Kultura
268 prikaza

King vs. Burgess - Are you ready for a bit of the old ultraviolence?

1/4
Zagrebačka naklada
Četrdeset smo godina čekali na prvi prijevod ‘Dugog hoda’ Stephena Kinga, a sad ga, uz integralnu verziju ‘Paklene naranče’ Anthonyja Burgessa, možemo čitati kao posvetu suvremenom svijetu

Čovjek lišen slobodne volje prestaje biti čovjekom. Postaje tek ‘naranča na navijanje’, sjajan i dopadljiv predmet, a ustvari samo igračka naokolo razvlačena i od Boga i od vraga ili, kao entitet koji u posljednje vrijeme uspješno zamjenjuje obojicu, od Države, stoji u pismu Anthonyja Burgessa, što je poslužilo kao uvod nekim od kasnijih izdanja najpoznatijeg njegova romana, “Paklena naranča”. Pedeset i osam je godina prošlo otkad je dotad malo poznat britanski pisac, zgrožen stanjem zatečenim u rodnoj Engleskoj nakon povratka s poduljeg putovanja, sjeo i, prema vlastitom kazivanju, u tri tjedna ispisao početnicu ultranasilja, istodobno odu i prijekor rastućoj kulturi nasilja, proboju mladenačke kulture, obožavanju pop glazbe i maloljetničke delinkvencije. Često je u intervjuima isticao kako je ostao osupnut škripcem u kojem su cijelu Englesku držale maloljetničke bande i salvom nasilja koja je preplavila zemlju. Nije to, doduše, bio nov sociološki fenomen; osim tad aktualnog stanja, Burgessa je na pisanje romana potaknula epizoda s kraja Drugog svjetskog rata.

 | Author: Zagrebačka naklada Zagrebačka naklada

Njegovu je prvu suprugu Lynn, bez ikakvog povoda, jednog dana na ulici presrela skupina američkih vojnika smještenih u Engleskoj, a njihovi su udarci bili toliko brutalni da je zbog napada pretrpjela spontani pobačaj. Priča “Paklene naranče”, ipak, odmiče se od društvenih aktualnosti i oblikuje gotovo kao distopija, u nekom budućem društvu i budućoj zemlji gdje jedan mladić, Alex, u pratnji svojih kompanjona po zločinu, terorizira grad iz puke zabave. Pljačkaju, siluju, ubijaju i pritom uživaju u zvucima klasične glazbe, osobito “dobrog Ludwiga vana”. Skupina petnaestogodišnjaka i međusobno se bori za prevlast, pa jedan drugome podmeću, a zbog jednog takvog pothvata Alex biva uhićeni poslan na odsluženje kazne u zatvor, gdje nad njime, u zamjenu za smanjenje broja godina izrečenih u presudi, provode Lodovicov eksperiment. Svojevrsni je to egzorcizam u kojem organi vlasti nasilje pokušavaju istjerati nasiljem; poslije ubrizgavanja sredstva za izazivanje mučnine tjeraju ga da promatra mučne scene nasilja i on uskoro, poput psića u Pavlovljevu eksperimentu, nasilje, a kao nuspojavu i omiljenu mu klasičnu glazbu, počinje povezivati s mučninom. Za takvog, “popravljenog”, a zapravo slomljenog Alexa, u društvu nema mjesta, nabacuju se njime kao teniskom lopticom, koriste ga kao loš primjer i izlažu mučenjima kao kakvu krpenu lutku.

 | Author: Anthony Burgess

I drugi bi dio narativa “Paklene naranče” bio lijepa studija ogavne nasilnosti društva da Alexova pitomost i podložnost nisu izazvane slamanjem njegove slobodne volje, odvajanjem od osnova njegove prirode, zatvaranjem onog inherentnog u njegovu biću. Razmjere toga kraha Burgess pokazuje nekoliko stranica kasnije, nakon što njegov (anti)junak pokuša izvršiti čin ultimativnog nasilja nad samim sobom, što ga, čudesno, ozdravljuje, no uskoro shvaća, poput alkoholičara kojem se omilila boca, da u nasilju više ne pronalazi zadovoljstvo. A tu su i njegova buduća djeca. I na njih mora misliti. Ta ne želi valjda da postanu poput njega. Ili još gori. Djecu, nekoliko godina poslije izlaska “Paklene naranče”, kao pijune na šahovskoj ploči ili žetončiće u razonodi kakvog moćnika, raspoređuje i tad široj javnosti (pa i većini svojih kolega) nepoznat brucoš Sveučilišta u Maineu, Stephen King, oblikujući tako narativ o najčudnijem atletičarskom natjecanju što ga je svijet ikad vidioPremda napisan 1966., “Dugi hod” će u ladici pričekati 13 godina i prepustiti kasnije napisanoj “Carrie” da probije led i pripremi čitatelja za užasavajuću priču o najjezovitijoj tradiciji. Naime, svake godine 1. svibnja skupina od stotinu mladića kreće iz grada na američko-kanadskoj granici i hoda istočnom obalom Sjedinjenih Američkih Država. Nema zaustavljanja, ni kiša ni snijeg ni ekstremne vrućine pa niti mračni prolasci neosvijetljenim dionicama ne mogu zaustaviti ovu utrku. I ne bi u tome bilo ničeg spornog da King, u maniri koje će čitatelji kasnije svjesni, izraz “na tronu ima mjesta samo za jednog” ne dovodi do granice zamislivog pa, umjesto prolaskom kroz ciljnu ravninu, pobjednikom “Dugog hoda” postaje ona koji nastavi hodati nakon što i posljednji njegov suparnik padne mrtav. Hoće li ga ubiti vojska pod čijim se budnim okom bizarno natjecanje odvija ili će pasti žrtvom vlastite psihičke ili mentalne slabosti manje je važno. Najvažnija je, zapravo, Nagrada oblikovana svake godine drugačije, prema želji pobjednika.

 | Author: Zagrebačka naklada Zagrebačka naklada

I Nagrada je doživotna. Problem je samo u tome što zbog pogubnih posljedica Hoda po fizičko i mentalno zdravlje pobjednika, taj vijek i nije osobito dug. Za razliku od protagonista “Paklene naranče”, Kingovi “Hodači” sposobni su putem pobacati i komadićke empatije, no poput Alexove, i njihova je slobodna volja ograničena represivnim aparatom. I ta se ograničenja postavljaju kao opasnost mnogo neposrednija od one kojoj je izložen maloljetnički delinkvent. Kakav bi on postao da ga država nije “uzela pod svoje” kao i što bi nastalo od “Hodača” ubijenih u pokušaju da odustanu od utrke ostaje samo nagađati, no činjenica je da oba autora nasilje, kod Burgessa eksplicitno i fizičko, a kod Kinga i na mnogo implicitnijoj, psihološkoj razini, koriste kako bi ukazali na njegov besmisao, ali i infiltriranost u sve segmente društva. Burgess je, zbog navodnog negativnog učinka svojeg romana na nejake mladenačke umove često bio prozivan pa i napadan što se Kingu, valjda jer “Dugi hod” nije dosegao popularnost njegovih najpoznatijih djela (i za naše je tržište tek nedavno prvi put preveden), nije dogodilo.

 | Author: ABACA/PIXSELL Stephen King ABACA/PIXSELL

On se pokušao obraniti u, poslije njegove smrti nađenim i nikad objavljenim esejima “A Clockwork condition”, iz kojih je, očito, nastao i “epilog” pridodan posljednjem hrvatskom izdanju, onom Zagrebačke naklade u prijevodu Marka Fančovića i Domagoja Čavraka. U njemu, kroz dramski dijalog, autor AB razgovara sa sredovječnom, četrdesetdvogodišnjom verzijom svojeg nasilnog protagonista, cijelo ga vrijeme pokušavajući navesti da prizna kako je suvremena mladež mnogo brutalnija i nasilnija no što je on svojedobno bio. Alex, koristeći se poput kakve kreature svojim “nadsatom”, prije ostavlja dojam tragikomičnog nego uvjerljivog i pouzdanog promatrača društvenih okolnosti. Ipak, u jednom trenutku kaže da je “ljudska sposobnost za donošenje moralnih odluka jedino važno.” I premda osmišljena kao sapunica za ispiranje ljage s Burgessa prikazivanoga kao “oca sveg britanskog nasilja u sedamdesetim i osamdesetim godinama”, ta je usput dobačena misao, nastala netom prije Alexove prerade “Ode radosti”, poruka što je u sebi nose oba ova klasika u žanru književne distopije. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.