Riječ „stalker“, koju su izmislili braća Arkadij i Boris Strugacki za kradljivce vanzemaljskog smeća, ukorijenila se u ruskom jeziku tek nakon filma Andreja Tarkovskog. Nju su braća derivirala iz engleske riječi „to stalk“, što znači uhoditi, šuljati se, a inspiracija im je bio Stalky, protagonist Kiplingova romana „Stalky and co“. Braća su Tarkovskom napisala scenarij i kao toliko puta dosad, film je nadrastao knjigu. Ovo, međutim, uz „Teško je biti Bog“ ostaje najutjecajnije književno djelo braće Strugacki. Izlet pored puta filozofski je koncept prema kojemu je ljudski život tek promatranje tuđeg izleta. Kao što čovjek ulazi u svijet životinja i insekata i ostavlja smeće za sobom, za koje životinje ne znaju čemu služi, na isti nezainteresiran način vanzemaljska rasa posjećuje Zemlju.
Tako doktor Valentine Pilman objašnjava posjet vanzemaljaca i njihov manjak interesa za ljudsku rasu. Niti joj žele pomoći, niti joj žele nauditi, niti s njom žele komunicirati. Poput neurednih gostiju koji su se dobro najeli i napili, za sobom ostavljaju tek predmete koji su protive zemaljskoj logici, toksičan okoliš u kojem se ne može živjeti i čudne nuspojave toga posjeta. Vanzemaljci su na Zemlji posjetili šest zona, a roman braće Strugacki bavi se jednom, smještenom u kanadski gradić Harmont.
U srži ovog romana ljudska je priroda, antropocentričan pogled na svijet, potraga za smislom, Bogom i utočištem u prostranstvu svemira. Unatoč tome što u Zoni koju su vanzemaljci posjetili više ne vrijede pravila fizike, ljudska znatiželja je veća od toga. Protagonist Red, ili kako ga zovu Riđi, odlazi u Zonu iznova i iznova unatoč tome što je vidio kako mu prijatelji ginu i kako mu se dijete rađa deformirano. Baš zato što je vidio svašta, postaje okrutniji i iskvareniji. Zanimljiv moment, iako možda previše ostavljen postrani, je izlazak mrtvaca iz grobova i vraćanje među žive, što je također posljedica života uz Zonu.
Baš kao i roman „Teško je biti Bog“, ni „Izlet pored puta“ nije fokusiran na sofisticirana tehnološka ostvarenja, putovanja u svemir, niti je nabijen akcijom. Kad su se braća 60-ih počela baviti pisanjem utopističkog ZF-a, iskreno su vjerovali u komunisitičke ideale, da bi s vremenom došlo do obrata. Utopistička znanstvena fantastika se pretvorila u antiutopističku, a satirička oštrica uperila se upravo prema političkom sustavu, preko niza alegorija. Zajedno su braća napisala 30 knjiga, a navodno nije bilo nijedne rečenice koju je jedan napisao bez drugoga. „Izlet pored puta“ osam je godina prolazio kroz izdavačku kuću s neprestanim odbijanjima i zahtjevima da se određene stvari promijene (autori su napravili čak 200 izmjena teksta, s uredničkim napomenama koje su se protezale na 18 stranica). Tako su smetnja bili oživjeli pokojnici, rječnik Redricka Schuharta i uopće sve što upućuje na beznađe, grubost i okrutnost, a čime roman obiluje. Paradoksalno, roman će poslije černobilske katastrofe postati opipljivo stvaran. Sve u „Izletu pored puta“ ostaje u okviru ljudskoga. Čak i za artefakte koje su vanzemaljci ostavili ljudi pokušavaju pronaći neku ljudsku namjenu. Ultimativni predmet kojeg se stalkeri žele domoći je Zlatna kugla (ili možda sam Bog) koja ispunjava želje, no put do nje ispunjen je smrtonosnim preprekama. Kraj je ironičan, baš kao i ljudska sudbina. Dosezanje cilja ne znači sreću i zadovoljštinu. Upravo suprotno, onaj tko dođe do svoga zacrtanog cilja, baš kao i Red do Zlatne kugle, može osjetiti nevjerojatnu prazninu – dosta života je prošlo, nekih ljudi više nema, neke stvari su se izlizale, a borba i dalje traje.
