Jergović: Goranka Matić - roditeljica YU novog vala

Svodeći račune vlastitoga socijalnog poraza i općeg rasula svijeta iz kojeg sam potekao, dolazio bih do pomalo i bizarnog otkrića: sva ta pusta vjera da neće biti rata, a onda da u tom ratu neće baš sve biti uništeno, ticala se isključivo dizajna nas i našega svijeta u osamdesetima. Nadao sam se, ili smo se nadali, da se u bangladeš i u ništa ipak ne može pretvoriti nešto što je izvana i iznutra izgledalo tako. Na oronuloj plohi nekoga već godinama odumrlog socijalizma bila je otisnuta slika jednoga živog i bogatog, vrlo europskog i zapadnog svijeta. Činilo se nemogućim da će tog svijeta nestati, a da će se sve ono mrtvo i trošno, što je počivalo negdje ispod i vidljivo je na skoro svakoj fotografiji iz tog vremena, povampiriti i preobraziti u crnoga đavla nacionalizma, s kojim nailazi duga era neukih, ružnih i primitivnih, era bangladeša, kada je svaki sljedeći dan gori od prethodnoga. Naprosto, nije se moglo zamisliti da će svijet koji je izgledao kao Europa prestati da bude Europa. I onda bi se čovjek tješio svojom nesposobnošću ili nespremnošću da nešto zamisli. Pomalo je to utjeha vlastite besmrtnosti s kojom svaki čovjek živi prije nego što umre.