Kultura
2905 prikaza

Jergović o Berlinskoj filharmoniji u NDH: Put u promičbu

1/2
Fabian Sommer/DPA/PIXSELL
Malo sam toga tako intenzivnog uživo doživio kao što je ova Brahmsova ‘Druga simfonija’ u Lisinskom 19. veljače 2022. u izvođenju Berlinske filharmonije

Gostovanju Berlinske filharmonije prethodio je, kako to već u nas biva, trijumf nelagode. Na jednoj vrlo zanimljivoj platformi na Facebooku, u grupi “Zagreb - kakav je nekada bio”, gdje digitalni entuzijasti objavljuju fotografije, snimke, dokumente iz prošlosti glavnoga grada, davne i nedavne, i čine to uglavnom bez ideoloških primisli i ispada tako karakterističnih za društvene mreže, netko je, ponesen viješću o skorom gostovanju slavnog orkestra u Lisinskom, objavio deplijan za koncert Berlinske filharmonije, održan u Zagrebu 15. listopada 1943. Na stranici “Zagreb - kakav je nekada bio”, koja funkcionira kao svojevrsni opći arhiv, iz kojeg izbijaju slike, prizori i podaci iz malih i velikih povijesti, uokvirenih državama onakvima kakve su one već bile u našim krajevima i za naših života i života naših djedova i baka, u faksimilu koncertnog letka iz 1943. nije moglo biti ništa skandalozno. Ustaški grb u zaglavlju dokumenta, kojemu se kočoperi veliko dvadeset sedmo slovo abecede, kreirano u prijetećem fontu epohe, na tom je mjestu samo svjedočanstvo našega povijesnog bremena, ali i jedne minule svakodnevice. U skoro svakoj će se urednijoj građanskoj kući, bez obzira na ideale ukućana, i danas naći takvih grbova, otisnutih po nekim starim knjigama, u obiteljskim dokumentima, na nježnim uspomenama nekoga davno minulog djetinjstva. Taj grb gorki je podsjetnik na to što smo sve bili, ali on odavno već nije živo zlo, sve dok se ne pojavi u živome kontekstu.

Međutim, netko bez pameti, ili s pameću kojoj dobrota nije od pomoći, plakat je s platforme grupe “Zagreb - kakav je nekada bio” prenio na službenu Facebook stranicu Lisinskog.

I najednom se dogodila promjena: nije to više bio dokument iz neizbježne prošlosti, nego je najednom to bila živa tradicija na koju se pozivamo i kojom se na svaki način ponosimo pred gostovanje Berlinske filharmonije, koje treba biti održano u subotu, 19. veljače 2022. Istoga časa, zahvaljujući tom iznenada aktualiziranom deplijanu s ustaškim grbom iz listopada 1943., postaje nam bjelodano što uprava Lisinskog, ili je to nekakva marketinška služba, radi kad nas prethodno podsjeća da je Berlinska filharmonija kod nas prvi put gostovala 1941., a posljednji put 1943. godine. Svjesno, ili posve nesvjesno, oni nas postavljaju u kontekst jednoga vremena iz kojeg smo prethodno željeli iskočiti. I iz kojega su neki od nas, barem privremeno, i iskočili. U tom su vremenu vladala neka posve druga pravila. Primjerice, u publici ni na prvom ni na drugom koncertu nije bilo Židova. Na prvom ih koncertu nije bilo, jer bi njihova nazočnost po zakonima države bila protuzakonita. Na drugom koncertu Židova u publici nije bilo, jer je Zagreb pregalaštvom koje je stajalo iza grba na deplijanu 15. listopada 1943. već mjesecima bio Judenfrei ili Judenrein.

Premda je Facebook stranica Lisinskog važna samo publici priredbi koje se odigravaju u ovoj koncertnoj dvorani, vijest o objavi starog deplijana, kao i seljenjem Lisinskog iz jednog u drugo vrijeme i iz jednoga u drugi vremenski tok, tijek i slijed, munjevito se raširila eterom i stigla sve do Berlina. Što se tad dogodilo, ne znamo. Ali postoji legenda, koja je možda zasnovana na stvarnosti, prema kojoj je koncert bio pred otkazivanjem. Naime, za razliku od Lisinskog, koji je sebe i svoju publiku tako nevino izveo iz jednoga u drugo vrijeme, dovodeći nas u svijet bez Srba i Židova, u kojemu smo, međutim, i mi dio kulturne Europe, što se vidi i po tome da nam svake druge godine u goste dolazi Berlinska filharmonija, Berlinskoj filharmoniji iz 2022. nije bilo ni na kraj pameti da, makar i načas, učine takav iskorak. Tamo gdje smo mi tako lako i često, njih nikako ne može biti. Zašto je tomu tako? Zato što Berlinska filharmonija ustvari nije Berlinska filharmonija. Dva orkestra isto se zovu, ali jedan ni na koji način ne čini tradiciju drugoga. Iako je vrlo intenzivno ugrađen u njegovo sjećanje. Ali to sjećanje je negativno. To sjećanje isključuje bilo kakvu mogućnost putovanja u paralelnu vremensku sferu, onu u kojoj 1943. biva moguća u 2022. Današnja Berlinska filharmonija, istina je i to, ima svoju publiku i u 1943. Ta publika odlazi u nebo kroz dimnjake krematorija. Ta publika plovi niz Savu, zaklana, maljem usmrćena. Oni doista sviraju za tu publiku.

Dana 15. listopada 1943. bio je petak. Koncert je održan u 17.30, a ne u 19, kako bi to u mirna doba bio red, da nije redarstvenoga sata. Berlinska filharmonija nastupila je u Velikom kazalištu Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu. Na programu su bile “Četvrta” i “Treća simfonija” Ludwiga van Beethovena. Vedra i poletna, ispunjena nekarakterističnim optimizmom zaljubljenog čovjeka, “Četvrta” je u sumorni Zagreb iz Berlina trebala prenijeti pobjednički zanos jednoga u se sigurnog, biološki i duhovno superiornog europskog čovjeka. Nakon stanke, koja će potrajati, kao i u današnja doba, od petnaest do dvadeset minuta, slijedi uozbiljenje: “Treća simfonija”, čuvena “Eroica”, da obodri, ponese i sa smrću idealno sljubi taj anonimni hrvatski i zagrebački svijet, koji je u jesen 1943., te nakon nedavnog pada Italije i iskrcavanja savezničkih snaga u prvom susjedstvu, bio odan novom europskom poretku i njegovom vođi Adolfu Hitleru. E, da mi je čuti tu zagrebačku “Eroicu” od 15. listopada 1943., volio bih više nego išta, pa napisati još jedan u nizu romana o jednoj jedinoj mojoj obitelji!

Koncert u današnjem HNK trajao je 15. listopada 1943. skoro u minutu koliko će trajati i koncert ove druge Berlinske filharmonije 19. veljače 2022. Dirigirao je Hermann Abendroth, “glavni glasbeni ravnatelj” i jedan od najvažnijih i najprisutnijih njemačkih dirigenata poprilično duge glazbene i društvene epohe. Te 1943. bio je šezdesetogodišnjak, s filharmoničarima je kao snažna i utjecajna propagandna figura Reicha muzicirao po okupiranim teritorijima Europe te u poniženim i hipnotiziranim malim podlim saveznicima Hitlerova režima. Kasnije, njegovo će ime blijedjeti u glazbenoj i kulturnoj povijesti, naprosto zato što će njegova uloga u društvenoj povijesti i u onoj velikoj povijesti nacionalsocijalističkog režima biti prejaka. Pritom, Abendroth nipošto nije bio jednostavna ni jednoznačna osoba. Niti je bio prost i prostodušan suradnik zločinačkog stroja. Opirao se pa pristajao. Bježao je pa se vraćao. Hermann Abendroth bio je u tome mnogo sličniji svom prvom prethodniku, koji je u Zagrebu dirigirao 1941., Hansu Knappertsbuschu, nego drugom koncertnom dirigentu iz 1941. Lovri von Matačiću. Dok su Abendroth i Knappertsbusch bili povremeno zgranuti društvenim kontekstom vlastita muziciranja, naš je Von Matačić bio čisti estet. Nimalo zabrinut nad time što na njegov koncert mogu samo arijevci i što u njegovu orkestru mogu muzicirati samo arijevci. Moglo bi se reći da je časni naš Lovro idealan lik u tradiranju deplijana iz 1943., na koje je Lisinski tako lahko pristao, a današnjoj Berlinskoj filharmoniji toliko je odurno da umalo što nisu otkazali koncert.

Tog 15. listopada 1943. na samo 124 kilometra cestovne udaljenosti od Zagreba, u isto vrijeme kad je u Velikom kazalištu Abendroth dirigirao “Eroicu”, u Plaškom su donošeni zaključci Drugog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Pod predsjedavanjem Vladimira Nazora ZAVNOH je, pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje, potvrdio ranije donesenu Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih teritorija Hrvatskoj. Izabran je Izvršni odbor ZAVNOH-a, koji je od tog dana praktično obavljao ulogu Hrvatske vlade. Beethovenova “Eroica” je, pod ravnanjem Hermanna Abendrotha, tako u povijesnome vremenu mogla funkcionirati kao istovremeni ironični komentar sloma jedne i uskrsnuća druge Europe u jednoj maloj i naizgled beznačajnoj i beznadežno tupavoj Hrvatskoj. Samo naizgled, kažem. Samo naizgled.

A iz privatne perspektive, iz očišta jedne u nizu malih i tragičnih porodičnih povijesti, bilo je ovako. Istog tog petka, kako svjedoči jedna dopisnica odaslana iz Broda na Savi i dnevnička bilješka Franje Rejca, sastavljena nekoliko dana zatim, moj djed putovao je u Slavoniju, u promičbu, ali i još jednim važnijim poslom. Promičba je riječ kojom se naš gladni i siromašni gradski svijet tad rugao državnoj politici i njezinu službenom jeziku. Odgovarajući na ustašku promičbu (propagandu), naši su gladni djedovi i prastričevi tih opasnih mjeseci 1943. vlakom putovali u Slavoniju, da od tamošnjih seljaka kupuju hranu. Jaja, mršave kokoši, užeglu mast i slaninu kupovali su za obiteljske dukate i zlatninu. Rasipali su obiteljsku tragediju da bi spašavali živote, svoje i svojih bližnjih. Ali moj djed Franjo Rejc tog petka u Slavoniju putuje važnijim poslom, koji je učinio da se ne plaši ni vlastite smrti, koja mu u tom vlaku vreba za vratom: on ide u Kopanicu, pa u Andrijevce, da prvi put obiđe grob svoga nedavno stradalog sina i da u malenoj drvenoj škatulji ženi u Sarajevo donese zemlju sa sinovljeva groba. Njegov sin, moj ujak, poginuo je, kao što sam već toliko puta ponovio, u vojsci u ime čijih je ideala Hermann Abendroth dirigirao Beethovenovu “Eroicu”. Moj djed, moja baka, moja tad tek rođena mati, kao i moj mlađi ujak koji se kao 17-godišnji gimnazijalac tad već počinje skrivati od novačenja, dio su priče o zagrebačkom gostovanju Berlinske filharmonije 15. listopada 1943. Bilo bi tako i da nije te gotovo nepodnošljive slučajnosti, djedova putovanja u Slavoniju, u promičbu i u posjet grobu svoga sina, mrtvoga Hitlerova vojnika.

Stižemo, skoro sat vremena ranije na koncert Berlinske filharmonije, kojom dirigira samozatajni, u se zatvoreni Kirill Petrenko, Rus, rođen negdje na sjeveru Sibira, u obitelji intelektualaca. Dok ga s leđa gledam, slušajući preludij za veliki orkestar Bernda Aloisa Zimmermanna, naslova “Photoptosis”, pomišljam da je, možda, njegova privatna i obiteljska povijest također jedno od mogućih zrcala “Eroice” Hermanna Abendrotha, u Zagrebu 15. listopada 1943. Naravno da to Petrenku nikad neće na um pasti, jer njegov je kontekst drukčiji nego moj. Za njega Berlinska filharmonija nešto je posve drugo nego za mene. Slušam “Photoptosis”, lako i bez nelagode koju suvremena umjetnička glazba zna stvoriti u nezrelu uhu. U toj muzici vjerojatno ne čujem ono što bih trebao čuti, nego čujem, naročito u udaraljkaškim naletima, vrlo jasne i prisutne odjeke džeza. Zatim slijedi “Prva simfonija” Witolda Lutosławskog, Zimmermannova skoro vršnjaka. Pet godina je Lutosławski bio stariji. Bilo mu je 26 kad je Njemačka 1939. provalila u Poljsku. Prethodno je studirao matematiku - što je ozbiljna preporuka za skladatelja umjetničke glazbe 20. stoljeća - pa je prešao na Muzičku akademiju u Varšavi. Najprije je svirao violinu, da bi zatim nastavio s klavirom. Te 1939. već je bio akademski pijanist, s dovršenim studijem kompozicije, poljski vojnik, koji je kao podoficir uspio izbjeći njemačkom zarobljeništvu. Zimmermann će u to vrijeme, godine 1940., upravo dok Lutosławski negdje skriva uniformu svoje poražene vojske, navući uniformu Wehrmachta. Podignut je iz Kölna, gdje je studirao muzikologiju i kompoziciju. U vojsci ostaje pune dvije godine. Ne znam je li stigao do Poljske i do Varšave, gdje se Lutosławski izdržavao tako što je po kabareima i varijeteima muzicirao za klavirom. Ali očito je da nije povjerovao u ono u što je njegov njemački naraštaj tih godina vjerovao. Godine 1942. Zimmermann je otpušten iz vojske “zbog teške kožne bolesti”. Što je to teška kožna bolest, ne znam. I ovoga trenutka, dok slušam “Prvu simfoniju” Vitolda Lutosławskog, koja se savršeno nastavlja na Zimmermannov preludij, ja to ne mogu, a zapravo ni ne želim istraživati.

Zatim slijedi stanka od petnaest do dvadeset minuta. Sa zanimanjem promatram publiku. Ovo je prva prigoda da se nakon epidemije zateknem u dvorani ispunjenoj skoro do posljednjeg mjesta i usred mnoštva ljudi različitih generacija, a možda i raznolikog socijalnog položaja i kojekakvih životnih i političkih uvjerenja. Poneki dječačić i djevojčica s mladim roditeljima, sredovječni muževi u vječno preuskim odijelima i bijelim košuljama koje samo što se ne raspuknu na njihovim drobinama koje kao da žude za ratnim dijetama i velikim povijesnim prevratima, mlade dame, lijepo, premda ne i prenaglašeno sređene, te gospoda i gospođe u vrlo kasnim godinama, odjeveni u savršene kostime neke bolje, uveliko nedoživljene epohe. Odavno nisam vidio ovako dobru i lijepu publiku. Ljude naročito lijepim čine njihove maske, te nepotpune, ali savršeno zatvorene medicinske burke, koje skrivaju izraze lica, omraze i suvišna prepoznavanja. Možda bismo trajno jedni drugima trebali ostati pod maskama.

Drugu Brahmsovu simfoniju u D duru, koja će biti izvedena nakon pauze, označavaju kao vedru, skoro pastoralnu, pa se obično spomene, ne bi li se time proizveo zgodan paradoks, anegdota s pismom koje Brahms šalje izdavaču, govoreći mu da se čuva melankolije koja izbija iz tih nota, jer da on, Brahms, nikad još nije napisao nešto tako nepodnošljivo tužno i sentimentalno. Sklon sam vjerovati, i dok slušam ovu izvedbu koja nadraste i nadmaši ne samo ono što sam u stanju čuti i slušati, pa kao more do vrha ispuni dvoranu Lisinski, nego mi se učini da je ono što čujem cjelovitije i organski mnogo čvršće od mene samog i od svih nas koji po ovoj dvorani sad kao srdelice plivamo i plovimo, da se Johannes Brahms to zafrkavao sa svojim izdavačem. Ili da mu je bilo pomalo kao i neugodno kad je pred njega izlio svo to more vedrine. Postoji nešto što je prije tisuću-dvije godina duboko izobličilo i preobrazilo čovjeka našeg doba: veselje se u glazbi, kao ni u književnosti, ne podnosi lako i bez trunke ironije. Čak se i komedije zasnuju na nekom nesretnom događaju. A veselje u glazbi proizađe iz ruganja ili djetinjenja. Brahms se ne ruga, a je li Brahms dijete, to ja danas ne mogu znati.

Finale prođe bez bisa. Ozbiljni orkestri ne sviraju na bis. Ne postoji kraj poslije kraja. Malo sam toga tako intenzivnog uživo doživio kao što je ova Brahmsova “Druga simfonija”, u Lisinskom 19. veljače 2022., u izvođenju Berlinske filharmonije. Vjerojatno je to isto netko mogao reći i za Beethovenovu “Eroicu” 15. listopada 1943. I onda bih ja na to rekao: “Ali što s ljudima koji baš u tom času odlaze u nebo kroz dimnjake krematorija, ali što s ljudima koje baš u tom času maljem u potiljak skupa s Beethovenom šalju u ništa, što s mojim djedom koji upravo u tom času po Andrijevcima traži svoga mrtvog sina?”. Razlika između jednog i drugog vremenskog toka, a onda jedne i druge Berlinske filharmonije, kao i razlika između Hermanna Abendrotha i Kirilla Petrenka u tome je što današnja Berlinska filharmonija očajnički pokušava biti ispravna i u odnosu na vrijeme koje je prošlo i u odnosu na vrijeme koje traje. Sa stanovišta publike, to ne može biti jednostavno, jer se ne tiče samo glazbe. Glazba se nikad ne tiče samo glazbe. Dok moj djed vlakom putuje u promičbu i u obilazak jednoga groba, ja idem na koncert Berlinske filharmonije, u Lisinski, s mišlju na mog djeda, koji vlakom putuje u promičbu i u obilazak jednoga groba.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.