Magdalena Blažević (rođ. 1982. u Žepču, živi i radi u Mostaru) na književnoj sceni pojavila se 2020. godine sa svojom zbirkom kratkih priča naslovljenom "Svetkovina" te je odmah privukla pažnju čitatelja i kritičara. Autorica je i dva romana, "U kasno ljeto" (2022.) i "Sezona berbe" (2023.), a 2025. godine na Festivalu svjetske književnosti predstavila je svoju novu zbirku kratke proze naslovljenu "Vučja kuća". Rat, položaj žena, ljubavni odnosi, trauma i napuštena mjesta samo su neke od tema koje istražuje u svojim djelima, a u razgovoru za BestBook otkrila nam je kako joj je bilo vratiti se formi kratke priče nakon dva romana, što ju je inspiriralo za novu zbirku priča, što misli o prikazima tjelesne ljubavi u književnosti, što je privlači mračnim temama te koji su joj autori bili najveće nadahnuće tijekom pisanja.
BestBook: Ove je godine na Festivalu svjetske književnosti predstavljena vaša nova zbirka kratke proze naslovljena 'Vučja kuća i druge proze', a jedna od ključnih tema koje obrađujete u zbirci jest ženska trauma. Možete li nam reći nešto više o samom procesu nastanka zbirke? Kako je za vas bilo vratiti se formi kratke priče nakon dva romana?
Kratka priča je forma kojom najbolje vladam, ali sam svjesna da se ne smijem dovesti u poziciju ugode jer bi to značilo ne napraviti ni korak dalje od onoga gdje smo već bili, i moji likovi i ja. Bilo bi to smrtno dosadno, a ja želim proces koji je uzbudljiv i riskantan, makar se namučila do suza. Knjiga je nastajala polako, u posljednje četiri godine, fokusirana je na mlade pripovjedače, djecu i adolescente koji odrastaju u poslijeratnoj Bosni - u grotesknom, prljavom, opakom, bizarnom i perverznom svijetu. Rat se samo formalno završio i nije se dogodilo ono što je zamišljala moja dječja glava. Nije nastupilo blagostanje, naprotiv, grad je bio razrušen, i dalje smo bili siromašni, u kafanama su sjedili naoružani muškarci, do jučer vojnici, oko škola su se vrzmali pripadnici UNPROFOR-a… Nacionalizam koji je zavladao značio je i repatrijarhalizaciju društva, žene se poticalo da ostaju kući i rađaju, i ta propaganda traje do danas - na društvenim mrežama macho muškarci objašnjavaju da se u braku žene ne bi trebale brinuti o financijama, nego o kući i djeci. U takvim odnosima žene su u klopci, ovisne o muževima i njihovoj volji. Za vrijeme rata najviše sam naučila o ljudskoj prirodi, vidjela sam kako se ponašaju u ekstremnim situacijama, kad su u poziciji moći i kada misle da za vlastite postupke neće odgovarati.
BestBook: Zbirka se također bavi i temom otkrivanja seksualnosti u različitim stravičnim okolnostima. Zašto vam je bilo važno okrenuti se upravo takvoj temi?
Silovanje u ratu koristi se kao metoda ratovanja - uništiti ženi dostojanstvo znači razoriti je kao individuu, potencijalnu majku, suprugu, ljubavnicu, zdravu članicu društva. Rodno mjesto - kuća, selo, grad postaju mjesto zločina, najveće traume. Iz tog nasilja rađaju se neželjena djeca koja odrastaju s teretom prošlosti za koju nisu kriva, zauvijek vezujući ženu/majku za krvnika. Povremeno, u komentarima ispod tekstova o mojim knjigama ili intervjua spočitava mi se fokusiranost na žensko iskustvo, jer u ratu pate svi, muškarci ginu, bivaju mučeni u logorima, trpe seksualno nasilje, što je činjenica, ali sam svjesna onoga što kao autorica mogu čitatelju ponuditi. Nisam još spremna napisati roman ispripovijedan iz perspektive muškarca, a moja dužnost je pisati dobru književnost.
Seksualnost je neminovna kao tema, posebno u 'Vučjoj kući' jer priče pripovijedaju mladi pripovjedači koji tek ulaze u svijet odraslih, bilo to prirodno, ili nasilno. Moja generacija je odrasla u specifičnim vremenima kada su prestala važiti mnoga pravila i kada su odrasli ljudi pokazali drugačija lica od onih koja smo poznavali. Od nas se gotovo ništa nije skrivalo jer je to bilo besmisleno - svakodnevne vijesti o smrti, pljačkama, ratnim zločinima koji su u to vrijeme bili herojski čin, ali i dobrota pojedinih ljudi, trenuci sreće u takvoj svakodnevici dio su ove knjige. Odrasla sam uz mlađu sestru (kojoj sam posvetila knjigu), razgovori s njom, njezina sjećanja i malo drugačija perspektiva od moje mnogo su mi pomogli. Ona je prva čitateljica mojih rukopisa, dobra je kritičarka i može prepoznati kada je moj glas autentičan, kada ne.
Pošto je knjiga nastajala prilično dugo tako se i moj glas mijenjao, s vremenom sam postala hrabrija, ruka mi se oslobodila i dopustila sam si eksperimentiranje s formom tako su u knjizi vrlo kratke proze koje vizualno podsjećaju na poeziju, one dolaze iza svake duže priče i knjizi su dale specifičan ritam. Neke od priča inspirirane su klasičnim i suvremenim pričama i romanima, tako da se tu mogu prepoznati odjeci Faulknera i romana 'Svjetlost u kolovozu', Lucasa Rijnevelda i njegovog drugog romana 'Moja miljenica' te poezije Anne Sexton, Anne Carson itd.
BestBook: Na predstavljanju zbirke spomenuli ste i kako ste prije pisanja satima pregledavali snimke u kojima žene govore o vlastitim traumatičnim iskustvima. Koliko vam je važan taj element stvarnosti u književnosti, kako on utječe na snagu same priče i kako je na vas osobno utjecalo pregledavanje tih snimaka?
Do prije desetak godina bila sam nesvjesna broja žena koje su prošle kroz torturu, opsega užasa. Sve je počelo s romanom 'Kao da me nema' Slavenke Drakulić i istoimenim filmom koji su me pokosili i tada sam počela čitati, istraživati, gledati i preslušavati snimke žrtava silovanja te snimke sa suđenja u Haagu. Ono što su proživjele žene zatočene u logorima u Foči i Višegradu gore je od bilo kojeg pakla kojeg mogu zamisliti. Tada sam osvijestila jezivu činjenicu da su za vrijeme mira žrtve mogle sresti zločince na ulici, u prodavaonici. Sjećam se kako je jedna od njih na snimku izjavila kako je jednog 8. marta stajala u redu ispred cvjećare s muškarcem koji ju je silovao, i on je došao kupiti cvijeće za svoju ženu. Ponekad je dovoljno da čujem samo jednu rečenicu pa da se preda mnom otvori cijeli fiktivni svijet, ispiše priča.
BestBook: Od svih priča iz zbirke možda me najviše dojmila priča 'Zimovalište za sove' koja zapravo prikazuje neprestano miješanje sadašnjosti i traumatične prošlosti, a posljednje rečenice u priči same po sebi sadržavaju više traume i boli nego što nekima uspije u čitavom romanu. Možete li nam reći nešto više o tome kako je ova konkretna priča nastala?
'Zimovalište za sove' nastala je upravo iz jednog takvog iskaza. Slušala sam i gledala ženu koja dolazi pred kuću u kojoj je u ratu bila zatočena i mučena. Kuća je napuštena, ograđena kakva bi mjesta zločina i trebala biti. Nezamislivo je da netko tu živi, voli, odgaja djecu. To su upravo mjesta kakva se u književnosti nazivaju ukletim, ne u onom klasičnom smislu opsjednutih nadnaravnim silama, nego mučnom prošlošću. Ne razumijem kako su hoteli koji su služili upravo kao logori mogli biti otvoreni za goste, da se u njima liječe i odmaraju kad su u njihovim sobama počinjeni najgnusniji zločini. Ipak, u ovoj zemlji ne bi ostalo mnogo da uništimo sve što je ukaljano. Žena, dok stoji pred tom kućom u jednom trenutku kaže: "Samo želim ući unutra, uvjeriti se da me tamo nema". U tu rečenicu stali su svi njeni strahovi, noćne more kojih se i desetljećima kasnije nije uspjela osloboditi.
Proganjale su me misli o djevojčicama i strahu koji su osjetile kada bivaju prozvane i odvedene u posebne prostorije, o majkama čije su kćeri odvedene, o djevojkama koje su skočile s balkona pred zvijerima i na neki način ih porazile. Čini mi se da sam ih sve upoznala i da sam stekla pravo da pišem o njima.
BestBook: U vašim djelima prevladava teška, mračna atmosfera koja je isprepletena s osjećajem izoliranosti te osjećajem kako je svijet koji nas okružuje jednostavno hladan. Što vas privlači takvim temama?
Mogu samo pretpostaviti da se korijen toga krije u bosanskom krajoliku, u mračnoj šumi ispod koje sam odrasla, u maglovitim, vlažnim poljima, brzoj, mutnoj rijeci koja presijeca polja, hladnim zimama u koje sam do danas zaljubljena iako dvadeset i pet godina živim u najtoplijem gradu u
Europi, gdje je toliko svjetla da mi svakodnevno zadaje glavobolju. Tome je sigurno doprinio i moj karakter, sklonost osamljivanju i povremenoj izolaciji. Prilično sam zahtjevna i ne volim timski rad zato je dobro što sam posvećena pisanju, ne smeta mi boraviti u nekoj drugoj, izmaštanoj stvarnosti. Ipak u svojim pričama vidim mnogo ljepote i nježnosti, a vjerujem da ih osjećaju i čitatelji.
BestBook: Često obrađujete i temu rata, što je svakako nešto o čemu se u našoj regiji mora govoriti. Kako pristupiti takvoj temi? Što je vama najvažnije za istaknuti kada pišete o ratu?
Prirodno je da pisci koji su proživjeli rat pišu o tom iskustvu. Preko glave mi je pitanja do kad ćemo to činiti. I danas se piše o Prvom i Drugom svjetskom ratu, i neka se piše ako se piše dobro. Nedavno se jedna mlada kritičarka ili bookstagramerica zapitala, komentirajući novi roman Tanje Stupar Trifunović 'Duž oštrog noža leti ptica', "kad će naši pisci izaći iz zone komfora i prestati pisati o ratu". Ja ipak zonu komfora zamišljam drugačije. S vremenom sam shvatila da kao pisac imam pravo pisati o čemu god želim, ali prvenstveno trebam pratiti svoje unutarnje porive i pisati o nečemu što me uzrujava, što mi stvara nelagodu čak i kada osjećam sram koji me spopao na nekoliko mjesta u Vučjoj kući.
BestBook: U romanu 'Sezona berbe' istražili ste priču o fotografkinji Uni koja se vraća u roditeljsku kuću u napuštenom selu i zapravo čitavo vrijeme pripovijeda o svojem ljubavniku. S obzirom na to da živimo u vrlo konzervativnoj sredini, kakve ste reakcije čitatelja očekivali tijekom pisanja i kakve ste reakcije naposljetku dobili?
I dalje sam zaljubljena u likove tog romana. Bilo je oslobađajuće pisati priču, a ne biti opterećen stvarnim događajima, graditi fiktivni svijet koji ovisi samo o meni. Moja prijateljica koja je među prvima čitala roman rekla mi je da je uzbudljiv, ali pomišlja na to kako će reagirati neki meni bliski ljudi dok ga budu čitali. Rekla sam joj da o tome ne brinem ni najmanje, zanima me samo je li tekst kao književnost dobar. Druga je, pak, nakon što je pročitala rukopis prekinula desetogodišnje prijateljstvo sa mnom. Bila sam zapanjena i pomislila skriva li se u tom tekstu nešto što ja ne vidim. Uzrujali su me komentari ljudi koji još nisu čitali roman i koji su se čudili tome što sam napisala ljubavni roman kao da je to kakav prijestup. Još sam se više uzrujala kad sam se uhvatila da pokušavam objasniti da to nije "samo" ljubavni roman.
BestBook: 'Sezona berbe' sadrži i scene tjelesne ljubavi, što je vrlo sklisko područje u književnosti jer takve teme jako lako mogu prijeći u kič ili klišej. Kod vas to nije slučaj, kod vas su to scene koje zadržavaju emociju, bol, čežnju. Kako vam je uspjelo pronaći balans tijekom pisanja takvih scena?
Da nemam vještinu napisati ono što mi je u glavi odustala bih od pisanja i radila nešto drugo, sigurno bi mi se više financijski isplatilo. Ipak vještina ne podrazumijeva lakoću pisanja, nego iziskuje mnogo strpljenja, pisanje je mučan proces pogotovo na početku kada priča još nije dobila jasne okvire, strukturu, a likovi su još u magli. Ne cijenim kada se scene seksa u književnosti izbjegavaju jer ih je teško napisati, ako su potrebne za priču onda moraju biti u knjizi. Ne znam kako napisati roman o ženi koja jako čezne za muškarcem a da ne pišem o boli, masturbaciji i seksu, ako ja ne vjerujem u vlastitu priču kako će čitatelj povjerovati?
BestBook: Sjećam se kako ste na Festivalu svjetske književnosti spomenuli kako vaša teta odbija čitati ono što pišete jer želi zadržati tu neku pristojnu sliku o vama. Kako gledate na to? Smatrate li da bi se o seksu u književnosti generalno trebalo više govoriti?
Dok pišem ne razmišljam o tome kako će meni bliski ljudi reagirati na tekst, to mi nije važno jer ne bih mogla biti pisac kad bih brinula o tome. Ipak, kad promoviram knjige kod kuće osjećam neobjašnjivu nelagodu, potpuno sam ogoljena pred ljudima koji me poznaju i iz čijih života uzimam dok stvaram fiktivne likove.
BestBook: Pišete prozu, ali više ste puta spomenuli da čitate poeziju, a i vaš stil pisanja sam je po sebi izrazito poetičan. Koliko poezija utječe na vaše pisanje?
Nikome se ne divim više nego pjesnicima koji bi trebali imati poseban status u društvu jer dobra poezija zahtijeva izvanredan talent, što znači da dobar dio knjiga poezije uopće nije smio biti tiskan. Čitati poeziju znači učiti kako pisati i prozu, kako odabrati pravu riječ, pravi ritam i kako se riješiti svakog viška. Volim imati svoje knjige na policama, kupujem mnogo poezije i uvijek nosim u torbi barem jednu knjigu. Kad me smaraju i ljudi i svakodnevica pobjegnem na čašu vina, pročitam par pjesama i svijet je odmah bolji.
BestBook: Već ste više puta spominjali neke autore i knjige koji su vam bili nadahnuće tijekom pisanja pa su se tako na toj listi našli Italo Calvino, Herta Müller i Mihail Bulgakov, odnosno njegov roman 'Majstor i Margarita'. Što vas je najviše privuklo tom romanu, zašto mu se često vraćate?
Čitanje vrhunskih djela svjetske književnosti ne može škoditi. Calvinovi 'Nevidljivi gradovi' jedna je od onih knjiga koju je nemoguće pročitati, nego se iščitava cijeli život i daje odgovore na teška pitanja. Takvog sugovornika teško da ćete naći u stvarnom životu. Hertu Müller smatram najvećom živućom pjesnikinjom iako piše prozu, njen tekst je gust, poetičan, ispunjen simbolima i metaforama pred kojim nepripremljen čitatelj poklekne, ali jednom kad se probije u njezin fiktivni svijet osjeća se privilegiranim. Trenutno najviše čitam suvremenu književnost, ali povremeno, kad osjetim zasićenje vratim se klasicima. Nedavno sam, po četvrti put, pročitala 'Anu Karenjinu', i divila se scenama koje su svevremenske, relevantne su kao da su napisane jučer. Prema Bulgakovu osjećam posebnu privlačnost zbog njegove tendencije prema fantaziji, sarkazmu, duhovitosti… U tom je romanu toliko nezaboravnih scena i citata koji su postali dio pop kulture: "Anuška je već kupila ulje" ili "Rukopisi ne gore". Smijem se naglas svaki put kad pročitam kako se Behemot pokušava ukrcati na tramvaj. Ljubavni susret Majstora i Margarite podjednako je fascinantan i fatalan kao onaj Ane i Vronskog. "Tako udara munja, tako udara finski nož", kaže Bulgakov. Ako sretnete takvu ljubav ne ispuštajte je nizašto na svijetu.
BestBook: Što vam je sljedeće u planu, pišete li nešto novo?
Posljednje tri godine istražujem priču koja me sada potpuno zaokupila. Riječ je o romanu smještenom u Bosnu, u prvoj polovini 20. stoljeća. Osim što je priča kompleksna i još se mučim sa strukturom imala sam pred sobom mnogo materijala koji sam najprije trebala pronaći, potom iščitati i klasificirati. Smjestiti priču stotinu godina u prošlost znači znati npr. kako su se u to vrijeme zvale ulice, kakva je bila ulična rasvjeta, gdje su ljudi radili, kako su se odijevali… Što znate više detalja, makar ih u tekstu i ne iskoristili, to će on biti bolji, autentičniji. Mnogo ljudi mi je izašlo u susret s kontaktima, arhivskom građom, na čemu im ne mogu dovoljno zahvaliti. Izabrala sam pisati o dramatičnim vremenima, o teškim životima prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata što podrazumijeva mnogo više likova nego što ih inače ima u mom tekstu, razrađen povijesni kontekst i naraciju kojoj ne odgovara kratka rečenica i pretjerano poetiziranje. Vidjet ćemo kamo će me to odvesti…
