Bio sam u Zagrebu, tu među vama, viđali ste me kao što me i danas viđate, razgovarali smo kao što i danas razgovaramo, ali moja duša u to je vrijeme bivala tamo gdje nisam ja, piše Miljenko Jergović.
Trećesiječanjska grafika Ede Murtića najprije je visila na zidu hodnika u Kopernikovoj 5. Poslije će godinama biti na zidu mog novozagrebačkog stana, sve dok jednog dana nisam promijenio postavku i povješao neke druge slike. Danas stoji uredno spremljena u ormaru, iza kaputa. U međuvremenu sam je se nagledao, utisnula se u moju svijest, postala ja, kao što su i druge slike koje opisujem postale ja, kao što je crna punkerska kožna jakna ja. To su predmeti koji svojom fizičkom evidentnošću, estetskim oblikovanjem, poviješću i sjećanjima u njima upisanim, smislom ispunjavaju iluziju mojih pripadnosti. Oni su moj stil i moje ukorjenjenje. Ti predmeti, o kojima će dalje tek biti riječi, moja su rečenica.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
