“Okrutno raspoloženje” Jordana Radičkova knjiga je priča koja ima nešto lynchovsko u sebi, samo što u slučaju Radičkova David Lynch snima svoju seriju u bugarskom Twin Peaksu, imenom Čerkazki, a pripovjedač priče nije specijalni agent David Cooper, nego neko čudno stvorenje, ne baš ljudsko - možda bismo ga najbliže mogli opisati kao biće slično dinosauru - koje je bilo tu puno prije nas, svakako. Osjećaj čitanja ovih priča sličan je snu u kojem bi vam taj dinosaur objašnjavao pojave svijeta. Te su pojave raznovrsne, čudnovate, raskošne, obilne, proturječne, ozbiljne, tragične i smiješne. One počinju verbljudom, a završavaju okrutnim raspoloženjem. Jordan Radičkov neka je vrsta bugarskoga Márqueza. To u praksi djeluje puno začudnije nego što se na prvi pogled čini. Sve što znamo o magičnom realizmu ovdje je stavljeno u bizarni kontekst bugarskog sela, folklora, magijskih vjerovanja, predaja, čaranja, rituala, predodžbi i kolektivnog djelovanja. Radičkov je za svoje pisanje dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu (1980. i 2001.), koju, kao što znamo, ipak nikad nije dobio. Ali zato se u Bugarskoj od prošle godine dodjeljuje nacionalna nagrada za književnost “Jordan Radičkov” za najbolju knjigu kratke proze. Pisao je prozu, dramu, putopise i scenarije. Snažno je utjecao na razvoj bugarske proze nakon poetike socrealizma. Kao što ističe Ivica Baković u pogovoru hrvatskog izdanja “Okrutnog raspoloženja”: “Budi nevjerojatan!” nije samo pozdrav nevjerojatnih Radičkovljevih likova u selu Čerkazkiju, nego je riječ ujedno i o pozivu na originalnost i odmak od očekivanog - na pobunu protiv propisanog. To je pozdrav koji je Radičkov uputio bugarskoj književnosti sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je trebalo imati hrabrosti biti nevjerojatan. “Okrutno raspoloženje” raskida sa socijalističkim realizmom i uspostavlja novi obrazac u kontekstu općih mjesta bugarske književnosti: predstavljanja sela, seoskog života i folklora. Selo i seljaci kod Radičkova nikako nisu idilično prikazani - važeća pravila se podrivaju, a tradicija preispituje, te se uvode inovacije koje će dati novi smjer bugarskoj prozi.
U očima kritike Radičkov je proglašavan piscem groteske, apsurda, magijskog realizma, “bugarskim Gogoljem”, “bugarskim Kafkom”, spomenutim “bugarskim Márquezom”, no on je onkraj svih tih kategorija i odrednica, prije svega svoj, jedinstven, originalan, začudan i nevjerojatan - u skladu s geslom i pozdravom vlastitih junaka. Knjiga “Okrutno raspoloženje” otvara se pričom “Verbljud”. Što je to verbljud? Odgovor na to pitanje ključ je Radičkovljeve poetike. Verbljud može biti biće, stvar ili pojava. Verbljud je imenica koja u sebi ima glagol, verb. Verbljud je i metafora i metonimija i sinegdoha istodobno. Čega? Boga, vremena, promjene. Ova priča, kao i svaka priča uostalom, govori na određenoj razini o pripovijedanju i pisanju - o perpetuiranju pisanja, o transformativnoj moći pisma i pripovijedanja. Riječ je o pripovijedanju o pripovijedanju. Možda je to verbljud. A ne samo deva, kako kažu neki izvori. Priče koje slijede demonstriraju tehniku ponavljanja kao tehniku kompozicije. Ponavljaju se riječi, sintagme, rečenice, ulomci, likovi. Priče govore o širokom spektru tema. Pričaju o nadi, o uzaludnim nastojanjima, o ustrajnosti, o tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju: primjerice, Radičkov postavlja temu sadnje stabla koje će se sigurno osušiti, jer - što bi se drugo radilo? Ove priče donose unutarnji svijet jedne patke, njezine misaone procese, teme Drugoga i drugosti, začudne subjekte poput bibinog lica, koje je, kao verbljud, istovremeno više stvari; nejasno je, kao bibino lice.
Slično verbljudu, i bibino lice je zagonetka koja u sebi nosi ključ ili barem nagovještaj otkrića tajne vlastitog postojanja. Priče su kod Radičkova uvijek pomalo nejasne, neprozirne i pune ponavljanja, čime se sugerira važ nost rituala pripovijedanja i nadmoć priče nad logikom. Radičkov pripovijeda o relativnosti istine i percepcije, o svemirskom letu, o svjedočenju i istini, o povezanosti pojava, mikro i makro društvenih razina, o kauzalnosti, pa čak i o svojevrsnom crnjanskijevskom sumatraizmu fenomena, o nacionalizmu i ksenofobiji, predrasudama i stereotipima, tragovima buha, savjesti, gnjevu Božjem, političkoj satiri i dolasku proljeća, ratu i lakoći duha te okrutnom raspoloženju, koje prožima sve što je ispripovijedano u vidu posebne atmosfere, jedinstvene, začudne, lynchovske, a opet tako bugarske i tako radičkovljevske. Posebna neobičnost i vrijednost Radičkovljeva modela pripovijedanja sastoji se u postupku koji pomno gradi svaku njegovu priču: glavni motiv uvijek ima u sebi neki samorazgradivi princip, koji se aktivira obično pred kraj priče i razara je do temelja. To je petlja koja je rekurzivna i samouspostavna. Nešto kao verbljud i bibino lice. To je metafora pisanja. Ovu sjajnu knjigu, u izvrsnom prijevodu Ane Vasung, treba pročitati i prigrliti njezin iskošeni pogled na svijet u kojem su pojave i imenice i glagoli, jer se tad počinje događati obilje kakvo samo jezik može stvoriti.
