Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je Sovjetski Savez pod bezličnim birokratom Leonidom Brežnjevom dosegao vrhunac svoga globalnog utjecaja, ili barem privid tog vrhunca, sovjetski pisci znanstvene fantastike Arkadij i Boris Strugacki dovršili su svoj 12. roman. Braća Strugacki u to su vrijeme bili na vrhuncu svoje kreativnosti i popularnosti, osobito nakon što je 1972. objavljeno njihovo najpoznatije djelo “Piknik pokraj puta”. Iako su tad diljem sovjetskog bloka slavljeni kao najveći majstori žanra, svojevrstan “komunistički” odgovor na anglo-američku dominaciju svjetskim ZF-om - čime su si osigurali određenu razinu imuniteta od političkog progona - ipak su zaključili da postojanje svog novog romana trebaju zadržati u tajnosti, čak i pred najbližim prijateljima. Roman “Ukleti grad” - kafkijansku parabolu o besmislu totalitarizama - pisali su gotovo pet godina, a kad su ga 1975. napokon dovršili, ostavili su ga u rukopisu u ladici svog pisaćeg stola. Roman je napokon objavljen petnaestak godina kasnije, uoči pada Berlinskoga zida, u - kako će se kasnije pokazati - kratkotrajnom razdoblju u kojemu je rusko društvo povjerovalo u zapadnjačke liberalne vrijednosti. Najfilozofskije od svih njihovih djela, “Ukleti grad” je jedinstvena pojava u opusu braće Strugacki - ne referira se ni na jedan drugi njihov roman ili priču i nije dio nijednog drugog njihova fantastičnog svijeta - što je inače uobičajena pojava u ZF-u. Arkadij i Boris to su napravili s dobrim razlogom: “Ukleti grad” izrazito je politički subverzivan roman koji znanstvenu fantastiku koristi tek kao okvir za iznošenje njihova filozofsko-političkog svjetonazora, ne osobito popularnog u okruženju u kojemu su živjeli. Godinama kasnije ustvrdili su da je riječ o njihovu najboljem romanu, a to su mišljenje u međuvremenu prihvatili i brojni njihovi obožavatelji diljem svijeta. “Ukleti grad” nedavno je napokon objavljen i na hrvatskom u prijevodu Ulle Antalos i izdanju zagrebačkog nakladnika Hangara 7.
Radnja romana odvija se u “ukletom” Gradu, tajanstvenome mjestu izvan prostora i vremena omeđenom s jedne strane dubokim ponorom, a s druge beskonačno visokim zidom. Njegovi jedini stanovnici su ljudi koji su na neki neobjašnjiv način izvučeni iz različitih desetljeća 20. stoljeća kako bi dobrovoljno sudjelovali u divovskom društvenom Eksperimentu. Dočasnik Wehrmachta Fritz iz četrdesetih, američki profesor Donald iz šezdesetih, kineski seljak Wang iz pedesetih, švedska prostitutka Selma iz sedamdesetih - te niz drugih likova iz različitih razdoblja i različitih nacionalnosti - bačeni su u svijet koji je poput prave Zemlje, ali ne baš sasvim. U Gradu se sunce pali i gasi svakoga dana poput divovske žarulje, tajanstvene zgrade se pojavljuju i nestaju, a horde pavijana povremeno preplavljuju ulice. Stanovnicima Grada dodjeljuju se poslovi i profesije koje moraju redovito mijenjati, prema zakonu koji ne priznaje iznimke. Svijet braće Strugacki također funkcionira kao kula babilonska: Rusi, Amerikanci, Kinezi, Japanci, Nijemci, svatko govori svojim jezikom ali oni se ipak savršeno razumiju, no taj jezični sklad ne prenosi se na druge sfere života u represivnom i tajnovitom Gradu kojim se upravlja parolama bez sadržaja, mjestu prljavom, siromašnom i dotrajalom, mjestu koje je lišeno svake estetike, kao svojevrsna paralelna dimenzija Sovjetskog Saveza.
U Gradu se, dakle, odvija Eksperiment. Osmislili su ga tajanstveni Mentori, ali nitko ne zna tko su oni. Što je Eksperiment? Koji su njegovi ciljevi? Pod kojim se uvjetima odvija? Svi stanovnici Grada predmet su Eksperimenta, a kad se suoče s nekim bizarnim ili kaotičnim događajem - kao kad, primjerice, na dva tjedna nestane sunca - najjednostavnije im je sve objasniti - Eksperimentom. “Takav je zahtjev Eksperimenta. Nije na nama da o tome sudimo. Eksperiment je Eksperiment.” Tim i sličnim riječima stanovnici se prepuštaju apsurdnim zbivanjima kojima ne vide svrhu i kojima s vremenom sve manje i traže svrhu.
Glavni protagonist romana je sovjetski astronom Andrej Voronin, koji je izvučen iz Lenjingrada 1951. godine, šest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i dvije godine prije Staljinove smrti. Racionalan i dobronamjeran, Andrej se priključio Eksperimentu kao istinski vjernik, idealist koji je spreman na osobno žrtvovanje kako bi se u nekoj neodređenoj budućnosti uspostavilo društvo pravde i jednakosti. Kroz poglavlja romana pratimo Andrejev uspon od običnog smetlara, preko policijskog istražitelja i urednika dnevnog lista, pa do političkog savjetnika novog pseudofašističkog režima. Njegovo putovanje kroz društvene slojeve korelira sa “sazrijevanjem” i gubitkom iluzija, no on je toliko indoktriniran vladajućom ideologijom da nije svjestan njezine besmislenosti koja mu s vremenom uzima dušu: u početku istinski borac za pravdu koji suosjeća s malim čovjekom, Andrej spontano i neprimjetno postaje cinični birokrat, samozadovoljni gospodar ljudskih sudbina i najbliži suradnik novoga vođe, okorjelog nacista Fritza Heigera.
Savezništvo komunističkog idealista i fašističkog pragmatika braći Strugacki služi kao jedva prikrivena aluzija na bliskost dvije radikalne ideologije i dva sustava - staljinističkog i nacističkog. Istodobno, Arkadij i Boris Strugacki u “Ukletom gradu” iznose svoje šire teze o čovjekovu mjestu u poretku svijeta: oni vjeruju da je antropocentričan pogled na svemir duboko pogrešan, da je “civilizacijski napredak” sintagma koja nema smisla te da je čovječanstvo osuđeno na vječito životarenje u začaranom krugu jer ne može riješiti temeljno proturječje između kaosa i reda. Kaos omogućuje slobodu i inovaciju, ali se zahvaljujući ljudskoj prirodi redovito pretvara u destrukciju, a svaki pokušaj uvođenja reda rezultira terorom države, stranke ili neke institucije. Andrejev odlazak na veliku ekspediciju na sjever - u fantazmagoričnom raspletu “Ukletoga grada” - simbolizira uzaludnu duhovnu potragu za smislom, potragu čovjeka osuđenog na trajni egzistencijalni očaj. Dok kao Heigerov osobni izaslanik predvodi skupinu vojnika i stručnjaka u potrazi za “krajem svijeta” i navodnim neprijateljima iz mitskog Antigrada, Andrej sve dublje ulazi u beživotnu sjevernu pustinju prošaranu ruševinama drevnih gradova, a taj užareni pusti krajolik produbljuje duhovnu i ideološku prazninu koja se širi u njegovu umu.
U psihodeličnom antiklimaksu romana, Andrej je smrtno ranjen u sukobu koji bi mogao biti i plod njegove mašte.
Nakon što se sunce ugasi, odjednom se nađe u svom lenjingradskom domu u pedesetima, u svojoj ovozemaljskoj stvarnosti. Pred njim je na stolu Lenjingradska pravda, koja na naslovnici veliča druga Staljina, dok njegova majka u kuhinji zvecka posuđem i razgovara sa susjedom. Miriše pržena riba, a u unutarnjem dvorištu djeca se igraju skrivača.
Čitav Eksperiment mogao bi izgledati kao upravo proživljena noćna mora, da se pored Andreja ne pojavi Mentor koji mu kaže da je uspješno prošao prvi krug. “Prvi? A zašto - prvi?”, pita Andrej. “Zato što ih je još mnogo pred tobom”, odgovara glas Mentora.
Ukleti kotač totalitarne povijesti nastavlja se okretati.
Roman je na neki način i moralno-ideološka autobiografija braće Strugacki. Stariji Arkadij (1925. - 1991.) i mlađi Boris (1933. - 2012.) u mladosti su, baš poput Andreja, kao komunistički idealisti bili potpuno predani izgradnji savršenog utopijskog društva, da bi završili kao oštri kritičari sovjetskog režima. U svojim su drugim znanstveno-fantastičnim romanima koristili alegorijski jezik kako bi, između ostaloga, upozorili na apsurdnosti i besmislenosti suvremenih totalitarnih sustava.
U “Ukletom gradu” otišli su korak dalje: u njemu nema prikrivenih i metaforičnih značenja, njegov je zamišljeni svijet - premda sumorna vizija iz noćne more - realističan, baš poput apsurdnih svjetova Franza Kafke. Eksperiment iz ukletoga Grada neprikrivena je kafkijanska paralela sa sovjetskim komunističkim eksperimentom, s nedvosmisleno kafkijanskim rezultatima. Ipak, “Ukleti grad” ni danas nije izgubio ništa na svojoj aktualnosti. Totalitarni sovjetski režim zamijenili su drugi totalitarizmi koji oblikuju našu svakodnevicu, dok čovjekova potraga za smislom i dalje traje. Braća Strugacki napisala su “Ukleti grad” pola stoljeća nakon što je Kafka napisao “Zamak”.
U međuvremenu je prošlo još pola stoljeća. U međuvremenu se sve promijenilo, da bi sve ostalo isto.
