Svoje male pjesme slao je na anonimne konkurse, što su ih širom zemlje raspisivali lokalni domovi kulture, vatrogasna društva, tvornice i radne organizacije, ili zabačene planinske općine, koje su anonimnim konkursom za najbolju pjesmu na temu šume, proplanka, pustinjaka, nastojale izaći iz zemljopisne anonimnosti. Takvih je natječaja bilo bezbroj, Jugoslavija možda teritorijem i nije bila tako velika zemlja, niti je u njoj živjelo tako mnogo ljudi, ali bila je razuđena, raznovrsna i razbrojana na šest republika, dvije autonomne pokrajine, na stotine međusobno razdvojenih zajednica i kultura, i na tisuće udaljenih malih svjetova, jezikom, poštom i telekomunikacijama vrlo dobro povezanih. Na tim je natječajima osvajao treće, druge, a katkad i prve nagrade, ali nikada nije otputovao ni u jednu varoš, kasabu ni palanku gdje bi ga, uz njegovu nagradu, čekao i predsjednik općine, da mu je uruči. Premda su mu plaćeni bili autobusna ili željeznička karta, i noćenje u mjesnom hotelu B kategorije, u sobi s umivaonikom te kupaonicom i zahodom na hodniku, i to je, zapravo, uz plaketu, bivao jedini materijalni ekvivalent nagrade, on ne bi otputovao. Nije mu se išlo, nikad nije volio putovati, ali postojao je i jedan važniji razlog: pjesmu je slao pod pseudonimom. Imao ih je nekoliko, različitih imena pod kojima se predstavljao, i nije sad mogao preuzimati nagradu pod imenom koje nije nagrađeno. Ili je on vjerovao da takvo što nije moguće. Ili mu je to, naprosto, bilo izlika da ne putuje.
Kada se nabralo pedesetak namjenski pisanih pjesama, o prirodnim ljepotama tuđih zavičaja, o događajima iz prošlosti, hrabrim narodnim junacima i tragičnim junakinjama, o malim gradovima po unutrašnjosti i njihovim znamenitostima, i isto toliko nagrada i priznanja, sam je od sebe počeo pisati pjesme. Bili su to maleni romani, romančići u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, u kojima je opisivao svoj život i neke izmišljene događaje iz svjetske povijesti. Tako je, od tih romančića, sastavio zbirku, i poslao je na dva natječaja za mlade pjesnike. Jedan primjerak u Stolac, drugi u Zagreb. Dvaput je pobijedio, i tako je, prema tumačenjima radio stanica i novina, postao mladi pjesnik.
Malo prije bio se ohrabrio, pa je u redakciju omladinskih novina, koja se nalazila u staklenom neboderu na kraju grada, odnio svoj prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”. U petak je čekao izlazak novog broja, listao je novine prema posljednjoj stranici, ali njegovog članka nije bilo. Sljedeći je petak opet listao novi broj, ali članak nije bio objavljen. Ni tog petka, ni bilo kojeg petka do kraja svijeta. Sarajevske omladinske novine odavno već ne postoje, nema ni kioska u koji bi najprije stizao novi broj, ni njega nema da pred kioskom čeka nailazak kombija s jutarnjom štampom, ali njegov prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”, odštampan učisto pisaćim strojem Monica, s dvije ispravke, dva premaza bijelim korektorskim lakom, preko kojih su kemijskom dopisana nova slova, i dalje ne izlazi. Kao ni tisuće prvih članaka, eseja, prikaza, pisama redakciji, koje su neostvareni pisci otkako je novina i novinskih redakcija donosili na objavu, i onda čekali njihov izlazak.
Mjesec ili dva kasnije ipak je, u nekim drugim novinama, izašao prvi njegov članak. Ali nije zabilježeno niti upamćeno o čemu je taj članak govorio. Uporan bi i temeljit istraživač možda mogao i to otkriti, ali čemu to ako se pamte samo objekti neostvarenih želja i žudnji, i samo oni su u čovjekovom životu važni.
Od tada je nekim čudom članke, reportaže, komentare o politici i kulturi, uskoro i intervjue, eseje, rasprave i polemike, sve ambicioznije i gorljivije, objavljivao svakoga tjedna, najprije po
jedan tekst tjedno, a onda sve više i češće. Tako je od utučenog, sramežljivog te sobom i svojim nedostatnostima opterećenog mladića, kroz novinski tekst, koji ne poživi duže od jednoga dana u dnevnim, a sedam ili petnaest dana u tjednim novinama i magazinima, uzrastao u gotovo normalnog muškarca. Sve je u njemu i na njemu bilo kao pravo, ili kao što je u normalno razvijenih mladića njegova naraštaja, osim što nije nastajalo kroz život i iz života, nego je nastajalo iz teksta. Onog objavljenog, novinskog, koji je odmah išao na čitateljsku verifikaciju i uobličenje kroz socijalnu dinamiku čitateljskih pohvala, i onog dubljeg, sadržajnijeg i ozbiljnijeg pjesničkog teksta, koji je nastajao iz njegove potrebe da neumoljivu bijedu i jad svog života, ili svega onog što je proizlazilo iz njegove nesklapnosti, nesposobnosti, trapavosti i plahosti, iz posvemašnje njegove socijalne ispodprosječnosti, popravi i uzdigne zamišljanjem nekog drukčijeg sebe u nekoj drugoj stvarnosti, koja će poteći njegovim književnim tekstom. Dopola, bio je on od mesa, krvi, kostiju i tetiva, a otpola je bio sačinjen od priče i teksta.
Dvije godine kasnije, ili godinu prije nego što će se zaratiti, objavljena mu je u Sarajevu nova knjiga pjesama. Ona prva, dvostruko nagrađena, objavljena je u Zagrebu, ali ispraćena hladno. Nije im se tamo svidjelo što je netko iz Bosne, i još tako nereprezentativan, neduhovit, običan, velike glave, osvojio tu njihovu nagradu. Natječaj je, istina, opet bio anoniman, ali adresa na koverti nije valjda bila anonimna. U Sarajevu, međutim, bio je to veliki događaj. Pa je sa zanimanjem dočekana i druga njegova knjiga. Malo različita, obimnija, s više pjesama na više stranica, opet je bila to knjiga malih romana, romančića, pisanih u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, ova je knjiga manje govorila o nekoj izmišljenoj velikoj povijesti, a više o njemu i o tom tugaljivom životu u crvenoj katnici na četiri vode, pri vrhu Sepetarevca. Čeznuo je za tim da bude romanopisac, da piše kratke priče i pripovijetke, ali nije znao kako da započne, a da već u drugoj-trećoj rečenici ne stigne do kraja.
Činilo mu se da zna što u tom romanu treba biti na početku i na kraju, ali nije mogao tako pisati da se između početka i kraja nađe barem dvjestotinjak stranica romana. Pokušavao je pisati onako kako su pisali omiljeni njegovi romanopisci, ali nikako to nije išlo. Nakon što bi napisao stranicu i pol, dvije nemuštog i prenatrpanog teksta zaticao se pred provalijom u koju je samo mogao skočiti i ubiti se. Tojest, zgužvati tu stranicu-dvije započetog romana. Svako je odustajanje od romana po jedno malo odustajanje od života. Svako je odustajanje od romana po jedno malo samoubojstvo. Nemušti su, čmali i neostvareni romaneskni počeci poput one smokve, koja raste pokraj nebodera u Vučetićevom prilazu 3, koja je davno jednom izniknula iz odbačenog smokvinog ploda, i tu je narasla, razgranala se kao velika prava smokva u Dalmaciji, i sve je na njoj kao u smokvinih stabala u Dalmaciji, osim što joj plodovi ostaju sitni, nedorasli, ne veći od žira ili drenjka, i onda opadaju i trunu po zemlji i asfaltu. Smokvi smetaju hladne i vlažne kontinentalne zime, a možda joj smeta i to što u blizini nema drugih smokvinih stabala.
O čemu god tu da je riječ, ona je, ta smokva ispred Vučetićevog prilaza 3, slična tom sarajevskom pjesniku, dok su njezini plodovi nalik tim čudnim njegovim pjesmama-romančićima.
Ako bi bilo interesa, možda bismo mogli podno novozagrebačke smokve, i njezina žalosnog i tragičnog stabla, održati recital poezije ovoga našeg pjesnika. Možda bi nas podržali iz Gradskog ureda za kulturu ili iz Ministarstva kulture? Ili bismo, možda, mogli iz kakvog instituta za voćarstvo, ili s Agronomskog fakulteta pozvati nekog stručnjaka za smokve, pa njegov iskaz o usamljenom stablu izraslom na nemjestu sučeliti s iskazom profesorice Maše Kolanović o pjesničkom radu našega pjesnika? Treba nam mašte, živosti nam treba u našim zamišljanjima i pjesničkim tumačenjima, ili u onom u čemu smo, možda, srodnici tragičnoga pjesnika sa Sepetarevca: nesklapnosti ljudskoj i socijalnoj, manjku talenta za životno snalaženje, nedostatku vitalizma ili energije preživljavanja. U svojoj vječitoj borbi za opstanak čovjek suočen sa svojim slabostima ima samo dva izlaza iz vlastite kože: jedan izlaz vodi u zlo, drugi izlaz vodi u maštu. Izbor je najčešće slučajan, ili se, opet, tiče talenta. Ako nemaš dara za zlo, ako nemaš ni tog najmanje uzvišenog talenta, ostaje ti samo mašta.
A onda se, nakon kratkog i krvavog rata u Hrvatskoj, dok je on od ratnih tema spremao i treću pjesničku knjigu, i u Bosni zaratilo. Sarajevo je u samo nekoliko dana palo pod opsadu.
Opsadile su ga donekidašnje komšije, u kooperaciji s JNA, koja im je prethodnih mjeseci iskopala i betonom ojačala rovove, naoružala ih, uputila u temeljne vojne vještine i u naročitu hladnoću duše kakva je čovjeku potrebna da bi mirne ruke i bistra oka pucao u ljude s kojima je prethodno živio. Tako se dogodila najveća promjena u životu grada u cijeloj njegovoj historiji, koju su njegovi stanovnici najprije doživjeli kao trenutni i nužno će biti kratkotrajni incident, u nešto nalik napadu bubrežnog kamenca, iznenadnom i gotovo nepodnošljivom bolu, koji samo valja izdržati, jer nikako ne može potrajati dugo, da bi nekoliko dana ili jedva koji tjedan zatim shvatili da će taj bol trajati
mjesecima, možda i godinama. Prozlit će se, promijeniti karakter, postati drugi ljudi, nakon što po svršetku rata shvate da je zaboravljanje onoga prethodnog života jedini način da se bol otkloni. Zaboravljanje, a onda i zlo koje iz zaboravljanja proizlazi. Čovjek koji pamti, od tolike svoje tuge nikako ne može biti zao.
Zaboravom, tuga se pretvori u gnjev. On, međutim, taj naš dječak sa slike, o kojemu smo otpočeli ovu priču, koju bismo radije zaboravili, kao što bismo i sve druge iz tog rata najradije zaboravili, ali nećemo jer se plašimo gnjeva i zla u sebi, u ratu kao da se preporodio. Kao da se vratio u ono maleno dalmatinsko mjesto odakle je jednom odveden, najednom je pripadao svemu što je oko sebe vidio. Tim sivim fasadama i porazbijanim prozorima, podrumima iza hrđavih metalnih prozorčića kroz koje bi student sa strane nekad lopatao ugalj, širokim avenijama prema Ilidži, niz koje zvižduću snajperski meci, a nekad su zvonili tramvaji, ruševinama nagorenih rubova, napuštenim i prezrenim gradskim vedutama.
