Kultura
56 prikaza

Jedini autoritet koji ga može zaustaviti u tom nemirnom životnom traganju jest smrt

© LM Palomares
Obitelj, religija, umjetnost, politika područja su ljudskog djelovanja koja pojedincu pružaju mogućnost realizacije osjećaja besmrtnosti. A besmrtnost je ono čemu su, kao anestetiku, težili mnogi ljudi u Španjolskoj, nespremni za suočavanje sa zločinima i razaranjima iz nedavne prošlosti

Eunuhova sjena široki je portret Cabréove generacije, riječ je o ljudima rođenima potkraj 40-ih g. 20. stoljeća. Građanski rat u Španjolskoj završio je 1939., ali Francov fašistički režim potrajat će do 1975. godine. Nakon diktatorove smrti nije došlo do priželjkivane promjene i mladim ljudima toga vremena postaje jasno da je integracija (a ne revolucija i bunt s kraja 60-ih) u podijeljeno i traumatizirano društvo neizbježna. Takva spoznaja kod mnogih je mladih izazvala osjećaj neuspjeha i jalovosti života i ma što pokušavali, nikako nisu uspijevali pronaći svoje mjesto pod suncem ni pripadnost u takvom podijeljenom društvu.

Obitelj, religija, umjetnost, politika područja su ljudskog djelovanja koja pojedincu pružaju mogućnost realizacije osjećaja besmrtnosti. A besmrtnost je ono čemu su, kao anestetiku, težili mnogi ljudi u Španjolskoj, nespremni za suočavanje sa zločinima i razaranjima iz nedavne prošlosti. Religija, politika, umjetnost tri su područja koja zaokupljaju i glavni lik romana, umjetničkog kritičara Miquela, posljednjeg potomka stare loze Gensana, nekoć bogate i moćne katalonske obitelji. Naoko nespojiva i različita, ta tri područja ipak imaju jedan zajednički cilj: formirati i održati skupinu istomišljenika i pristaša. Te tri sfere ljudskog samoostvarenja imaju i zajednički nazivnik: idealizam – čvrsto uvjerenje da je s pomoću ideja moguće ostvariti napredak, promjenu, bolje uvjete unutar društva.

 | Author:

I upravo, kako nam otkriva Cabré u romanu, baš one osobe koje svoju realizaciju traže izvan vlastite egzistencije sposobne su prijeći etičke granice i nanijeti ozljedu drugome. U ime ideje i ubiti, ako je to cilj totalitarne strukture, a prečesto, i jest. I opet, sporedno (joj) je pritom uništenje života, ono što je bitno totalitarnoj ideologiji je slijepa poslušnost pristaša, bezuvjetna predanost ostvarenju zacrtanog, zajedničkog cilja.

Zadivljuje Cabréovo umijeće spajanja tih velikih povijesnih paradigmi u jednu zbunjenu i neodlučnu osobnost kao što je Miquel. On se kreće od jednog cilja do drugog, od jedne sfere djelovanja do druge, ali nigdje ne ostaje, ni u jednoj ne pronalazi mir ni utočište. Ono što ga pokreće je „proganjanje“ osobnog pokretnog cilja, u liku njegove velike ljubavi, violinistice Terese. U njegovu životu (i životima njegovih predaka) sreća je pakirana u malene paketiće, kratkotrajni trenuci radosti cure mu među prstima poput pijeska. Jedini autoritet koji ga može zaustaviti u tom nemirnom životnom traganju jest smrt. I kad se ona pojavi, Miquel shvaća – baš kao i njegovi preci o kojima doznajemo iz sačuvanih obiteljskih kronika koje ljubomorno čuva njegov stric Sicart, inače ljubitelj književnosti, glazbe i laži – da svaki izbor i odluka čine ljudsku sudbinu zacrtanom, uzrok vuče posljedicu, vrijeme koje curi među prstima, jednom kada prođe, ima težinu nadgrobne ploče. Više nema natrag, naknadne promjene, drukčiji izbori nisu mogući, samo jednom imaš priliku učiniti pravu stvar. A Miquel ju ne čini.

Jedino što mu preostaje jest priznati vlastite pogreške i naučiti živjeti s njima kao sa svojom sjenom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.