Ono na što književnost računa više nego ijedna druga umjetnost, više nego ijedno drugo ljudsko umijeće, jest život. I to na jedan sasvim određen, neporeciv, čak smrtonosan način. Svaki književni tekst, od onoga najkraćeg, aforizma Stanisława Jerzyja Leca ili Marcijalova epigrama, sve do Tolstojeva “Rata i mira”, Krležinih “Zastava” i Pekićeva “Zlatnog runa”, računa na količinu vremena koje će čovjek provesti izvan života, ulažući ga u tekst. Dok druge umjetnosti, i muzika, i slikarstvo, donekle čak i kazalište te film, podnose ovlašno prisustvo, i mogu poslužiti kao dekoracija životu, književnost nema nikakvu dekorativnu funkciju. Usput se ne čita. Ne čita se radeći nešto drugo. U prolazu se ne čita. Usto, vrijeme koje je potrebno da bi se pročitao roman od sedamstotinjak stranica, većeg formata, dramatično će nadmašiti ukupno nečije cjelogodišnje vrijeme provedeno u kazalištu, koncertnoj dvorani, galeriji i kinu. Tako da bi čovjek pročitao “Solenoid”, roman rumunjskoga romanopisca, pripovjedača, pjesnika i esejista Mirceae Cărtărescua, više će mu vremena trebati nego što ga je uložio u sve rumunjske filmove koje je ikad vidio. Naravno, ova usporedba ima smisla samo za velike poklonike i poznavatelje rumunjskoga filma. Čitanje književnosti, pa onda ni sama književnost, stoga nisu usporedivi s drugim umjetnostima. Da bi se živjelo, mora se čitati. Da bi se čitalo, mora se biti izvan života. Pritom, jedino što od života doista vrijedi da bi se ispričalo u književnosti je. Književnost ne postoji izvan onog tko upravo čita. Književnost je život, premda život nije književnost… “Solenoid” je roman o životu i o književnosti. Glavni protagonist, u čijoj se glavi sve ovo zbiva, propali je pjesnik. Jednom je napisao nekakvu poemu, s kojom je neslavno propao, i zatim cijeloga života liže svoje nezalječive rane. Strašna je ambicija biti pisac. Kako to nije mogao postati, on je nastavnik rumunjskoga u jednoj školi. Samac koji živi negdje u predgrađu, u kući koja je u obliku broda. Ispod nje nije more, nego solenoid, velika magnetna zavojnica, čije gravitacijsko polje lebdećim učini sve: čovjeka, predmete oko njega, njegovo vrijeme, život i zbilju… Čini se zamršeno, ali ustvari je vrlo jednostavno i zastrašujuće uvjerljivo, prisutno.
Mircea Cărtărescu u naravi veoma je drag čovjek, pun neke u osnovi vrlo nepretenciozne blagosti. Danima sam ga u Skoplju sa strane gledao, pomalo ga i špijunirajući. Jedno me je, naime, istodobno bunilo i činilo znatiželjnim: još u “Nostalgiji”, ranome svom romanu, pokazivao se kao uznemirujuće mračan, istodobno i demonski privlačan romanopisac, u čijem će mraku lakouman i površan njegov čitatelj, kojeg se rumunjska kultura jedva dotakla, pa o njoj ima niz uglavnom pozitivnih predrasuda, ali iz te površnosti proizaći će i ona odvratna zapadnjačka sklonost kolektiviziranju i poopćavanju nečega što proizlazi iz osobne imaginacije, dakle taj će lakouman čitatelj u tom mraku naslućivati i Ciorana, i Eliadea, pa čak i Ionesca, ali istodobno taj isti pisac, Mircea Cărtărescu, u “Lepim strankinjama”, knjizi priča, pomalo i usput napisanih, jedan je od najduhovitijih i najurnebesnijih europskih pisaca. Nikada nisam čitao nekoga tko čini takav luk od mraka do posvemašnje radosne blesavosti. Kako su se u tom blagom i vrlo zainteresiranom čovjeku stekle takve krajnosti, mislio sam tih dana u Skoplju.
Ali tada još nisam čitao “Solenoid”, jer će ovaj roman na hrvatskom izaći nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 2022. Objavit će ga Fraktura, u odličnom prijevodu pjesnika Gorana Čolakhodžića, koji je Cărtărescuovu knjigu u svome jeziku uspio stilizirati u prvorazrednu narativnu umjetninu. (Prevoditelji su prečesto samo izvjestitelji. Čolakhodžić je, međutim, kreirao hrvatski “Solenoid”.)
Nije jednostavno objasniti unutarnji mehanizam funkcioniranja ovoga romana, niti reći je li to priča o prošlosti ili o sadašnjosti, pa onda ni odrediti na koji se način “Solenoid” odnosi prema unutrašnjem i vanjskom čovjekovom svijetu. Donekle, radi se o dosljedno provedenoj introspektivnoj pripovijesti. Opet, i o društvenom romanu. O svojevrsnoj knjizi sjećanja na Ceausescuov socijalizam, te o dvostrukoj priči o djetinjstvu: jednom koje je prošlo, drugom koje je glavnom junaku pred očima. Ali “Solenoid” je i svojevrsni science fiction, “Solenoid” je distopija, koja nije smještena u budućnost, “Solenoid” je distopija sjećanja. I posve nadrealni realizam.
Način na koji Cărtărescu obuzima svoga čitatelja, nekog će, pretpostavljam, podsjetiti na Pynchona. Razlika je, međutim, u tome što je Pynchonov svijet od našega svijeta toliko udaljen, i u zemljopisnom, i u kulturološkom pogledu, da samo uz vrlo snažnu imaginaciju i nemalo kontekstualno predznanje, možemo reći da nas se Pynchonov svijet tiče, dok je, s druge strane, Cărtărescuov svijet vrlo blisko i intimno naš: balkanski, komunistički i postkomunistički. Tu
prepoznajemo neke vrlo putene i osjetilne asocijacije: recimo, gotovo opsesivno, Cărtărescu opisuje cijepljenja u školi. Taj ambijent komunističke polusirotinje, čudnih medicinskih sestara, djece i njihovih reakcija, priručnih medicinskih protokola, jedne igle koja vakciniše cijeli razred, tako je blisko upamćen i doživljen da čitatelja obuzme dojam, koji ga poslije ne pušta, da je riječ o našem piscu, ali od one vrste kakva u nas ne postoji. Cărtărescu na trenutke više je pisac svijeta u kojemu sam živio, i svijeta u kojemu danas živim, nego ijedan hrvatski ili srpski, naš pisac. Pritom, valja i to naglasiti: on je pripovjedač koji na krajnje kompleksan način stilizira svoje pomaknute, na trenutke skoro i psihotične, bolesno preosjetljive uvide, da je ta bliskost u našim svjetovima po čitatelja zastrašujuća. Čitajući “Solenoid” ne pomišljate što li s ovim svijetom nije u redu, nego vam je gotovo neprestano na umu što li sa mnom nije u redu.
Jednako bi snažna mogla biti i asocijacija na Bolaña. S tom razlikom što je Cărtărescu zlokobniji, a kulturološke reference su mu mnogo ozbiljnije, tradicionalnije, možda europskije. Zajedničko im je bez sumnje to što obojica tako obuzmu čitatelja da mogu pripovijedati o čemu god žele i koliko god žele. “Solenoid” je roman koji svome čitatelju može ukrasti život. Biva zamislivo da ga čitaš kao nedočitljivu knjigu, sve dok ne padneš s nogu, sve dok ti ne stane srce. Ionako je, uostalom, to i roman o smrti. Uđite malo u taj ritam, čitajte: “Čudovišta, čudovišta kakva moj um nije mogao pojmiti, ni ugostiti, ni obuhvatiti, ovješena, kao pauci o svoje iskreće niti, o naše primordijalne reakcije, o bljedilo kože, o cvokotanje zuba, o razrogačene oči. (…) Mučenje veće od bilo kojeg što ga može zamisliti naš mozak, u koji je umotan pakao. Ne očnjaci, ne kandže, ne razdiranje, ne pucanje međice pri porodu, ne trganje na živo koje uzrokuje rak, ne ukopavanje u gnijezdo tropskih mrava, ne vezanje za otvor topa, ne kopanje očiju i čupanje jezika u barbarskoj tamnici (…) Nego čudovišta do apsoluta, čudovišta psihička, oblici stvoreni da vječno muče u vječnom životu uma, kao žaljenje, kao grižnja savjesti, kao jad, kao obeščašćenost, kao sjećanje na stvari koje se nisu trebale dogoditi, a ipak nas crvenim željezom pale u sjećanju. Kao užas s onu stranu užasa, veleužas, otac svih naših strahova: onaj vječnosti u kojoj više ne postojimo.” I opet, osim što se u ovim rečenicama raskošno rastvara autentični pripovjedački i pjesnički genij, njih su-kreira Goran Čolakhodžić. Ovaj prijevod je remek-djelo: o tome svjedoči posljednja rečenica u citatu, i riječ koju je valjalo izmisliti da bi rečenica bila takva.
Ali najviše, ipak, Mircea Cărtărescu pisac je kojeg se ne može uspoređivati ni sa suvremenicima, ni s prethodnicima. Jedinstven na način gotovo zastrašujući, on išće istoga takvog jedinstvenog čitatelja. Od njega na kraju i ovisi dovršenje “Solenoida”, a onda i mogućnost ili nemogućnost da Cărtărescu bude prepoznat kao ono što on zapravo jest: jedan od nekoliko najvažnijih pisaca Balkana, Europe, Svijeta. Doista je veći od svih nagrada kojim bi ga mogli častiti. Toliko velik da “Solenoid” lako može ostati nepročitan. Zato su dobre književne mode unutar visoke književnosti: navode publiku da čita ono što inače ne bi čitala. Zazivam modu Cărtărescua!
I, kako to biva, on je kršćanski pesimist: “Mi ne možemo imati većih pretenzija na spasenje nego što ih ima kakva bakterija iz naše crijevne flore. Zašto da budem spašen ja, baš ja od svih ljudi na Zemlji? Što je u meni dragocjeno, kakav bi urod mogao ubrati, i tko, iz mrvice svjetlosti koja je moja svijest?”
