Jergović o Scuratijevom 'M': Kako smo postali fašisti i zašto to nikad nismo prestali biti

Napuštajući pregovore u Versaillesu i fatalno razvrgnuvši talijansko sudjelovanje na pregovorima o svjetskom miru, čime je, možda, povijest 20. stoljeća usmjerio prema fašizmu, talijanski ministar vanjskih poslova, barun Sidney Sonnino, reagirajući na savezničke ekonomske prijetnje, izgovorio je, u hrvatskom prijevodu Ane Badurine: “Trezven smo narod i dobro smo upoznati s umijećem umiranja od gladi”. U srpskom prijevodu Gordane Breberine ta rečenica glasi ovako: “Mi smo umeren narod i dobro nam je poznata veština umiranja od gladi”. Prijevodi su iz dva izdanja iste knjige, dokumentarnog romana Antonija Scuratija “M”. Čiji je podnaslov u prijevodu Ane Badurine “Dijete svojega vremena”, a u prijevodu Gordane Breberine “Sin veka”. Na osnovu prijevoda jedne, premda sudbonosne rečenice, i jednog podnaslova, dala bi se ispisati rasprava o trenutačnom stanju dvaju istih jezika, o ograničenjima koja izvještačeni i nasilni normativistički jezikoslovci stavljaju pred hrvatske pisce i prevoditelje, o bespotrebnoj i iritantnoj ceremonijalnosti normiranog hrvatskog jezika... Ali samo o ovom posljednjem: znate li ikoga tko ne hoda u dva broja manjim cipelama i nije trećerazredni operetni pjevač ili propali kandidat na natječajima za mlade pjesnike, tko na hrvatskom kaže “dijete svojega vremena”, a ne “dijete svoga vremena”. Prekomjerna uporaba dužih oblika posvojnih pridjeva u hrvatskom jeziku poput je Wiehlerovih goblena u kitnjastim pozlaćenim okvirima po zidovima dnevnih soba u jugoslavenskom socijalizmu...

No danas nam sve to, nasreću, nije tema. Kao što nam tema nije ni što je ista, vrlo opsežna knjiga (u Srba 736, u Hrvata čak 760 stranica) na iste jezike čak dvaput prevođena i izdavana, lani kod beogradske Lagune, ovoga listopada kod zaprešićke Frakture, a kako riječ nije o epohalnom pjesničkom djelu niti o jezično kompleksnoj prozi, jedan bi prijevod usrećio obje kulture, a otvorio bi mogućnost prijevoda neke druge, jednako važne i opsežne knjige, koja ovako neće biti prevedena ni na srpski ni na hrvatski. Tema nam nije ni to što su oba prijevoda odlična, što je, čini se, usud ove dvije lude kulture: ili se neka knjiga u nas dvaput odlično prevede ili se dvaput grozno prevede. Mnogo su rjeđi slučajevi, iako ima i takvih, da je jedan prijevod dobar, a drugi loš. Tema nam je sama Scuratijeva knjiga i njena golema važnost za čitatelje u Hrvatskoj i u Srbiji. Kao što je fašizam u Italiji započeo oholom nacionalistički intoniranom rečenicom baruna Sonnina, tako su, toga se sigurno sjećate, svi naši fašizmi počinjali maksimom da ćemo radije jesti korijenje, nego što ćemo ići kud ide i ostali svijet, ili da ni za kakve materijalne blagodati ovoga svijeta nećemo prodavati nacionalno dostojanstvo. Čim se spomene nacionalno dostojanstvo, a možda već i čim se spomenu nacionalni interesi, dobro bi bilo znati da je riječ (najvjerojatnije) o fašizmu. Scurati je napisao roman o rođenju fašizma. Jednim dijelom roman je to o Benitu Mussoliniju, ali nipošto nije samo o njemu. Pomalo je to roman o talijanskom narodu, o tom krdu i rulji svijetlih kulturnih tradicija, koji se pomalo i prije vremena umorio od demokracije. Ali u svakom slučaju, vrlo je važno polaziti od toga da je “M” u žanrovskom smislu dokumentarni roman. Nije ovo historiografska monografija na temu rađanja (talijanskog) fašizma niti je povijesni ogled i esej, nije sociološka ni antropološka studija... Ništa od svega toga. “M” je roman, jer se ljudske i privatne povijesti u ovoj knjizi slijevaju niz isti lijevak kao što to biva samo u romanu. Činjenica da Antonio Scurati u svom romanesknom postupku nije ništa izmišljao, nego se fanatično držao dokumenata i (najčešće općepoznatih i višestruko citiranih) arhivskih izvora, ne mijenja ništa. “M” je prvi tom romaneskne sage o talijanskom fašizmu, čiji je glavni lik Benito Mussolini. I, Bože zdravlja našem Antoniju, bit će to serijal koji će ovom čitatelju biti na istoj polici, s istim halapljivim užitkom čitan, kao Knausgaardova “Moja borba”. Rađanje fašizma jedna je od najintimnijih i najosobnijih romanesknih tema našega doba.
Mussolini je prethodno bio socijalist, vrlo borben i angažiran. Već tad bio je silno darovit novinar, brz u definiranju teme, u sintezi i u zaključku, prototabloidne fascinacije velikim naslovima u kojim je sadržan, ili je lažno predstavljen, sadržaj teksta. I bio je, pa će to i ostati, lijep i koketan, zanosan i jebozovan muškarac, koji će erotizirati onu vječnu polovicu svoje zemlje. Ne, pogriješili ste ako ste pomislili da nam je na umu ženska polovica Italije. Mussolini je erotizirao žene i muškarce, a polovica je bila desna. Na kraju, kako će to u fašizmu zatim posvuda biti, polovica je narasla u cjelinu, narasla je u sve, ili skoro sve Talijane i Talijanke.

Mussolini je, u najelementarnijem smislu riječi, bio nasilnik, koji je, premda kontrolirano, uživao u nasilju i njegovim učincima. Premda je po svom daru, po obrazovanju, ukusu i interesima bio neusporedivo intelektualniji od svog prvog i najvažnijeg idolopoklonika Adolfa Hitlera, koji će iz fašističkog uzora stvoriti nacionalsocijalizam, Mussolini je rano shvatio da nikakve ideje ni ideali nemaju takvog utjecaja na mase kao što ga ima sirova, pa makar i besciljna manifestacija nasilja. Tako je napustio socijaliste te je uz pomoć tisuća, pa stotina tisuća razočaranih ratnih veterana, onih kojima je upravo barun Sonnino pružio prigodu za razočaranje, slobodan od bilo kakvih ideja i ideala, krenuo da provođenjem nasilja osvoji vlast. Scurati opisuje njegov pohod na Rim i pritom se služi dokumentima jedne povijesti, ali ih literarno uobličava na takav način da sasvim opčini svoga čitatelja, premda mu pripovijeda nešto što ovaj već zna i što je već više puta pročitao, ali u narativno inferiornim oblicima iskazivanja. “Fašisti su antistranka”, uzvikuje Mussolini, “fašisti su antidoktrinarni, problematični, dinamični”, brblja on, “mi fašisti nemamo predrasuda, naša jedina doktrina su djela”, nastavlja se udvarati svojim sljedbenicima, koje je mobilizirao iz svih dijelova društva i sa svih dijelova političkog spektra, ali ponajviše među onima kojih je u svakoj zemlji nakon svakog rata najviše: među ološem! Ološ mu kliče, dok on Italiju pretvara u ološ. U srpskom prijevodu stvar je još jasnija: “Mi fašisti nemamo unapred pripremljene ideje, stvarnost je naše jedino učenje”. (I dok tako čitamo prvih stotinjak, dvjesto stranica Scuratijeve knjjige, jeza nas pomalo podilazi: pa koja je zapravo razlika između Mussolinija i Janše, Orbana ili, zađimo u sinjsku bazu, Mire Bulja? Razlika je uglavnom u tome što je Mussolini s antipolitikom i populizmom započeo prije stotinjak godina i što je bio mnogo, mnogo pametniji, obrazovaniji i opasniji od Borisa Johnsona, erotski privlačniji od Sebastiana Kurza, hrabriji od Tomislava Karamarka, razumniji od Aleksandra Vučića... Ono po čemu je, osim po toj fatalnoj antidoktrinarnosti, bio fatalno sličan njima bili su mržnja prema komunistima i uvjerenim ljevičarima te prijezir prema svakoj vrsti manjinstva. Preko nasilja, kojim se kreće prema vlasti i kojim zatim održava vlast, kao i kroz svakodnevni život i njegove mijene, Mussolini definira priručnu ideologiju fašizma. Scurati izbjegava sve ideološke zamke pa slijedi samo vlastitu priču, kroz koju nam pokazuje kako je Mussolini došao do svog nacionalizma te kako je zatim kreirao talijanske imperijalne čežnje, uz koje će zemlju odvesti u rat. Naravno, na početku svega bilo je to grandiozno razočaranje stotina tisuća demobiliziranih vojnika, nakon što je Italija 1919. od saveznika na istočnoj obali Jadrana dobila Istru, Zadar i figu! Na početku bio je i Gabriele D’Annunzio, pjesnik u ratničkoj uniformi, osvajač Rijeke i osnivač male lude pjesničke države, kojemu će Mussolini ukrasti inspiraciju i onih nekoliko stotina tisuća gnjevnih šatoraša. Ali sve je to djelovalo neozbiljno, sve to bio je populistički cirkus, što će dugo i ostati, sve dok se u jednom trenutku slika nije preokrenula. Kad se to dogodilo i što se zapravo u glavama, srcima i životima ljudi dogodilo, o tome govori Scuratijev roman. Ono što je u njemu uznemirujuće upravo je nemogućnost da se odredi trenutak u kojem se cirkuska predstava u kojoj sudjeluje društvena margina pretvara u državu i jedini njezin sadržaj. Ljudi su se samo jednoga jutra probudili i sve se oko njih crnilo od ardita i fašista. Kad su malo bolje pogledali, shvatili su da su i sami postali fašisti.

Scurati na krajnje uvjerljiv način objašnjava zašto je demokracija u Italiji poražena. Njegova objašnjenja nemaju, međutim, nikakve veze s onim što ste čitali u svim tim historiografskim, sociološkim, antropološkim studijama o nastanku fašizma, ni u jednoj učenoj filozofskoj raspravi nećete pročitati ovako nešto. Da pojačamo iritaciju, neka prijevod bude sjajan, srpski: “Demokratija ima grozan stil. To je loša književnost. Trocki je u pravu. To dokazuju liberalne novine suočene sa fašističkim napadom: zamuckuju, pokažu naklonost, pa se povuku, njihova proza je sitničava, zamršena, ustreptala. Proza demokratije koja kasni bezidejna je i bezvoljna, prestrašeno se osvrće, gomila u svojim tekstovima ogradu za ogradom i prevodi s engleskog, jezika koji nije njen i koji je i sam pod uticajem starogrčkog i jedne strane prošlosti. Italija ne zna šta je demokratija. To ne zna ni Rusija, ali su tamo, da bi doskočili neznanju, svetu podarili komunizam”. Osnovnu razliku između komunizma, to jest socijalizma i fašizma genijalno je definirao sam Mussolini, a Scurati je stilski sigurno interpretira: “Socijalizam je, međutim, pogrešio kad je ljudima obećao minimum sreće: litar, pile, ženu i bioskop. U životu, međutim, ne postoji sreća. Fašizam neće ponoviti tu grubu grešku da je obeća”. Doista, je li tko negdje pročitao, naravno izvan Scuratijeva romana, da su fašisti obećali narodu sreću, bolji život, barem kruha za sve? A, eto, ta stoka od naroda, u Italiji dvadesetih, jednako kao u Hrvatskoj četrdesetih, ili diljem europskih provincija u vremena današnja, kreće za fašistima. Valjda zato što narod, i svaki pojedinac koji se osjeća narodom, sniva o tome da bude onaj koji mlati i premlaćuje, a ne onaj tko u jarku leži premlaćen.

Između poglavlja ovoga kronološki tradicionalno organiziranog romana, sasvim upućenog na aktualnu stvarnost, ali impregniranog đavolskom imaginacijom i inteligencijom svoga autora, citati su aktera epohe. Vrlo često Mussolinija. Taj divljak i nasilnik umio je pisati, a to što piše, nepodnošljivo zvuči kao katekizam današnjih desnih populista, svih tih janši, orbana, duda, vučića i ostalih kurza, uključujući i nebrojene hrvatske, te evo Mussolinijeva citata u hrvatskom prijevodu: “Sloboda je nordijsko božanstvo koje obožavaju Anglosaksonci... Fašizam ne poznaje idole, ne klanja se fetišima: već je pregazio i opet će bez problema pregaziti više ili manje raspadnuto tijelo božice Slobode... Sloboda danas više nije nevina i stroga djevica za koju su se borili i umirali naraštaji prve polovine prošlog stoljeća. Neustrašivoj, nemirnoj i surovoj omladini koja se pomalja u praskozorje nove povijesti mnogo je drugih riječi znatno privlačnije, a to su: red, hijerarhija, disciplina”. Ili na srpskom: “red, starešinstvo, disciplina”. “M” je vrlo tjeskoban roman. Jedan od tjeskobnijih koje ćete čitati u onom što nazivamo suvremenom europskom književnošću. Njegova tjeskobnost proizlazi iz genijalno predstavljene neumitnosti propasti. Čitatelju se na početku, možda, učini da bi mogao imati problema s ovom prozom, pošto mu je poznat njezin kraj, najprije u krvaviji Drugoga svjetskog rata, a onda u Mussolinijevoj propasti (o čemu će, istina, inšallah, tek biti riječi u budućim, još nenapisanim nastavcima Scuratijeve romaneskne sage), ali ubrzo shvaća da mu nije problem to što priči zna kraj, nego mu je mnogo veći problem što ga Scurati uspijeva uvući i upričati u roman o nasilju, koje raste iz stranice u stranicu. Čitatelju se, kao i kod svake dobre proze, učini da je upravo vlastitu egzistenciju utopio u tekstu i da živi u talijanskim dvadesetim godinama, a onda mu se učini da nije ni to, nego da je previše toga iz pripovijesti o Mussolinijevu usponu i naletu nalik na današnje njegovo okruženje i na današnju Europu. Recimo, hrvatski policajci koji premlaćuju migrante, ministar policije koji nudi svoja objašnjenja, fejsbuklije i fejsbuklijke koji orgijastično uživaju u slikama prebijanja ljudi, skupa s predsjednikom Milanovićem, koji poput nastranog zahodskog manijaka spominje nekakve lepeze, kao da su prepisani iz Scuratijeva romana o rađanju fašizma. Sve je isto, samo nema Mussolinija. Sve je isto, samo što nema ni seks-simbola, ni načitanog vođe, ni njegova novinarskog umijeća. Sve je isto, samo što više nema potrebe za rađanjem fašizma. Odavno je fašizam rođen.

Velike romaneskne sage obično imaju niz sporednih priča, niz pripovjednih rukavaca. Mili su mi, suprotno ukusu i mjerilima ološa, upravo ti rukavci. U rodoslovnom romanu fašizma takvi su rukavci naročito važni i dragocjeni. Scurati pripovijeda pripovijesti o fašističkim pionirima, prvim Mussolinijevim batinašima, ali i pripovijesti onih koje su premlaćivali. Najčuvenija je, naravno, ona o socijalističkome martiru Giacomu Matteottiju, koji se fašistima nije dao i koji je junački, onako kako su istinski ljevičari i patrioti to nekad davno znali, prkosio već cijelom svom narodu, te su ga kao psa zatukli, a njegov se leš zatim dugo povlačio po talijanskim novinama: “Kruže glasine da je Dumini uškopio Matteottijevo truplo i testise predao Filippelliju, koji se od užasa onesvijestio. Kruže glasine da ih je dostavio izravno Mussoliniju, koji je, cerekajući se, trofej ubacio u jednu od ladica pisaćeg stola, kraj pasoša. Kruže glasine da je njegov leš vraćen u Rim, skriven na kolima sijena i zapaljen u peći, kruže glasine da je, navodno, bačen u Tiber nakon što ga je nagrizla kiselina i da je izložen u laboratoriju za anatomiju, pretvoren u sapun, potopljen u jezeru Vico. Kruže glasine i da su posmrtnim ostacima socijalističkog zastupnika nahranjeni lavovi u Zoološkom vrtu parka Villa Borghese”.

Matteotti godinama se borio sam protiv Mussolinija. Prokazivao je korupciju fašista, iznosio dokumente, svjedočio, pružao otpor, razotkrivao ono što je trebalo ostati skriveno, prelazio sve granice ljudske hrabrosti. Našla ga je jedna kujica, u šumi, u jami iskopanoj plitko, već poluraspadnutog. Godina je bila 1924., a njegov bivši stranački drug Benito Mussolini pred sobom imao je još 21 godinu života, i 19 godina suverene vladavine talijanskim duhom. Giacomo Matteotti je, međutim, svojim samožrtvovanjem već spasio Italiju. Scurati vrlo ekstenzivno opisuje njegovu muku i stradanje, ali nipošto u svrhu stvaranja mita o antifašizmu. Nije on pisac naivnih djevojačkih romana.
Roman, ili prvi dio sage, završava s totalnim fašističkim preuzimanjem vlasti. To je početak, prave stvari tek će se zbiti. Mussolini je zgazio demokraciju, talijanski narod pobijedio je svakog Talijana pojedinačno, a Mussolini pomalo mrzovoljno, ali nipošto ne cinično ili slavodobitno, jer Mussolini je bio jebač, a ne cinik i nije imao kompleksa koje bi otklanjao slavohlepljem, odvraća: “Ovo je posljednji put da imamo izbore. Sljedeći put ja glasam za sve”. Tako je i bilo. Velika knjiga, čita se uza svu muku vijeka, s oduševljenjem i tjeskobom.