Kako je zaboravljeni Mussolinijev graditelj stvorio arhitektonski dragulj u Puli

U fenomenologiji fašizma važno mjesto zauzimaju slavni pojedinci, prvenstveno pisci, koji su bezrezervno podržavali režime Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Njihov kolaboracionizam imao je duboku ideološku pozadinu, nisu se odrekli fašističke ideologije ni nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na apokalipsu koju su ti režimi ostavili iza sebe, kao bolno nasljeđe koje je trajno i fatalno obilježilo europsko (i svjetsko) 20. stoljeće. Zbog toga su stavovi tih pojedinaca gotovo u pravilu tumačeni mentalnom neuračunljivošću, što je pomalo i logično. Tko može povjerovati u uračunljivost osoba koje su nastavile tvrdoglavo ustrajavati na fašističkoj ideologiji, unatoč količini zla koje je ostavila iza sebe? Najpoznatiji sličan primjer je slavni norveški književnik Knut Hamsun, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1920. godine, kojega je Thomas Mann opisao kao “potomka Dostojevskog i Friedricha Nietzschea”, koji je danas, bez obzira na to što je riječ o jednom od najvažnijih književnika 20. stoljeća, ostao upamćen prvenstveno kao Hitlerov apologeta.

Hamsun je od rane mladosti zastupao rasistička i antiegalitarna uvjerenja. U svom tekstu “Kulturni život moderne Amerike” iz 1889. godine tridesetogodišnji Hamsun je zapisao: “Crnci jesu i ostat će crnci, ljudski oblik u nastajanju iz tropskih krajeva, rudimentarni organi na tijelu bijelog društva. Umjesto da osnuje intelektualnu elitu, Amerika je osnovala mulatsku ergelu”. Tijekom Drugog svjetskog rata napisao je nekoliko novinskih članaka u kojima je veličao nacističku Njemačku. Ostala je upamćena njegova tvrdnja iz 1940. da se “Nijemci bore za nas” i da “uništavaju englesku tiraniju nad nama i svim neutralnima”. Godine 1943. poslao je Josephu Goebbelsu, Hitlerovu ministru propagande, svoju Nobelovu medalju kao poklon.

(Hamsunova Nobelova medalja ostala je zagubljena u vihoru poraća i ne zna se gdje se danas nalazi.) Tjedan dana nakon Hitlerove smrti Hamsun mu je napisao hvalospjev rekavši: “Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i prorok evanđelja pravde za sve narode”. Nakon završetka rata Norvežani su masovno palili njegove knjige, a Hamsun je optužen za izdaju i zatvoren u psihijatrijsku bolnicu, gdje su psihijatri zaključili da ima “trajno oštećene mentalne sposobnosti”, na temelju čega su optužbe za izdaju odbačene. Svoju posljednju knjigu “Na zaraslim stazama”, koja je osamdesetih prevedena na hrvatski, napisao je 1949. godine, koju mnogi uzimaju kao dokaz Hamsunovih funkcionalnih mentalnih sposobnosti. U toj prelijepo napisanoj knjizi, koja predstavlja malo stilističko remek-djelo, Hamsun oštro kritizira psihijatre i suce te pokušava dokazati da nije mentalno bolestan. Godine 2009. Hamsunov biograf Walter Gibbs je zapisao: “Ne možemo a da ga ne volimo, iako smo ga mrzili sve ove godine. To je naša Hamsunova trauma. On je duh koji nikad neće ostati u grobu”.

Hamsunov primjer je paradigmatski. Duh Ezre Pounda, najvažnijeg pjesnika američke moderne, također, “nikad neće ostati u grobu”. Pound je, na identičan način kao i Hamsun, bio fasciniran likom fašističkog diktatora Benita Mussolinija. O važnosti ovoga pjesnika na najbolji način govori izjava Ernesta Hemingwaya iz 1932. godine, koji je napisao da se za pjesnike rođene krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, a koji nisu bili pod utjecajem Pounda, može reći kako su “prošli kroz veliku mećavu, a da nisu osjetili njezinu hladnoću”. Uzrok Poundova prelaska na “tamnu stranu” mnogi vide u pokolju koji se dogodio tijekom Prvog svjetskog rata, za koji je Pound okrivio financijski kapital, koji je nazivao “lihvarstvom”, što je ostavilo traga i na njegovu poeziju.

U svojoj pjesmi “S lihvom” piše: “Sa lihvom nema nijedan čovjek kuću od dobrog kamena/gdje je svaki kamen glatko isklesan i lijepo se uklapa/pa mu se plan vidi na licu,/sa lihvom/nijedan čovjek nema naslikan raj na zidu svoje crkve...”. (Prijevod Zvonimir Radeljković, Sarajevo 2008.) U Italiju se preselio 1924. Tijekom tridesetih pisao je za časopis u vlasništvu britanskog fašista Oswalda Mosleya, prigrlivši fašizam Benita Mussolinija. Tijekom Drugog svjetskog rata snimio je stotine plaćenih radio propagandnih emisija za fašističku talijansku vladu u kojima je napadao vlade Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, međunarodne financijere, proizvođače oružja, Židove... Podržavao je eugeniku i holokaust u Italiji. Pounda je 1945. zarobio talijanski pokret otpora i predao protuobavještajnom korpusu američke vojske, koji ga je držao do izručenja i kaznenog progona na temelju optužnice za izdaju. Proveo je mjesece u američkom vojnom zatočeničkom logoru u blizini Pise, uključujući tri tjedna u čeličnom kavezu na otvorenom. Proglašen je mentalno nesposobnim za suđenje. Bio je zatvoren više od dvanaest godina u psihijatrijskoj bolnici St. Elizabeths u Washingtonu. Liječnici su smatrali da Pound nije mentalno obolio, nego da je riječ o psihopatu s izraženim narcisoidnim poremećajem. Nakon kampanje svojih kolega pisaca, pušten je iz St. Elizabeths 1958. i vratio se u Italiju, gdje je pozirao pred novinarima fašističkim pozdravom i nazvao Ameriku “ludnicom”. Pound je ostao u Italiji do smrti 1972. godine. Bez obzira na to što je do kraja ostao vjeran fašističkoj ideologiji, Pound je u jednoj svojoj pjesmi, koja je nastala oko 1958. godine, zapisao: “Pokušao sam napisati Raj (...) Neka bogovi oproste ono što/sam napravio/Nek’ oni što ih volim pokušaju oprostiti/ono što sam napravio.” (Prijevod: Zvonimir Radeljković.)

Mussolinijev vodeći projektant

Ovaj malo poduži uvod može poslužiti kao predtekst biografiji Angiola Mazzonija, talijanskog inženjera i arhitekta rođenog u Bologni 1894. godine, koji je ostao upamćen kao jedan od vodećih projektanata javnih zgrada, kolodvora, željezničkih i poštanskih zgrada u vrijeme Mussolinijeva fašističkog režima, koja se tipološki gotovo savršeno preklapa s biografijama Knuta Hamsuna i Ezre Pounda. Mazzoni je većim dijelom svoje profesionalne karijere radio kao glavni inženjer za Državne željeznice, provodeći značajne intervencije na ovom području u većim talijanskim gradovima: Firenci, Rimu, Milanu, Messini... Radio je kao projektant i na brojnim javnim zgradama, među kojima se ističu poštanske zgrade u Gorssetu, Sabaudiji, Latini, Ostiji, Palermu i Trentu. Njegov rad karakterizira visoki stupanj eksperimentiranja, pa je zbog toga stilski teško svodiv na jedan zajednički nazivnik, iako se Mazzonija ubraja među važnije futuriste talijanske arhitekture 20. stoljeća. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u rodnoj Bologni, iako je u to vrijeme živio u Rimu. Dvadesetih je bio angažiran kao inženjer u Posebnom odjelu željezničkih radnika u Milanu, a zatim je 1924. napredovao do položaja u novoosnovanom Ministarstvu komunikacija, gdje je do 1926. ostvario niz značajnih samostalnih projekata.

Mazzonijeva pošta u Italiji, Sabaudia Profimedia

Odlazak u Kolumbiju 

Politički pronicljiv, Mazzoni se 1926. godine priključio Nacionalnoj fašističkoj stranci. Veliki dio uspjeha i utjecaja dugovao je intimnim vezama s fašističkim režimom, koji je odigrao odlučujuću ulogu u njegovu korištenju arhitekture, kojom je ujedno gradio i pozitivnu sliku o fašizmu. Fašistički režim sudjelovao je u sveobuhvatnom nacionalnom programu javnih radova. Kao glavni arhitekt Ministarstva komunikacija i Državnih željeznica, dva ključna sektora modernizacije fašističkih programa obnove, Mazzoni je dizajnirao brojne objekte u tom resoru. U Italiji još postoje stotine njegovih velikih i malih željezničkih i telekomunikacijskih objekata, postojećih i funkcionalnih. Mazzonijev odnos prema fašizmu doveo je nakon Drugog svjetskog rata do obustave brojnih započetih projekata rađenih prema njegovim nacrtima. Brojne građevine grubo su izmijenjene ili srušene u poslijeratnom razdoblju. Glavni razlog je Mazzonijevo zagovaranje fašizma, čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon kojega je suspendiran zbog suradnje s fašističkim režimom, da bi godinu dana kasnije bio oslobođen od svih optužbi. Godine 1947. ponuđeno mu je mjesto profesora na Nacionalnom sveučilištu Kolumbije u Bogoti kako bi predavao povijest arhitekture i urbanističkog planiranja. Mazzoni, čiji se položaj u domovini činio oslabljenim zbog kompromisa s fašizmom, prihvatio je ponudu i već je u ožujku 1948. preuzeo ulogu profesora u Kolumbiji. Desetak godina kasnije vratio se u Italiju, gdje je živio do smrti, 1979. godine, ostajući do kraja života ustrajan u svojim fašističkim uvjerenjima.

Najvažniji futuristički Mazzonijev projekt predstavlja poštanska zgrada u Puli, izgrađena početkom tridesetih.

Zgrada pošte u Puli CCBY 3.0

Do sedamdesetih, kao zaboravljeni Mussolinijev graditelj, Mazzoni nije smatran važnijim talijanskim arhitektom 20. stoljeća, kad su talijanski stručnjaci ponovno revalorizirali njegov rad, pri čemu je veliku ulogu odigrala pulska Glavna pošta. Tek tad su talijanski povjesničari umjetnosti shvatili da još postoji u Puli Mazzonijev rad. Dotad je vladalo mišljenje da je zgrada srušena u vrijeme Drugog svjetskog rata. Osamdesetih je jedan talijanski povjesničar umjetnosti došao u Pulu i talijanskoj javnosti ponovno otkrio Mazzonijev rad, što je u to vrijeme predstavljalo veliko otkriće na talijanskoj umjetničkoj sceni. Danas glavnu pulsku poštu arhitekti i povjesničari umjetnosti smatraju jednim od najboljih Mazzonijevih radova.

Glavna pošta u Puli izgrađena je od istarskog kamena i obložena izvana mramorom, porfirom i granitom. Kameni okviri prozora su od crno-zelenog mramora, a sokl od sivog mramora. Prečke na rešetkama i prozorski okviri izrađeni su od aluminija. Zidovi i stube iznutra su obloženi komadićima crvenog stakla. Sav materijal ugrađen u pulskoj Glavnoj pošti, koja u sebi spaja monumentalizam i futurizam, osobno je izabrao sam Mazzoni. Danas predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja razdoblja između dva svjetska rata u Istri, a ujedno i najznačajnije ostvarenje talijanskog racionalizma. Treba znati da zgrada danas ne izgleda identično kao 1935. godine, kad je dovršena, koja je tad imala na ulazu veliki fašistički simbol “fascio”, koji je bio viši od same zgrade, te spomenik palim poštarima, rad kipara Aliventija, na pročelju zgrade. Mazzoni je ta dva elementa uvrstio u svoju arhitekturu nakon što je stigao u Pulu i sastao se s tadašnjim gradonačelnikom Luigijem Bilucagliom, prononsiranim fašistom i predvodnikom omladinskog iredentističkog pokreta uoči Prvog svjetskog rata, koji je to zatražio od njega. “Fascio” je uklonjen sa zgrade odmah nakon Drugog svjetskog rata.

Za razliku od Pounda i Hamsuna, čija su književna djela, unatoč njihovim biografijama, ostala kao trajni dio pozitivnog kulturnog nasljeđa 20. stoljeća, Angiolo Mazzoni nije bio te sreće. Njegovo životno djelo, projekt Stazione Termini, gradnja monumentalnog glavnog željezničkog kolodvora u Rimu, dovršili su nakon Drugog svjetskog rata drugi arhitekti, potpuno izmijenivši Mazzonijevu prvobitnu zamisao, koja je prvi put predstavljena 1939. godine na Svjetskoj izložbi u New Yorku. Gradnja kolodvora započela je 1943. godine. Nakon pada fašizma Mazzoni je preradio projekt izbacujući neke detalje koji su karakterizirali arhitekturu iz vremena fašizma, ali Ministarstvo prometa odlučilo se na potpunu reviziju Mazzonijevih nacrta. Kolodvor je dovršen 1950. godine, prema koncepciji koja je potpuno suprotna onoj koju je Mazzoni zamislio. Da se to nije dogodilo, možda bi Mazzoni danas, uz Hamsuna i Pounda, bio paradigma najmračnije ideološke tvrdokornosti, što je na prvi pogled pomalo paradoksalno, a za što je, čini mi se, najzaslužnija mitska aura stvorena oko njihova umjetničkog stvaralaštva. Možda je kolodvor u Rimu za Mazzonija predstavljao isto ono što je za Hamsuna predstavljao roman “Glad” ili zbirka poezije “Pjevanja” za Ezru Pounda?