Kultura
1541 prikaza

Jergović: Marina Vujčić - anatomija jedne ostavke

1/5
PIXSELL
Fejsbučnici su Marinu V. objavljivali kao što objavljuju fotografije kuca i maca - da bi se sami pokazali boljim ljudima. A novinari su Marinu V. objavljivali da bi javnosti dosadile njezine slike

Toga jutra Marina V. probudila se s mišlju da mora podnijeti ostavku. Ne ponuditi, ne najaviti, nego baš podnijeti ostavku. Razlog je trebao biti svima očigledan: dan ranije Teatar hr, jedan od onih malih portala koji obavljaju javne poslove i obaveze paraliziranih velikih medija, objavio je sadržaj tajnog ugovora Jure B., ravnatelja Opere u splitskom HNK, koji su supotpisali intendant kazališta i tadašnji gradonačelnik Splita Krstulović Opara, prema kojemu će Jure B. po svršetku mandata biti zaposlen kao dirigent. A Marina V. je kao ravnateljica Drame kolegica ravnatelja Opere Jure B. te je njegov tajni ugovor na neki način i njezin tajni ugovor. Precizno rečeno: ako pristaje dalje raditi na jednakom položaju kao Jure B., ona kao da time potvrđuje da nema baš nikakvih moralnih i intelektualnih problema s njegovim tajnim ugovorom te ga, na neki način, nevidljivom tintom duha i supotpisuje. A one kojima nije mrsko svako malo pročeprkati po tuđim govnima možda dovodi u kušnju da sumnjaju kako i ona tu ima nekakav tajni ugovor. Jer ako si bez tajnog ugovora, kojeg đavla radiš među takvima?

Moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, naravno da ne bi ovako razmišljala niti bi najavljivala i nudila, a kamoli podnosila ostavku. Nego bi se, prosto naprosto, pravila luda. Ili bi, pođimo korak dalje, sebe u ovome svemu prikazala kao žrtvu: jer muškom Juri dadoše tajni ugovor te ga unaprijediše u dirigenta, a ženskoj njoj od šake do lakta! Nije li to klasični primjer diktature patrijarhata? Svaka moderna žena, ravnateljica Drame HNK Split, mudro bi čuvala položaj, i to ne samo zbog aktualnog ravnanja, nego i zato što bi time čuvala teško stečenu priliku da bude kadar u kulturi. Jer kad jednom postaneš kadar u kulturi, doživotno kružiš po položajima. Međutim, čim prvi put podneseš ostavku iz nekih načelnih ili moralnih razloga, nestaje te za sva vremena.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Ali Marina V. nije moderna žena. Ona reagira starinski. I što se onda događa? Slobodna Dalmacija, lokalne splitske novine do kojih je prvih došao tajni ugovor Jure B., danima su, prije nego što će njegov sadržaj objaviti Teatar hr, odgađale objavljivanje skandala. Sve danas ćemo, sutra ćemo. A zapravo se tražio način kako bi se Juru B., Oparu K. i kazališnog intendanta Srećka Šestana nekako spasilo od prijetnje potencijalno nezgodnom aferom. I onda kad je Marina V. podnijela ostavku, Slobodna je nju munjevito stavila u središte afere, na one najveće fotografije i u naslove, a Juru B., Oparu K. i Srećka Šestana sklonila u ona sitna, najsitnija slova. Bio je to veseo pokušaj žurnalističke lakrdije na kafkijansku temu, koji će se samo prividno pokazati neuspješnim. Jer Slobodna Dalmacija, HTV i ostali HDZ-ovi ili Vladini mediji u biti će, uz nesvjesnu suradnju patetičnih entuzijasta po društvenim mrežama, uspjeti da savršeno eskiviraju jednu u osnovi bizarnu, možda i kriminalnu, ali svakako posramljujuću aferu u kulturi i oko kulture. Naime, dok su društvene mreže slavile starinsku i demodiranu reakciju Marine V., koja nešto čini iz, zamislite, moralnih i intelektualnih razloga, zbog čista obraza i zdrava razuma, Slobodna i šire medijsko društvo pretvarali su je u nekakvu mutnu delinkventkinju ili histeričnu žensku koja daje ostavke jer joj je samo tako došlo. Fejsbučnici su Marinu V. objavljivali kao što objavljuju fotografije kuca i maca - da bi se sami pokazali boljim ljudima. A novinari su Marinu V. objavljivali da bi javnosti dosadile njezine slike i da bi im cijela afera dozlogrdila prije nego što se upitaju o čemu se tu ustvari radi.

A radi se, evo, o ovome: Srećko Šestan je HDZ-ov kadar u kulturi i kazalištu, jedan od onih ljudi još iz Biškupićevih vremena, koji zapravo predstavljaju najbolje i najpouzdanije rukovodioce u ovim oblastima koje Hrvatska uopće ima. Ali rukovodioci su, to vam je jasno, zapravo političari. I to od one vrste koja se ne libi da zarad političkog cilja žrtvuje samu bit stvari. Tako se Srećko Šestan, kad je milošću HDZ-ove politike pomazan u splitskog intendanta, našao pred samo jednim malim dodatnim zadatkom, da zadovolji Željka Keruma, HDZ-ova koalicijskog partnera. A Kerum je kao faktotum ovovremenog Splita, te svekolike gradske politike i kulture, doista Marko Marulić našega doba (jer kakav je Split, takav mu je i Marulić), pa je poželio, ni manje ni više, nego položaj ravnatelja Opere. Na tome mjestu vidio je Juru B., vijećnika svoje stranke u Gradskom vijeću, koji je honorarno u opernom orkestru gudio u ćemane. Bezbeli da se Šestan tome nije usprotivio. A ako se već tome nije usprotivio, zašto bi imao što protiv i da Jure B., nakon što okonča sve svoje ravnateljske mandate u čuvenoj splitskoj opernoj kući, od honorarnog violinista avanzira i u dirigenta? Istina, Jure je godinu ili dvije ranije na sarajevskoj Akademiji navodno diplomirao dirigiranje, ali zar se dirigentom postaje samo tako što se negdje završi škola za dirigenta? Ili najprije godinama naokolo dirigiraš, bivaš uvažen u glazbenim krugovima, toliko da ti na kraju, ne bi li te nekako zadržali, u čuvenoj splitskoj Operi ponude stalni angažman kao dirigenta? Da, može i tako. A može i ovako, nakon što te za ravnatelja Opere već predloži Kerum.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Srećko Šestan tako je složio svoj tim od Marulićeva dirigenta Jure B., kojemu je skupa s Oparom K. spremio lijepi tajni ugovor, te od Marine V., kojoj je, kao pravo kazališno i patrijarhalno muško, kanio prešutjeti svoje tajne i intimne veze s Jurom B. Na kraju stvar je pukla, i sad je samo pitanje je li protuzakonita. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, inače kolegica Jure B. u umjetnosti guslanja po ćemanetu, odmah je stala u obranu Srećka Šestana i njegova kadroviranja tajnim ugovorima, tako da možemo reći da je Jurino postajanje dirigentom za ubuduće preporučeni hrvatski primjer odličnosti u glazbenoj kulturi. Ako se splitskome Maruliću prohtije, mogao bi Jure B. po Europi ispreuzimati sve one angažmane bez kojih je ostao Valerij Gergijev, podržavši Putinovu agresiju na Ukrajinu. Mah’o ti ne mah’o, orkestar sam od sebe svira!

I nakon svih ovih zgodnih pošalica, da se vratimo Marini Vujčić, kojoj, nakon što smo je izveli iz prethodne lakrdije, vraćamo cjelovitost njezina imena i prezimena. Do prije nekoliko godina radila je kao knjižničarka u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i pomalo se bavila književnošću. Pisala je dramske tekstove, koji bi često osvajali godišnje državne nagrade s imenom Marina Držića, ali ne bi poslije bili postavljeni na pozornicu profesionalnog teatra. Pisala je romane, koji su od publike bili lijepo dočekani, ali ne bi osvajali hrvatske književne nagrade. I možda bi zauvijek i ostala u toj školi, u kojoj se jednom davno zaposlila kao profesorica hrvatskog, e da bi zatim bila prebačena u biblioteku, da se tu, unutar radnog kolektiva, nije našao netko kome je zasmetao njezin nenadani uspjeh. I taj ju je netko počeo pomalo kinjiti. Ona, međutim, umjesto da šuti i trpi, kao što bih recimo ja šutio i trpio, lijepo je dala otkaz u školi i prešla u jednu nakladničku kuću da tamo lektorira i uređuje knjige. Kad je nama dvoma najavila da će to učiniti - jer Marina Vujčić je, kao što rekoh, starinska i neobično korektna osoba, kako u javnosti, tako i u prijateljstvu - ja sam se otvoreno zgrozio i zamolio sam onu koja je u našoj kući zadužena za odnose s javnošću da Marini prenese moje zgražanje. Naime, koliko god da je u školi nezgodno, škola je državna ustanova i u školi ne možeš dobiti otkaz osim ako ubiješ kolegicu ili siluješ učenika, a privatne nakladničke kuće su, kao i sve privatne tvrtke u Hrvatskoj, krajnje sumnjiva, traumatična i neugodna mjesta. Ako si u školi bila u prigodi da budeš žrtva nečijeg lošeg karaktera, u privatnoj ćeš tvrtki biti svakodnevno izložena karakteru svojih poslodavaca. Taj karakter i ne mora biti loš, ali ti ćeš biti njegov rob, živjet ćeš razmišljajući svakodnevno o tome kakvog su danas gazde raspoloženja i ništa te neće štititi od najmanjeg disbalansa u njihovu eventualnom endokrinom ili hormonalnom statusu. Kad radiš za privatnika, zarobljenik si njegovih unutarnjih organa, pa možda završiš u jetri, možda u bubregu, a možda i u debelom crijevu, odakle ćeš izletjeti! Eto, tako sam ja to, otprilike, vidio. Ne znam, nisam siguran, je li moja glasnogovornica sve to Marini prenijela, ali zgražanje sasvim sigurno jest. Kao što rekoh, nije me poslušala.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Marinu Vujčić poznajem više od trideset godina. Sjećam se, kao kroz maglu prošlih života, večere kod njih, nakon koje sam se nekim noćnim vlakom vraćao u Sarajevo. Ili je vlak bio jutarnji? U svakom slučaju, bili smo tad djeca nekoga drugog vijeka. I još imam tu sretnu okolnost da ona s kojom dijelim ovaj život, sve množeći u njemu dane, Marinu poznaje možda i koju godinu dulje. Studirala je s njom. U to vrijeme bila je ona Borina žena, a Boro je bio dramski pisac i prozaist, drag i vrlo blag čovjek, s kojim je milina bila prijateljevati, jer svoju narav nisi morao suobražavati njegovoj naravi. On je volio ljude i prihvaćao razne njihove naravi kao kakav ražalovani bog neke napuštene religije, kojemu su ljubav i razumijevanje ljudi neka vrsta profesionalne deformacije. Marina je u njihovu životu privređivala, a Boro je bio umjetnik pisac. I to je također savršeno funkcioniralo. Ona je pisala nešto malo za djecu i vrlo je pomno vodila dnevnik, o čemu ćemo nešto saznati tek desetljećima zatim. O Bori je vodila računa onako kako malo tko vodi računa o nekome svom. Već tad je, evo to sad shvaćam, bila ta neka smrtno principijelna i starinska žena koja će tako lako dati ostavku kad za to dođe vrijeme.

A onda je naišlo tih nekoliko lijepih brijunskih ljeta. Boro Vujčić je skupa sa Šerbedžijom osnovao teatar. Njih dvojica bili su jedan drugome odani još od kraja osamdesetih, i nekako su lako pronijeli svoj odnos, a onda i svoje poslove kroz te strašne devedesete, kad su se ljudi tako neoprezno odricali jedni drugih, da bi na kraju, kao neka Božja nagrada za sva dobra djela, stigao taj Teatar Ulysses. Ljeta 2001. imali su prvu premijeru “Kralj Lear” u Borinoj prilagodbi i režiji Lenke Udovički, s Radetom u glavnoj ulozi. Boro će poživjeti tri brijunska ljeta, a nakon četvrtog neće ga više biti.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Marina će godinama raditi u Ulyssesu, koristeći tako školske raspuste, pa će biti katica za sve jednog ozbiljnoga, ponekad i vrlo glomaznog, a pritom nedovoljno formaliziranog i institucionaliziranog kazališnog pogona, tako da će o tom poslu naučiti više nego da je sve te godine provela radeći u nekom zagrebačkom gradskom kazalištu. To će joj biti od velike koristi kad joj jednoga dana, nakon što se opet pomalo avanturistički javila na natječaj, Srećko Šestan ponudi mjesto ravnateljice Drame. Osim toga, on ju je i prihvatio jer je znao što je na Brijunima radila i čime se zapravo bavila. Mogao je to učiniti jer je splitski Marulić više zainteresiran za Operu nego za Dramu.

Kao što je lako otišla iz škole, tako će lako otići i iz nakladništva te na kraju dati ostavku na mjesto ravnateljice Drame. Postoje ljudi, ima ih među ženama koliko i među muškarcima, koji umiju donositi životne odluke kao da ih veliki novac čeka na računu, a zapravo su neki obični kraj-s-krajem-spajajući građani. I baš ih briga ako su danas kadar u kulturi, a onda više nisu. Takvi samo prođu kroz institucije i svi ih se poslije sjećaju kako su bili pošteni i dobri. Ali zapravo nikome ne pada na pamet da ih ponovno zove. Jer samo oni znaju kakva smo mi zapravo govna. Ovo, naravno, izgovaram kao figuru koja mora biti izrečena tako, u prvom licu množine, premda osobno među vašim govnima nikad nisam bio niti sam vlastitim nosom njušio smrad današnjih marulića marka. Ali, istovremeno, nikad se ne bih usudio tako lako odlaziti kao što odlazi Marina Vujčić. Istovremeno, ne bih imao ni želudac da podnesem sve te pohvale kojima je ovih dana s društvenih mreža zasuta. Puno je lakše podnijeti ono drugo: da preko tvojih leđa iz afere izvlače i spašavaju Juru B., Srećka Šestana, Oparu K. i Željka Keruma. Lako je narugati se lakrdiji, mnogo je teže kad ti se lakrdijaši dive.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.