Svodeći račune vlastitoga socijalnog poraza i općeg rasula svijeta iz kojeg sam potekao, dolazio bih do pomalo i bizarnog otkrića: sva ta pusta vjera da neće biti rata, a onda da u tom ratu neće baš sve biti uništeno, ticala se isključivo dizajna nas i našega svijeta u osamdesetima. Nadao sam se, ili smo se nadali, da se u bangladeš i u ništa ipak ne može pretvoriti nešto što je izvana i iznutra izgledalo tako. Na oronuloj plohi nekoga već godinama odumrlog socijalizma bila je otisnuta slika jednoga živog i bogatog, vrlo europskog i zapadnog svijeta. Činilo se nemogućim da će tog svijeta nestati, a da će se sve ono mrtvo i trošno, što je počivalo negdje ispod i vidljivo je na skoro svakoj fotografiji iz tog vremena, povampiriti i preobraziti u crnoga đavla nacionalizma, s kojim nailazi duga era neukih, ružnih i primitivnih, era bangladeša, kada je svaki sljedeći dan gori od prethodnoga. Naprosto, nije se moglo zamisliti da će svijet koji je izgledao kao Europa prestati da bude Europa. I onda bi se čovjek tješio svojom nesposobnošću ili nespremnošću da nešto zamisli. Pomalo je to utjeha vlastite besmrtnosti s kojom svaki čovjek živi prije nego što umre.
Fotografkinja Goranka Matić bila je među najvažnijim stvarateljima naše slike u osamdesetima. Neke njezine fotografije - obilazeći izložbu nabrojao sam ih dvadesetak - postale su na takav način amblematske da ih više nismo doživljavali kao fotografiju. Bile su projekcije naše svijesti, nešto poput narodnih pjesama u žanru slike. Goranka Matić nije fotografirala svijet onakvog kakav je on izgledao, nego je svijet izgledao (počinjao izgledati) onako kako ga je Goranka Matić fotografirala. Uz neke redatelje televizijskih spotova (prvenstveno Tucka i Bucka), novovalne i punk bendove i filmske autore, te ponekog muzičkog novinara, esejista, pisca, Goranka Matić i još dvoje-troje fotografa tvorci su našega svijeta iz osamdesetih. Onoga koji se dugo činio neuništivim, a nakon kojega dolazi do društvenog i kulturološkog prekida, te kraju dolaze naši (prvi) životi. Dogodio se smak jednoga svijeta, a nama je kao pojedincima pružena mogućnost da u sljedećemu svom životu poživimo u drugome svijetu, u kojem ćemo, međutim, živjeti kao stranci, migranti, tuđinci.
Goranka Matić
Na velikoj monografskoj izložbi “Iskustvo u gužvi - retrospektivna izložba Goranke Matić”, među stotinama fotografija dvije su najpotresnije: na jednoj su, snimljeni u nečijoj kuhinji, Mira Furlan i Goran Gajić, posljednje večeri pred odlazak u Ameriku. Na drugoj je mnoštvo poznatih lica s druženja pred odlazak Vlade Divljana u Australiju. Emigracija je ona vrsta odlaska kad tijelo još uvijek neće u grob, a nekamo se otići mora. Na obje slike, na svakom se tom licu vidi svijet kakav je prethodno bio i koji je samim svojim bivanjem nemogućim činio rat i vlastito uništenje. Kada ih opet jednom vidimo, kada se tobože vrate, Divljan iz Australije u Austriju, Mira Furlan i Goran Gajić iz Amerike na kratka brijunska ljetovanja, njihova će lica već biti lica ovoga drugog svijeta. Jednako opustošena i poražena kao da nigdje nisu ni odlazila.
Goranka Matić fotografijom se počela baviti naknadno, i ne baš u prvoj mladosti. Završila je povijest umjetnosti, od osnivanja 1971. radila je u beogradskom Studentskom kulturnom centru, jednoj od ključnih jugoslavenskih kulturnih institucija, potom je bila kustos Galerije Srećna nova umetnost, pa Galerije 45 na Novom Beogradu, i već je bila izgradila neku skoro predvidljivu profesionalnu karijeru, kad je 1978. u Studentskom kulturnom centru bio priređen “međunarodni seminar” pod nazivom “Drug-ca Žena: žensko pitanje, novi pristup”, jedan od najvažnijih događaja u kulturnoj i aktivističkoj povijesti jugoslavenskog feminizma, čiji su sadržajna raskoš, bogatstvo programa i otvorenost mišljenja u današnjim prilikama teško i zamislivi.
Za ovu manifestaciju Goranka Matić osmislila je i načinila rad kojim će umnogome odrediti buduću svoju poetiku: sakupila je četrdeset uličnih prolaznica, kojima je postavljala nekoliko istih pitanja. Kako bi željele da se zovu, u kojem bi gradu htjele da žive, kojim bi poslom željele da se bave, a samo su im godine bile stvarne. Uz njihove životne projekcije išli su fotoportreti. Slikao ih je Nebojša Čanković, u to vrijeme službeni fotograf SKC-a. No, dok su fotografije žena nenamješteni ulični lajf snimci, autorica koncepta je visokostilizirana: obučena kao muškarac, s cigaretom u zubima, zalizanog razdjeljka, s visine nas gleda “Ira Fasbinder, madam javne kuće, Budimpešta, 30 godina”. Otprilike od tog trenutka, od tog poigravanja rodnim identitetom, javnim moralom, kostimom, ideologijom, započinje umjetnička, uskoro i fotografska karijera Goranke Matić.
Sve što je na toj slici i u tom mangupskom skandalizirajućem karakteru Ire Fasbinder, njezinim konotacijama i značenjima, bit će tema fotografskog rada Goranke Matić. Najprije, sve što se može vidjeti na retrospektivnoj izložbi da se podvesti pod neku vrstu građanske, intelektualne, umjetničke autobiografije. Svaka je slika autoportret. Ono što započinje s Irom Fasbinder, nastavlja se s prvim Gorankinim autorskim ciklusom: fotografijama maršala Tita iz dana kolektivnog žalovanja, snimljenim po beogradskim izlozima. Slijedi vrlo bogat i ponekad neobičan ciklus autoportreta i porodičnih slika, kojem u Zagrebu - tko zna zašto? - nedostaje autoidentifikacijski ciklus Moravice, iz 1985., koji je, međutim - opet, tko zna zašto? - pokazan na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci. (Ne, nije u pitanju zavjera: Ciklus Moravice pokazan je u galeriji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu, ali je pogrešno, grehota i šteta što Moravica nema u MSU…)
Tu su autoportreti s roditeljima, pa fotografije kojekakvih memorabilija, a onda i fotografije osobnih ožiljaka, pa fotografije s prijateljicama, katkad snimane u dvostrukoj ekspoziciji. Ono što je započela s Irom Fasbinder, i što je na neki način upisano i u koncepciju rada “Portreti žena” iz 1978., za današnje doba je posve neočekivano moderno, pa i mondeno. Autoportretiranjem i autofikcijom, odnosom između biografije i fikcije, vlastitim tijelom, ženskim tijelom, željenim i neželjenim identitetom Goranka Matić bavila se davno, davno…
Osamdesetih, ona je roditeljica jugoslavenskoga Novog vala, jedna od nekolicine kolektivnih mama i tata. Osim što je slikala taj svijet, naročito njegov beogradski dio, ona mu je i pripadala. Nije bila netko sa strane, nego sutvorac, kokreator u punom smislu riječi. Snimala je tu posljednju jugoslavensku mladost na pozornicama, u studiju, na ulici, po stanovima i, na neki način, u vlastitom životu. Po tome se, čini mi se, Goranka Matić razlikuje od svih drugih važnih fotografa jugoslavenske scene osamdesetih (Ivana Posavca, Mia Vesovića, Milomira Kovačevića Strašnog…). Dok su oni imali distancu prema onome što slikaju, ona je bila netko iznutra. Samo što se, umjesto gitarom, služila fotografskom kamerom.
Devedesetih ispratila je antiratne proteste iz 1991. i 1992. te dugu i uzaludnu građansku pobunu protiv režima Slobodana Miloševića, koja je u Beogradu tekla u devedesetima, i opet je bila dio tog svijeta. Ne nekim je fotografijama zanimljivo zapažati kako je mladi ljudi iz mase na demonstracijama primjećuju i pogledom identificiraju. U to vrijeme već radi kao urednica fotografije u tjedniku Vreme, gdje će ostati dugih šesnaest godina, od pokretanja magazina 1990., ali hodač kroz zagrebačku izložbu i poprilično redoviti listač, gledač i čitač novina u kojima je Goranka Matić objavljivala svoje fotografije ima neki čudan, vjerojatno sasvim pogrešan dojam da ona gotovo da nije ni fotografirala motive s kojima nema neku autobiografsku ili duhovnu i emocionalnu vezu. Čak i na portretima političara, među kojima se nađe ozbiljnih gadova, vidi se ta veza, vidi se prisutnost Gorankina na vlastitim slikama.
Na jednoj od fotografija iz 1992., slikanoj za demonstracija, tojest za nečega što se nazivalo Vidovdanskim saborom, vidimo golemo neko stablo, koje natkriljuje masu ljudi, i vidimo nekolicinu umornih kako su polijegali ispod drveta. Dvojica spavaju, jedan je baš ušećerio. Vidi mu se pokraj glave bočica. Bezbeli da je skinuo cipele. Pokraj njega je i kišobran, što ga je ponio odnekud izdaleka, za slučaj kiše u prijestolnici. A ispred njega, i ispred stabla, kao nijema legitimacija, pobodena u zemlju drvena je ploča na kojoj piše: “Gledischia trianthos” latinicom, te “Gledičija, zaštićeno je zakonom” ćirilicom, oblikom slova stiliziranim po Miroslavljevom jevanđelju, koji je do danas ostao moderan pri iskazivanju srpskog identiteta. U dubini slike, tamo iza stabla, iza glava ljudi koji demonstriraju, vidi se Skupština Jugoslavije.
Ili da još jednom ispočetka krenemo s opisom, građanin koji se ušećerio pod gledičijom iliti trnovcem, čestim listopadnim drvetom u našim krajevima, podrijetlom iz Amerike, s glavom na putnom torbaku iz kojeg izviruje boca s rakijom, onako izuven, s rukom pod glavom, blago savijenih koljena, u središtu je slike, na kojoj natpis na ploči zabodenoj pred njim djeluje kao ironični komentar. U čovjekovom položaju, u njegovoj usnulosti, nešto je od klasične poze svih onih golih Maja, muza i Venera iz klasične povijesti slikarstva. Oko njega je svijet koji je rezan okvirom fotografije, ili međusobnim zaklanjanjem. Ništa osim čovjeka koji spava i ploče s natpisom nije cijelo. Na slici je toliko mnogo detalja, motiva, ljudi, predmeta, a da baš nijedna stvar nije suvišna, nijedna ne smeta, nijednu fotografkinja ne bi uklonila, izbrisala, retuširala. Sve na ovoj slici, naslova “Iskustvo u gužvi”, čini jednu savršenu brojgelovsko-bošovsku cjelinu. I nitko to ne bi mogao kao Goranka Matić. Pritom, i ova je fotografija, kao sve druge, dio jedne autobiografije, autoportreta čije je nastajanje započeto još u vrijeme kada Goranka nije fotografirala.
Prije više godina, u ono vrijeme kada sam pod stare dane iz neke svoje potrebe krenuo da okolo tumaram s fotografskom kamerom i bilježim svijet koji mi izmiče u književnom opisu, Ivan Posavec mi je na onaj svoj jedinstven način, koji zapravo je nemoguće transkribirati, rekao: je li tako da uvijek nešto smeta, neka bandera, neka žica? I još je rekao: za fotografa je najvažnije da svaki put zna zašto je podigao kameru. Oboje je kod Goranke Matić savršeno pogođeno. Na tom “Iskustvu u gužvi”, kao ni na svim ovim fotografijama iz vremena duge i uzaludne beogradske pobune, te prije toga, na grupnim scenama iz vremena Novog vala i žive kulture osamdesetih, nikada nema onog što čovjeku zasmeta čim podigne kameru, ni bandere, ni žice, baš ničega suvišnog. A kameru je, u skladu s Posavčevim načelom, podizala samo kada je imala vrlo jak razlog za to.
Goranka Matić je, rekli smo to, povjesničarka umjetnosti, kustosica, i vjerojatno se u prvom dijelu svoje karijere nabrbljala po otvorenjima izložbi. Novinarka je, nikad nije zaboravila pisati, niti razmišljati kroz pripovijesti, a ne samo kroz slike, kao što to fotograf obično čini. Njezini ciklusi su projekti, ponekad cjeloživotni, koje bi vrijedilo opisati. Ti ciklusi su mega-radovi, grandiozne narativne tvorevine, koje prikazuju i pripovijedaju jedan život, naraštaj, zemlju. I jednu obitelj, intimnu žensku pripovijest, skupa s ožiljcima, i jednu koliko tajanstvenu toliko i zafrkantsku paralelnu pripovijest, sačinjenu od nedoživljenog života, koji je čovjeku katkad jednako važan i upečatljiv kao onaj doživljeni. Pogotovu umjetniku. Naročito ženi. Ira Fasbinder, budimpeštanska kuplermajka u ranim tridesetim, usred jedne europske i jugoslavenske povijesti koja se nikada nije odvila.
Zanimljivo je bilo čitati razgovor Ene Katarine Haler s Gorankom Matić, objavljen u prošlom broju Expressa (br. 635, 30. rujna 2022.). Obrazovana, senzibilna i darovita mlada književnica intervjuira Goranku iz neke druge epohe, s drukčijim formativnim iskustvima, traumama, frustracijama i fascinacijama, što je već samo po sebi vrlo zanimljivo. Ena Katarina rođena je 1996., u vrijeme kada se pripovijest ove izložbe bliži kraju i kada Goranka pomalo zaključuje sve svoje cikluse. Moglo bi se reći i da je rođena u vrijeme kada je sve naše već doživjelo svoj povijesni, kulturološki, pa i estetski i intimni poraz. Ono, međutim, o čemu njih dvije u intervjuu komuniciraju, a čemu Ena Katarina, posve razumljivo, pristupa mnogo hladnije od nas koji smo živjeli negdje oko vanjskih rubova mnogih fotografija Goranke Matić, pa na njima prepoznajemo dijelove vlastitih života, te na nekima i projekciju vlastite svijesti, još uvijek je na neki vrlo neobičan način prisutno. Kada Ena Katarina Haler o tome razgovara s Gorankom Matić, taj naš svijet postaje ohlađena živa rana. I mnogo je, na neki vrlo jasan način, relevantnije od svakog naraštajnog uvida.
U najdramatičnijem trenutku, negdje na sredini razgovora, Goranka Matić u nekom širem kontekstu izgovori: “dovoljno je reći da se više ne bavim fotografijom”. Kao da je rekla da ovo više nije njezin svijet, a da joj se ne da kao japanski turist naokolo slikati tuđi prostor, tuđe ljude, tuđe vrijeme. Bila bi to samo tužna rekapitulacija (ili kapitulacija) jedne penzionerke, e da nije toga da je ona, slikajući, taj svijet činila našim. I kada Goranka Matić kaže da se više ne bavi fotografijom, kao da svojoj naraštajnoj publici govori nešto o zajedničkom kraju i gubitku. Zahvaljujući Eni Katarini Haler, to je moglo proći bez suvišnog lamenta.
