Leopold von Ranke, njemački Tukidid, smatrao je da je zadatak povijesti prikazati događaje "kako su se stvarno dogodili" (wie es eigentlich gewesen). Naše iskustvo sačinjava dvostruka negacija postojanja takve, čiste, faktične, od ideologije, mitova, laži i zabluda emancipirane historije. Najprije komunisti, pa onda nacionalisti, povijest su iskoristili kao gradivni materijal vlasti, nacije, partijskog monopola, ali ako je to utješno - a nije, žalosno je - tako je i drugdje...
Knjiga Stefana Bergera, koju je preveo Michael Antolović, sadrži izbor njegovih radova o povijesti historiografije, teme koja ga je zaokupila još od devedesetih godina 20. stoljeća. Bergera su za ovo područje istraživanja posebno inspirirale velike političke promjene koje su nastupile u Europi nakon pada komunizma, prije svega ujedinjenje Njemačke. Kao mladi povjesničar radio je na doktorskoj disertaciji na Sveučilištu Oxford, posvećenoj povijesti britanske Laburističke stranke i njemačke Socijaldemokratske stranke, koja je kasnije pretočena u njegovu prvu knjigu.
Nakon 1990. godine Berger je s velikim interesom pratio transformacije u "velikoj njemačkoj nacionalnoj pripovijesti", koja se mijenjala kroz historiografske radove, članke u medijima i nastupe povjesničara. Posebno je primijetio trendove povratka prema "pozitivnijem" tumačenju nacionalne povijesti, što je detaljno obradio u knjizi "Potraga za normalnošću" iz 1997. Osvrnuo se i na marginalizaciju komunističke historiografije bivše Istočne Njemačke, u kojoj su mnogi povjesničari izgubili posao nakon ujedinjenja. "Suštinski element promjene koja je nastupila u historiografiji bilo je omalovažavanje i demonizacija komunističke historiografije u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Uz svega nekoliko izuzetaka, nakon 1990. gotovo svi sveučilišni nastavnici povijesti u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj su izgubili posao - bila je to politički motivirana čistka koja je uvjetovala da nekadašnji istočnonjemački povjesničari stvore alternativnu povjesničarsku kulturu koja, međutim, nije imala institucionalnu budućnost u ponovo ujedinjenoj zemlji. Članak o istočnonjemačkim povjesničarima u ovoj knjizi svjedoči o mom bavljenju sudbinom istočnonjemačke historiografije nakon ponovnog ujedinjenja", piše Berger.
Ta "politički motivirana čistka" dovela je do stvaranja alternativne povjesničarske zajednice bez stvarne budućnosti u novoj Njemačkoj. Članak u knjizi koji se bavi ovom temom istražuje posljedice takve marginalizacije za povjesničare iz bivšeg DDR-a, koji su, zapravo, lustrirani.
"Od početka devedesetih godina 20. stoljeća povratak nacionalnih/nacionalističkih povijesti predstavlja stalnu pojavu u mnogim historiografijama u različitim dijelovima svijeta", piše Berger i nastavlja: "Isticanje zamki 'metodološkog nacionalizma' predstavljalo je snažan poticaj mojim vlastitim radovima o ovoj temi budući da mi se čini nespornim da je takav historiografski nacionalizam u (ponekad veoma bliskoj) prošlosti imao smrtonosne posljedice, uključujući masovne zločine, etničko čišćenje i genocid".
Mi s ovih prostora dobro se sjećamo povjesničarskog vrtloga u koji je regija upala krajem osamdesetih, a iz njega još nije izašla. Genocidi, Jasenovac, Bleiburg, genocid nad muslimanima u BiH, Kosovo 1389. i 1989., Kosovo Gazimestana, Lazara i Rugove - sve je to ušlo u političke miksere nacionalnih inteligencija i političkih oligarhija, ne prestajući s vrtnjom.
Ali svjetovi se, ne samo naš, ciklički, resetiraju.
"U svibnju 1945. povjesničari širom Europe upali su u ponor. Drugi svjetski rat ostavio je Europu razrušenu i iscrpljenu. Netko bi se mogao zapitati, kako su tad rat i genocid utjecali na percepciju nacionalne povijesti među povjesničarima u Europi i kako se ta percepcija promijenila tijekom desetljećâ koja su protekla od završetka Drugog svjetskog rata?", piše Berger.
Komparativna zapažanja ograničio je na četiri zapadnoeuropske nacionalne države: Njemačku, Italiju, Francusku i Veliku Britaniju, uz naznaku kako se njegovi zaključci u značajnoj mjeri odnose i na nacionalne povijesti u Istočnoj Europi.
Rušenje Berlinskog zida - ilustracija
"Dvosmisleno i suštinski sporno nasljeđe Drugog svjetskog rata zakompliciralo je konstruiranje nacionalne povijesti o kojoj bi postojala suglasnost i koja bi bila sposobna integrirati različite društvene i političke slojeve u, otprilike, nešto više od dvadesetak država-nasljednica Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. Rat je imao ključnu važnost i za prosovjetske antifašističke pripovijesti i za antisovjetske nacionalističke pripovijesti o prošlosti. U samom Sovjetskom Savezu 'veliki domovinski rat' doveo je do ponovne, pozitivnije ocjene ruske imperijalne prošlosti potaknuvši zaokret prema nacionalnoj političkoj povijesti koja je sjedinjavala sovjetski patriotizam s partijnošću i kultom ličnosti koji je okruživao Staljina. I u drugim dijelovima Srednje i Istočne Europe usredotočenost na nacionalnu povijest bila je snažno očuvana tijekom komunističkog razdoblja. Međutim, mnoge od ovih nacionalnih povijesti bile su ukaljane pitanjem kolaboracije s Nijemcima tijekom Drugog svjetskog rata. Na primjer, Ukrajina, Hrvatska i Slovačka imale su vrlo kratka razdoblja državnosti tijekom rata kad su uspostavile kvazifašističke režime koji su ovisili o njemačkoj podršci. Ovi režimi često su zajedno s Nijemcima sudjelovali u deportaciji i ubijanju židovskog stanovništva i nacionalnih manjina. Stoga je njihovo uzimanje za referentne točke nacionalnog identiteta nakon 1990. duboko problematično. Utjecaj Drugog svjetskog rata na nacionalne ideje, zapravo, umnogome nadilazi Europu. Povjesničari u Sjedinjenim Američkim Državama, od kojih su mnogi tijekom rata bili neposredno u službi vlade, osjećali su se pozvanima braniti 'američke vrijednosti' slobode od sovjetskog totalitarizma. Prava znanost, tvrdili su, moguća je samo na slobodnom Zapadu - povjesničari u totalitarnim režimima su sluge diktature koja koristi prošlost kako bi sakupila ideološke bodove. Veličajući 'američki empirizam', objektivnost i profesionalizam, većina povjesničara konstruirala je pripovijesti o američkom ekscepcionalizmu u kojima su se Sjedinjene Američke Države odlikovale time što su njeni građani neprestano branili slobodu od svih njenih neprijatelja. Neslaganje s onim što je Albert Soboul podsmješljivo nazvao 'NATO poviješću' bilo je sve teže u klimi u kojoj su neki povjesničari izgubili svoja radna mjesta na sveučilištima zato što nisu osuđivali marksizam niti su pomagali u McCarthyjevu lovu na vještice."
To će, dakle, reći da je izbor - koji je nametala činjenica sile, a ne sila činjenica - bio između "NATO povijesti" i "DDR povijesti", pojednostavljeno govoreći. Historija prve historiografije je zapanjujuća: Amerikanci su za pisanje nove europske povijesti Drugog svjetskog rata angažirali bivše Hitlerove generale koji su - publiciranjem mora biografskih knjiga i povijesnih studija rata - trebali izgraditi narativ poželjan u Hladnom ratu - "mit o dobrom Wehrmachtu". Linija demarkacije dobra i zla postavljena je jasno i čvrsto. Zločine je činio zli SS predvođen Himmlerom i Hitlerom, dok su vojnici Wehrmachta bili čisti i poštovali ratno pravo. Ni jedna knjiga nije mogla izaći bez odobrenja Franza Haldera, bivšeg šefa Hitlerova Glavnog stožera. U Sovjetskoj zoni bilo je manje slobode od ove, ograničene - Rusi su u DDR-u, u jednom institutu, zaposlili zapovjednika Šeste armije, feldmaršala Paulusa, čovjeka koji je razrušio Staljingrad. Trebao im je pokajnik. Slično je bilo i drugdje.
"U Japanu su povjesničari-marksisti između 1945. i 1960. stekli dominantnu poziciju na katedrama za povijest i raspravljali o prirodi japanskog 'fašizma' i njegovim vezama s poviješću 19. stoljeća, posebno s obnovom razdoblja Meiji. Sve u svemu, kao što je pokazao Sebastian Conrad, oni su mnogo kritičnije promatrali japansku nacionalnu povijest nego što su to, nakon 1945. u odnosu na njemačku nacionalnu povijest, činili njihovi pretežno konzervativni kolege u Zapadnoj Njemačkoj. Ipak, oni su prije težili tome da japanski narod predstave kao žrtvu fašizma, a ne kao njegovog izvršitelja. Japanski zločini, poput pokolja u Nankingu, nisu postali glavno područje istraživanja. U stvari, 'crveni orijentalizam' u Japanu i Koreji čvrsto je ukorijenio njihove nacionalne povijesti u zapadne historiografske tradicije. Japanski i korejski povjesničari preuzeli su zapadne, uglavnom marksističke paradigme koje su uključivale mnoge orijentalističke pretpostavke zapadne znanosti, a usvojili su i snažnu privrženost izgradnji nacije koja je predstavljala glavninu europske historiografije u 19. stoljeću. U Indiji i Africi su katedre za povijest i njihovo osoblje često na novoosnovanim sveučilištima bili u prvom planu pružajući legitimitet antikolonijalnoj borbi. Nakon 1945. u njihovom pisanju povijesti prevladavale su nacionalne i nacionalističke perspektive..."
Chris Lorenz snažno je osporio teorijske pretpostavke o jasnoj liniji razgraničenja između pisanja povijesti i stvaranja mitova. To možemo zaboraviti. Lorenz pokazuje da mitovi i povijest vrše veoma slične funkcije "kada dođe do pružanja smjernica za djelovanje u sadašnjosti i, osobito, kada se pokušavaju konstruirati nacionalni identiteti i nacionalne solidarnosti". Povjesničari su igrali glavnu ulogu u pretvaranju nacije u jedan od "samopotvrđujućih" tipova mitova. Sjetimo se tko je Otac domovine? Povjesničar koji je pisao i stvarao povijest, Franjo Tuđman, pri čemu mu se mora priznati da se kao historičar borio protiv mitova (o Jasenovcu i Bleiburgu) barem u onoj mjeri u kojoj će ih sustav koji je sagradio fabricirati.
Historiografija je, uz to, "tijesno isprepletena s retoričkim i književnim strategijama". Istovremeno, mitovi o porijeklu nisu se morali uporno vraćati u tamnu i daleku prošlost.
"Oni su se odnosili i na novije trenutke osnivanja i ponovnog osnivanja u nacionalnoj povijesti. Nerijetko su revolucije označavale ove trenutke ponovnog osnivanja u kojima je nacija, već ovisna o interpretativnoj osi povjesničara, ili gubila svoj put ili je, pak, pronalazila sebe. Francuska revolucija 1789. i Ruska revolucija 1917. najočigledniji su primjeri takvog ponovnog osnivanja u čijem svjetlu je iznova pisana cjelokupna nacionalna povijest", zaključuje Berger.
