Kako se gradilo lutkarstvo u Hrvatskoj i kako je potpuno palo zaborav

Osnivanje Susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske nerazdruživo je povezano s vremenom procvata lutkarstva u Europi, u prvom redu u istočnoeuropskim zemljama. S Jugoslavenskim festivalom djeteta u Šibeniku, 1958., dan je umjetnički legitimitet kazalištu za djecu. Osnivaju se kazališta, održavaju međunarodni simpoziji, tu je i PIF. Solidan zamašnjak za poslijeratnog redatelja Berislava Brajkovića, prvog hrvatskog povjesničara i teoretičara lutkarskog kazališta Milana Čečuka te glumca, prevoditelja i autora Božidara Kukolju, koji će 1969. pokrenuti SLUK pod imenom ‘’Jesen u Opatiji - lutke za djecu i odrasle’’. Obrisi festivala nadaju se u suradnji Zagreba, Zadra i Rijeke. Provodna je misao borba za prepoznatljivi lutkarski izraz. Već se iduće godine SLUK održava u Osijeku, zatim se seli u Rijeku, Zadar, da bi 1975. došao i do Zagreba. Na trećem susretu u Rijeci 1971. ključan je okrugli stol gdje će se raspravljati o odnosu prema svjetskoj lutkarskoj organizaciji UNIMA, o stručnoj smotri koja bi trebala biti bijenalnog karaktera. Otvoreno je pitanje osnutka posebne katedre za lutkarstvo na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Ali i pitanje tiskanja stalnog lutkarskog časopisa. Danas je bez UNIMA-e upravo bijenalni festival nezamisliv, školovanje glumaca-lutkara i lutkarska režija omogućeni su mnogo godina kasnije, na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, dok je prva stručna publikacija LuKa, ujedno Glasilo Zagrebačkog kazališta lutaka’, izlazila od 1995. do 2013. Profilacija Osijeka u tom kontekstu kao domaćina festivala nije bila isključivo zbog čeških i drugih stranih utjecaja u Dječjem kazalištu, nego i zbog potpore dvaju važnih aktera - Ivana Baloga i Zvonimira Ivkovića, ali i gospodarske moći samoga grada. Predstave će se izvoditi svugdje gdje lutka traži priču od domaćinskog Dječjeg kazališta, Miniteatra, Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, Hotela Osijek, Filozofskog fakulteta u Osijeku do škola i okolice.