Josip Sever - tu ne puši se hašiš, krv se puši

Da je bilo barem jednom, nama koji to nikad nismo, uživo čuti pjesnika Josipa Severa, apokaliptičnog proroka, kako stojeći, izvodi svoju poeziju! Da je bilo čuti kako grme zvukovi “jezera uri”, “tajgi”, “kuge”, “borealnog konja”, “hašiša”, “vvvvvvvvvvvvvvvvv” i svih tih severovskih zaumnosti i stihovno-zvučnih amalgama. Eh, da je bilo - danas kad se poezija čita preko zooma i prenosi preko streaminga, ima li išta ljudskije od priželjkivanja jednog severovskog, boemsko-borealnog vjetra da donese opet poeziju kao nešto (s)tvarno, opipljivo, strastveno u spoju osjetila, kao “muziku vida”, kao stih ozvučen u prostoru. Josip Sever rođen je u naselju Blinjski Kut kraj Siska 1938. godine. Imao je nesvakidašnji životni put. Sa svojom pjesničkom karizmom “odjahao” je čak do Kine i Rusije i natrag. Studirao je slavistiku u Zagrebu i sinologiju u Pekingu te prevodio s kineskog i ruskog. Iako je prekinuo studij na Filozofskom fakultetu i milije mu je bilo obilaziti zagrebačke gostionice, zbog talenta i znanja prof. Flaker ga je pozvao na studentsko studijsko putovanje u Moskvu 1964. godine, gdje je upoznao legendarnog ruskog futurističkog prvaka Alekseja Kručoniha, što je bilo presudno da se pjesnik prikloni ruskom utjecaju. Iako, ruski jezik i literatura Severa su od ranije privlačili - zna se, naime, da je još kao gimnazijalac prevodio Majakovskog i Hljebnikova. Kod Severa su i život i smrt bili čudnovati. Otišao je iznenada, 28. siječnja 1989. godine. Prerano otpušten iz bolnice s galopirajućom, neizliječenom upalom pluća pao je i zaspao na zimi. Našli su ga mrtvog negdje u blizini zagrebačkog autobusnog kolodvora, gdje se zatekao na putu kući, u Miljacku ulicu na Savici. Smrznuo se u snijegu.