Tena Štivičić ima 21 godinu kad piše mladenački iskrenu duodramu ‘’Nemreš pobjeć od nedjelje’’ (1999.). Pojavila se kao drukčiji, optimističniji, urbaniji dramski glas krajem burnih devedesetih, tijekom kojih su se izmjenjivali eskapizam, neoromantizam, euforija, depresija i tjeskoba. Budućnost se otvarala, mirisalo je neko novo doba, iako se objektivno živjelo gore. Nadolazeća tranzicija te svesrdno urušavanje posljedično su pisce i njihove likove doveli do ruba pa se na velika vrata vraćaju monolog i introspekcija. Bilo je važno izraziti temeljni osjećaj svijeta bili mladi pisac u Teatru &TD ili u programu Hrvatskog radija, snažnog promotora domaćeg dramskog pisma. Unutar groteske i ništavila preispituje se komunikacija, no u slučaju Štivičić ona kao da zatvara jednu dekadu te najavljuje u kratkim, fragmentarnim prizorima temu koju smo više puta apsolvirali na televiziji i filmu, no ne baš i u domaćem kontekstu - mladenačka ljubav sa svim zamkama sebičnosti tijekom odrastanja, ali i snažna vjera u happy end.
S Rektorovom nagradom i Marinom Držićem u džepu, drama je praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 2000. u režiji tadašnje studentice Tee Gjergjizi s Anitom Matić, Damirom Orlićem i kompozitorom Lukom Zimom. Ne nailazi na poseban odjek. Praizvedba najavljuje staru ideju o suradnji kazališta i Akademije dramskih umjetnosti, ali i signalizira ono što će u slučaju hrvatskog dramskog pisma postati simptomatičnim - uspjeh izvan matičnih granica. Na maloj sceni ljubljanskog MGL-a ‘’Nemreš pobjeć od nedjelje’’ (Splet ta nedelja) 2002. u režije Mihe Goluba te izvedbi Karin Komljanec i pokojnoga Gašpera Tiča tijekom četiri sezone doživljava 56 izvedbi. U podrumu Ateljea 212 u režiji Maje Šimić 2006. s Aleksandrom Janković i Svetozarom Cvetkovićem doživljava 52 izvedbe. Komad podatan za ispite zbog izlomljenosti i mladenačke prijemčivosti bilo teme, bilo jezika vraća se kao podsjetnik u koprivničkom Ludens teatru 2010., a poslije i u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 2019. da nas podsjeti kako je svijet u kojem dijelimo ta četiri zida bez obzira na romantiziranu intonaciju nekad, u nedostatku boljeg, nepodnošljivo dosadan.
On i Ona žive zajedno, nemaju stalne poslove te ne komuniciraju izravno. Monolozima prepričavaju situacije i vlastito viđenje odnosa. Odrastaju, mijenjaju jedan drugog, povremeno sjede na kauču i zapale “travu”, shvaćajući da su totalno u banani. Želje najavljuju kapitalizam - nove markirane tenisice, biohrana, joga i sklad s prirodom. On je flegma, lijen, jednostavan, željan kluba. Ona studira, sklona je paranoji i pretjerivanju, u krizi smaže Nutellu. Leksik je ogoljen, oskudan, nabijen zagrebačkim slengom i pokojom kompliciranijom riječi. Njihova svakodnevica vrti se oko stereotipno podijeljenih rodnih uloga koje će se krajem drame izjednačavati i ići ka pomirenju. A to pomirenje za njih je tek prozorčić, mogućnost ljudske komunikacije. Ono za čim s puno truda i nekad relativno malo uspjeha nerijetko i završava mladenački odnos. Nema tu lude strasti, potrošila se nakon držanja kišobrana na tramvajskoj stanici. Ostaje ruka u ruci, pokušaj stabilnosti i međusobnog povjerenja.
Kulturni centar u Osijeku kao polivalentni umjetnički prostor s premijerom ‘’Nemreš pobjeć od nedjelje’’, a ujedno i osmim postavljanjem te drame u nas, otvara prostor alternativnoj, komornoj sceni, ali i publici koja je točno generacijski između HNK u Osijeku i Dječjeg kazališta Branko Mihaljević. Iako repertoarno neujednačeni, ponekad i sa stihijskim pokušajima, od osnutka ipak ispipavaju teren te tragaju za raznolikijim umjetničkim izričajem, nužnim u gradu koji se nerijetko hrani na nostalgiji, dok na klimavim nogama promatra sadašnjost. Predstava idejno nastala kao završni ispit mlade HNK-ove glumice Antonije Mrkonjić na Akademiji za umjetnost i kulturu u suigri s Dominikom Karaulom dobiva konture svega onoga što bi se moglo kad bi bila dopuštena ne samo glumačka sloboda izbora, nego i eksperimentiranje, rad s različitim profilima umjetnika i napokon kreativni entuzijazam koji se ne bi trebao ispuhati na prvoj prepreci.
U kazališno nezahvalnom pravokutnom prostoru Mrkonjić i Karaula u dnu smještaju omanji dnevni boravak. Karaula (On) rijetko se miče s kauča, Mrkonjić (Ona) u stanju napetosti i stalnog objašnjavanja mijenja pozicije ispovijedajući nam kako to u jedan dan život može biti promašen, dok apokalipsa vreba sa svakog kuta. Nekad odviše teatralni i zaigrani, pretjerano mirni ili ekstatični, ipak izmamljuju pokoji osmijeh u jednostavnosti rješenja - kad košulja preko lampe daje mrak, a kiša je tek u zvukovima. Nešto i lokaliziraju sam tekst ubacujući Sarvaš i Osnovnu školu Antuna Mihanovića. Izbor glazbe pada na provjerene domaćice od Gabi Novak do Vanne. Tena Štivičić je za ‘’Nemreš pobjeć od nedjelje’’ rekla kako pripada dragoj prošlosti, ranim radovima, čiji je jezik donekle zastario. Danas u njezinu pismu prevladava autsajderska (‘’Krijesnice’’, ‘’Nevidljive’’, ‘’Fragile’’ pa i ‘’Tri zime’’) i intimistička pozicija (‘’64’’). S druge strane, osječkom kazališnom krvotoku ne nedostaje izmještenosti. Inzistiranje na lako utrživim lokalnim temama onemogućuje širinu da se izvan sokaka dobaci više i dalje. Ova predstava nije tu da najavi tektonski pomak, ali barem upozorava kako su sveopća pasivnost u kombinaciji s niskim ulozima najpogubniji upravo za mlade umjetnike.
