"Danas u 4 sata ujutro, bez ikakvih zahtjeva prema Sovjetskom Savezu i bez službene objave rata, njemačke trupe napale su našu zemlju." Tim riječima započeo je 22. lipnja 1941. svoje radio obraćanje sovjetski ministar vanjskih poslova Većeslav Molotov. Pozvavši građane SSSR-a da se okupe oko Boljševičke partije, sovjetske vlade i velikog vođe druga Staljina te da pruže otpor agresoru, ministar je svoj govor završio riječima: "Naša je stvar pravedna. Neprijatelj će biti razbijen. Pobjeda će biti naša".
Sovjetski vojnik diže pobjedničku zastavu nakon bitke za Staljingrad
Jedan od sudionika Velikog domovinskog rata, kako se u Sovjetskom Savezu nazivao rat protiv Nijemaca 1941. - 1945., bio je i sovjetski državljanin židovskog podrijetla Vasilij Grossman. Iako kemičar po struci, Grossman će slavu steći kao književnik. I to ne bilo kakav. Zbog svog opusa, prvenstveno epskog i realističnog načina na koji je pisao o ratu, obrani i preživljavanju Grossmana će prozvati novim Tolstojem, a "Život i sudbina", njegovo najpoznatije djelo, "Ratom i mirom" 20. stoljeća. Spomenuta knjiga objavljena je u Hrvatskoj prije desetak godina u izdanju nakladničke kuće Fraktura, a ovih dana isti nakladnik hrvatskim čitateljima donosi i knjigu koja predstavlja svojevrsnu prethodnicu "Života i sudbine".
Grossman (na fotografiji) za sudjelovanje u bitki za Staljingrad nagrađen Ordenom crvene zvijezde
Riječ je o knjizi "Staljingrad". Autor je, iz pragmatičkih razloga, knjigu objavio pod naslovom "Za pravednu stvar" aludirajući upravo na završne riječi iz Molotovljeva obraćanja građanima Sovjetskog Saveza, ali je sam u više navrata izjavio da je njegova želja bila da se knjiga zove "Staljingrad". Sudbina knjige, kao i samoga pisca, bila je zanimljiva i kontroverzna. Grossman ju je počeo pisati već tijekom rata koji je proveo kao ratni dopisnik najprije s bjeloruskog i ukrajinskog bojišta, a zatim prateći sve najveće bitke na tlu Sovjetskog Saveza, poput onih za Moskvu, Staljingrad i Kursk. Knjiga je završena 1949., ali ne i objavljena. Naime, urednički, čitaj cenzorski, odbor uočio je brojne probleme u rukopisu pa je autoru naloženo da unese ispravke i pojašnjenja. Nakon tri godine knjiga je napokon ugledala svjetlo dana pod imenom "Za pravednu stvar", ali ni tad u konačnom obliku. Nadopunjena izdanja izlazit će za Grossmanova života 1954., 1956., 1959. i 1964., a nakon njegove smrti i 1989. Prvo izdanje na engleskom, u prijevodu Roberta Chandlera, objavljeno je 2019. i također nadopunjeno brojnim Grossmanovim bilješkama. Tad je ujedno prvi put knjiga i objavljena pod naslovom koji je sam Grossman preferirao - "Staljingrad".
Sovjetski vojnici u potpuno razrušenom centru Staljingrada
Što je to u "Staljingradu" (bilo) sporno da je rukopis toliko puta morao biti redigiran? Ustvari, ništa posebno. U usporedbi s njegovom sljedećom knjigom ("Život i sudbina"), da ne spominjem naširoko poznate disidentske knjige Borisa Pasternaka "Doktor Živago" ili Aleksandra Solženjicina "Arhipelag Gulag", Grossman u "Staljingradu" vrlo suptilno, tek između redova, progovara o zabranjenim temama poput (komunističke) represije, odnosa prema dezerterima iz redova Crvene armije, utjecaju Partije na svakodnevni život, kulturu, znanost itd. Ustvari je najveći problem za knjigu bio trenutak u kojem je izašla. Naime, svega dva mjeseca nakon izlaska u SSSR-u je po nalogu bolesnog, ali još svemoćnog Staljina, započela antisemitska kampanja potaknuta navodnom urotom sovjetskih liječnika židovskog podrijetla s ciljem trovanja sovjetskog vođe. Naravno da je cijela kampanja bila plod Staljinove paranoje, ali je obračun ne samo s liječnicima, nego i ostalim intelektualcima židovskog podrijetla, postao vrlo stvaran. To će na svojoj koži, iako u najblažem mogućem obliku, osjetiti i Vasilij Grossman. Od puno teže sudbine, pa i samog smrtnog ishoda, spasila ga je tek iznenadna Staljinova smrt početkom ožujka 1953., koja će utjecati na toliko toga, između ostalog i na smirivanje antižidovske kampanje.
Staljingrad" je knjiga o junačkoj obrani grada, tj. o jednoj od najpoznatijih bitaka u povijesti ratovanja, koja je trajala od kolovoza 1942. do veljače 1943. godine. Pobjeda Crvene armije i poraz vojske Trećeg Reicha pokazat će se prijelomnim događajem Drugog svjetskog rata. Svaki čitatelj, ako je ljubitelj vojne povijesti, doći će na svoje. Grossman minuciozno opisuje tijek bitke, suprotstavljene ratne strategije, dobitke i gubitke. Naravno, autor, što iz uvjerenja, a što iz pragmatičnih razloga, svemu daje i dozu patetike u najboljoj maniri socijalističkog realizma. Međutim, "Staljingrad" nije samo ratna knjiga. Ona je prije svega knjiga o ratu. Točnije, o pojedincu, društvu i državi čije su egzistencije "preko noći" ugrožene. Kako bi što zornije dočarao ono čemu je i osobno svjedočio, ali i izbjegao ograničenja dokumentaristike, Grossman uvodi cijelu galeriju (izmišljenih) likova koji predstavljaju presjek sovjetskog društva. Kako u pogovoru knjige navodi Robert Chandler: "Grossman s jednakom obzirnošću i poštovanjem piše o iskustvima visoko rangiranoga generala Crvene armije, nedavno regrutiranog dobrovoljca ili prestravljene kućanice". Isto tako, autor je, kako kaže Chandler, majstor u promjenama gledišta "krećući se između mikroskopskog i epskog, pokazujući isto veliko razumijevanje prema svojim njemačkim likovima, kao i prema Rusima". I ne samo to. Naravno da je ljudski život (i smrt) u fokusu autora. Ali za razliku od svih ostalih sovjetskih pisaca koji su se bavili staljingradskom epopejom Grossman upozorava i na utjecaj ratnih djelovanja na život pasa, mačaka, ptica, pa čak i glodavaca i kukaca po okolnim stepama.
Staljingrad - Za pravednu stvarVasilij Grossman, Bodoni. Prijevod: Igor Buljan
Knjiga "Staljingrad" sa svojih nešto više od tisuću stranica zaokružena je cjelina, ali će Grossmanovo promišljanje o ratu, miru, životu, politici i ljudskim pravima do punog izražaja doći tek ako se upotpuni čitanjem drugog dijela tzv. staljingradske duologije, tj. romanom "Život i sudbina". A sudbina te knjige još je dramatičnija. Čim je napisana, 1959., vlasti su zabranile njezino objavljivanje proglasivši je prijetnjom po sovjetsko društvo. Niti obraćanje Nikiti Hruščovu riječima: "Koja je svrha da sam ja fizički slobodan ako je knjiga kojoj sam posvetio život uhićena", nije pomoglo. Vasilij Grossman nije dočekao objavljivanje svog magnum opusa. Umro je 1964., a roman "Život i sudbina" prvi put je na ruskom objavljen tek 1980., i to u Švicarskoj.
Prije Drugog svjetskog rata Grossman je povodom romana u kojem je opisivao težak život rudara ušao u polemiku s najutjecajnijim sovjetskim piscem Maksimom Gorkim. Požalivši se da ga optužuju za kontrarevoluciju Grossman piše: "Opisao sam što sam vidio. Napisao sam istinu. Možda je ta istina surova. Ali istina nikad ne može biti kontrarevolucionarna".
U svom odgovoru Gorki mu je poručio: "To je, naravno, istina. Ali odvratna i mučna istina. To je istina protiv koje se moramo boriti i nemilosrdno je iskorijeniti".
Nažalost, borba protiv istine bila je i više nego nemilosrdna. Ali istina ipak nije iskorijenjena. Zahvaljujući, između ostalog, i Vasiliju Grossmanu te njegovim djelima.
