Kultura
171 prikaza

Jean Hanff Korelitz: teorije zavjere dio su američke kulture

1/4
Wikimedia Commons
HBO-ov šestodijelni projekt ‘Slom’ (‘The Undoing’) u fokus čitateljske i gledateljske, jednom riječju potrošačke javnosti postavio je američku spisateljicu Jean Hanff Korelitz

Priča o Grace Reinhard Sachs, čiji se život pretvara u skup nenadoknadivih gubitaka i neuspješan pokušaj da makar na hrpi sabere njegove krhotine, ne dijeli mnogo sličnosti s napetim psihološkim poigravanjem i sudskim trilerom koji su pred kamerama iznijeli Nicole Kidman i Hugh Grant. Protagonistkinja romana je, za razliku od one u interpretaciji Nicole Kidman, nadmena i nepristupačna, sklona svisoka promatrati svoje pacijentice koje su “trebale znati bolje” i upravo ju je takvu, sveznajuću, Korelitz poželjela potpuno raslojiti, razgraditi na najsitnije komade i promatrati ono što je ostalo. “Izgubljena je, a da ni sama nije svjesna te činjenice. No što će učiniti jednom kad magična koprena padne s njezinih očiju? To me zanima”, govori za jednog izrazito hladnog poslijepodneva dok snijeg ponovno zatrpava dvorište njezine kuće u okolici države New York. Svjesna je da se knjiga i njome inspirirana serija umnogome razlikuju, no tvrdi kako se ne ubraja u one posesivne autore i autorice koji ne dopuštaju da se u njihovim djelima išta promijeni. “Uostalom, nitko me nije prisilio da prodam prava. Mogla sam odbiti Davida i nastaviti živjeti napola anonimnim životom. Nisam to učinila pa ne želim mnogo prigovarati. Ako nekoga zanima moja verzija priče, knjiga je još 24 25 tu. Nisam promijenila ni slova. Osim naslova”, zaključuje. Upravo je objavljivanje hrvatskog izdanja “Sloma” bilo povodom ovog našeg razgovora.

BestBook: Adaptacija Davida E. Kelleyja vašoj je knjizi osigurala gotovo zvjezdani status. Kakvo je vaše mišljenje o promjeni naslova i preinakama unesenim u scenarij? Biste li ih odobrili kao gledateljica i čitateljica?

Ovo nije prva adaptacija nekog mojeg djela, četvrti roman ‘Admission’ iz 2013. je, također uz određene izmjene, pretvoren u film. Je li mi smetalo? Oduvijek sam htjela neko svoje djelo vidjeti na velikom platnu, mislim da su ovo mali kompromisi za takvo što. Pogotovo s Davidom E. Kelleyjem, čije serije i sama gledam gotovo četrdeset godina, a toliko je vješt da je čak i mene uspio zavarati. Naime, kako mi je rečeno da će knjiga biti ostavljena po strani, i sama sam nekoliko puta razmišljala o tome tko bi još, uz Jonathana, mogao biti ubojica. Tko je još bio toliko motiviran da čekićem smrska ženinu lubanju? Naravno, naposljetku je ovo bio jedini logičan odgovor, ali svidjelo mi se to poigravanje. A svidio mi se i naslov. Mislim da ‘You Should Have Known’ savršeno pristaje uz knjigu jer ondje nema sloma, nema nečega što treba poništiti. Prikazujem samo njezinu priču, njezin krah. I to je poruka. Trebala je znati.

BestBook: Ne odiše li, ipak, takav naslov dozom osuđujućeg podcjenjivanja?

Odiše, ali to i jest namjera. Ljudi često psihoterapeutu odlaze kako bi čuli da nisu oni krivi, da je s njima sve u redu, samo, eto, nisu imali sreće i namjerili su se na krivu osobu. Ili su rođeni na krivome mjestu, u krivo vrijeme. Grace nije takva terapeutkinja. S jedne je strane puna predrasuda, s druge želi da njezini klijenti promisle o tome kako su se doveli u sadašnje stanje. Takvo postavljanje stvari je, u konačnici, i kritika današnjeg društva u kojem kritike gotovo da i nema. Samokritičnosti pogotovo. Kao da neprekidno moramo tješiti jedni druge i uvjeravati se da ni za što u svojim životima, ni za kakvu nevolju, nismo odgovorni sami.

 | Author: HBO HBO

BestBook: Zašto vam je bilo važno Grace učiniti terapeutkinjom? Poruka romana možda bi i snažnije odjeknula da piše, primjerice, priručnike za samopomoć, no čini mi se da je bilo izrazito važno glavnu protagonistkinju postaviti u terapeutsku ulogu...

Moj interes za psihoterapiju seže jako daleko, još u djetinjstvo. Naime, moja majka je psihoterapeutkinja i često nam je, naravno ne otkrivajući njihove identitete, govorila o svojim pacijenticama. Htjela je da moja sestra i ja shvatimo da je moguće istovremeno biti i izrazito uspješna poslovna žena, priznata stručnjakinja ili izvrsna studentica i nevjerojatno glupa. Posebno kad su muškarci u pitanju. Fascinirale su me majčine priče, kolike su žene u svoje živote pustile muškarce koji su im nanosili bol potkradajući ih, varajući i ponižavajući i uspijevale na to ostati potpuno slijepe. Iako je svima oko njih bilo jasno što se događa. Majci je bilo važno da u svijet krenemo kao oprezne, sumnjičave mlade žene, pa bismo često analizirale njihove priče. Još sam fascinirana patološkim tipovima osobnosti, posebno lažljivcima koji su prisutni u svim mojim, inače žanrovski i tematski prilično različitim, knjigama. Sama sam užasna lažljivica, ali znam da postoje ljudi sposobni potpuno ležerno ušetati u nečiji dom, popiti čaj ili kavu i lagati, posve obmanuti drugu osobu. zaboga, posljednje smo četiri godine imali predsjednika nesposobnog izreći istinu. Laž mu je bila prirodna. Meni nije i zato sam fascinirana takvim ljudima.

BestBook: Jesu li majčine lekcije bile od pomoći? Postoje li trenuci ili osobe u vašem životu za koje sad znate da ste ‘trebali znati bolje’?

Naravno. Na faksu me potkradala cimerica. S obzirom na sve što sam znala o njoj, trebala sam to predvidjeti. U mojem su životu, također, postojali ljudi čija mi je prisutnost donijela više štete nego koristi, ali to je normalno. Čovjek uči dok je živ. Ekstremniji primjer takve situacije doživjeli smo kao obitelj. Unatoč tome što je moja majka bila jako sumnjičava, novac naše obitelji dvaput je pronevjeren. Oba se puta to dogodilo na očevu poslu. Netko je od nas otuđio značajnu količinu novca, a mi to nismo ni primijetili. Dakle, nije važno koliko si dobro pripremljen ili koliko si sumnjičav, ako je netko dovoljno dobar lažljivac prevarit će te.

BestBook: Jedno ste poglavlje u romanu naslovili ‘Ovo nije moj grad’. Dijelite li mišljenje svoje protagonistkinje? Koliko se New York vašeg odrastanja razlikuje od današnjeg?

Točno tako se i ja osjećam, kao da to više nije moj grad. Najveća je razlika u tome što, kad sam ja bila mlada, niste morali biti nerazumno bogati da biste si priuštili život u gradu. Da biste danas održavali standard kakav je nekoć imala moja obitelj, morate biti doista sramotno bogati. Zato sam iz perspektive rođenje Njujorčanke, i same pripadnice više klase, htjela pokazati kako sav taj novac više nije dovoljan. Pojavio se novostečeni novac, novopečeni su bogataši istisnuli one stare, za današnje pojmove gotovo siromašne. Grace hoda ulicama kojima je oduvijek hodala, živi u stanu iz svojeg djetinjstva, ali da ga nije naslijedila, nikad si ga ne bi mogla priuštiti. Vodi privatnu psihoterapeutsku ordinaciju i udana je za pedijatrijskog onkologa, a opet je među najsiromašnijim likovima u knjizi. Nažalost, serija tu ne prati knjigu i njezin život prikazuje kao čisti luksuz. No evo jedne zanimljivosti, kuća koja u ‘Slomu’ predstavlja dom obitelji Frazer trenutačno se prodaje za 30 milijuna dolara. Nitko koga poznajem ne posjeduje toliku količinu novca! To je suludo. Kao u Londonu, ni u New Yorku najluksuznije i najskuplje nekretnine nisu kupljene kako bi bile nečiji dom, nego kako bi bogati Rusi i Kinezi u njima boravili nekoliko dana godišnje. Da, grad se umnogome promijenio, ali pandemija je promijenila društvo i ne znam kako će izgledati nakon ovoga. Čim bude sigurno, vratit ću se u grad kako bih pomagala prijateljici koja vodi servis za dostavu toplih obroka starijima, bolesnima i siromašnima. Želim pomoći gradu da se oporavi.

BestBook: Mislite li da je to moguće? Mnogi vaši, mahom siromašniji, sugrađani izgubili su živote dok su oni imućniji napustili grad. Neće li to stvoriti dodatne podjele?

Ne znam. Istina, mnogi su otišli u svoje kuće u Hamptonsu ili predgrađu i vjerojatno će nastaviti živjeti ondje. Moji su roditelji vrlo stari, a imam i sedamdesetogodišnjeg supruga i moja primarna odgovornost je prema njima. No nakon toga sam odana New Yorku, gradu, ne ljudima. I sigurno ću mu se vratiti.

 | Author:

BestBook: Što biste, iz američke stvarnosti, izdvojili kao detalj o kojem ste mogli znati više ili na njega biti bolje pripremljeni? Je li to borba s pandemijom?

Možda. Prijatelj zaposlen u Centru za sprečavanje širenja zaraznih bolesti rekao mi je da nikad nismo mogli biti Tajvan, ali da bismo odgovornim ponašanjem možda postali Južna Koreja. Ipak, mislim da je to Donald Trump. On nije znao ništa i nije ga bilo briga o povijesti zemlje, o njezinu značenju i našim idealima, ciljevima u svijetu. Zapravo nije vidio svijet, vidio je samo sebe, vlastite želje i potrebe. Sad smo izabrali Bidena i premda u dijelu javnosti, čak i svjetske, postoje određene sumnje, mislim da nema šanse da se ponovi scenarij u kojem u nevjerici vrtimo glavama i pitamo se kako to nismo predvidjeli. Biden, naime, poput svih naših predsjednika, pa čak i Ronalda Reagana, razumije povijest, ideju Amerike i onoga što ona pokušava biti. Možda se neću složiti sa svakom njegovom odlukom, ali nikad neću dovesti u pitanje njegovo poštenje i želju da postupi u interesu naše zemlje. Možda i neće uvijek biti uspješan, ali namjere su mu ispravne. Odabravši Trumpa postavili smo doslovno najgoru osobu u Americi za predsjednika. Mi Njujorčani govorili smo ostatku zemlje da je tip prevarant, lažljivac, da je napustio svaki započeti posao, nije plaćao zaposlenike niti račune. Kad vam ljudi pokažu tko su, vjerujte im. Govore vam istinu.

BestBook: Zašto onda? Što je naciji bilo tako privlačno u Donaldu Trumpu?

Svojim je ponašanjem ljudima dao dopuštenje da se i oni sami ponašaju kao da su bolji od ovih ili važniji od onih. U našoj je kulturi ukorijenjena tradicija rasizma i seksizma, a on je ljudima dao dopuštenje da tome daju glas. To je to, jako jednostavno. Ta tradicija seže do samog početka izgradnje naše nacije. Svi koji dođu nakon nas, svaka iduća etnička grupa, manje je vrijedna i zatvaramo joj vrata pred nosom. Tako je bilo, nadam se da će se sad stvari promijeniti. Možda će to biti pozitivna posljedica Trumpova predsjednikovanja.

BestBook: Nije li naivno vjerovati da će tako dugotrajan problem nestati, povijesno gledano, gotovo preko noći?

Ne, nipošto ne mislim da će nestati tako lako. Danas se suočavamo s velikim klasnim problemom. Volimo vjerovati da u američkom društvu klase ne postoje, ali nije tako. Naravno da ih imamo i sve se više u njih zatvaramo. Sve je teže preskočiti barijeru i prijeći iz niže 26 27 u višu klasu. No mobilnost je još veća nego u nekim drugim društvima jer je u američkom sve samo pitanje novca. Ili je barem tako u devedeset posto slučajeva. Čak i novopečeni bogataši mogu svoje dijete poslati u prestižne škole s višestoljetnom tradicijom. Bitno je samo da plate školarinu, što prije stotinu godina nije bio slučaj. Novac je danas sve.

 | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

BestBook: Je li i pitanje cjepiva i procjepljivanja u svojoj suštini pitanje novca? U jednom trenutku vaša protagonistkinja osuđuje majku čije je dijete oslijepilo nakon prebolijevanja ospica protiv kojih ga majka nije cijepila. Je li (ne)povjerenje u znanost jedno od najvećih pitanja 2020.?

Teorije zavjere kojima često pribjegavaju ljudi koji se protive cijepljenju dio su naše američke kulture. Naravno, vođe tih pokreta često su prije svega privučeni snagom novca, no mnogo se toga krije i u nevjerojatnoj moći koju im to donosi. Kao i liječnici koji, poput Jonathana, imaju psihopatske osobine, i oni se hrane time što drugi u njima vide božanstva. Hrane se time što su potrebni, tom moći da, u svojim očima, odluče tko će živjeti, a tko umrijeti. Frustrirajuće je gledati sve to ludilo. Kurt Anderson napisao je knjigu ‘Fantasy land’, u kojoj je američka povijest prikazana kao duga staza čarolije - ulice su popločene zlatom, iz zemlje izviru fontane mladosti... Bavi se svim elementima koji su pridonijeli mitologizaciji Amerike i pokretima kakav je danas Q’Anon. S jedne mi je strane, kao autorici fikcije, fascinantno promatrati kolika je snaga tih priča. S druge strane, ako ne želiš cijepiti dijete pa odeš u Disneyland i svojom glupošću pobiješ stotine drugih... Velika sam pobornica znanosti, ali mislim da čak ni to nije nužno da bih shvatila dobrobiti cijepljenja. Dovoljno je pročitati udžbenik iz povijesti ili roman smješten u 18. ili 19. stoljeće. Pa tamo svako drugo dijete umre! Želite li vi pokapati svoju djecu? Ja sigurno ne! I onda se pitamo: ‘Hm, što je sad drugačije?’. Pa zamislite, sad imamo cjepiva! Neshvatljivi su mi ljudi koji se protivljenjem tom civilizacijskom dosegu ‘bore’ protiv autizma ili slično.

BestBook: Naposljetku, živimo u 2021. Kad bismo iz 2020. mogli ponijeti samo jednu lekciju, koja bi to bila? Što bismo trebali znati? Z

vuči kao klišej, ali jedna od stvari koje sad znamo jest da smo svi povezani. Ako uđeš u autobus ili avion, nije važno koje je rase, političkog uvjerenja, seksualne orijentacije ili imovinskog stanja moj suputnik - ako je on zaražen, i ja ću se zaraziti. Ne možemo se izolirati jedni od drugih. Što se dogodi u jednoj zemlji, dogodit će se i ostalima. Moramo se riješiti tog sranja da se nama nešto ne može dogoditi. Može i, kao što vidimo, vjerojatno hoće. 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.