruživosti diseminacije i inseminacije.
