Osnivanje Susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske nerazdruživo je povezano s vremenom procvata lutkarstva u Europi, u prvom redu u istočnoeuropskim zemljama. S Jugoslavenskim festivalom djeteta u Šibeniku, 1958., dan je umjetnički legitimitet kazalištu za djecu. Osnivaju se kazališta, održavaju međunarodni simpoziji, tu je i PIF. Solidan zamašnjak za poslijeratnog redatelja Berislava Brajkovića, prvog hrvatskog povjesničara i teoretičara lutkarskog kazališta Milana Čečuka te glumca, prevoditelja i autora Božidara Kukolju, koji će 1969. pokrenuti SLUK pod imenom ‘’Jesen u Opatiji - lutke za djecu i odrasle’’. Obrisi festivala nadaju se u suradnji Zagreba, Zadra i Rijeke. Provodna je misao borba za prepoznatljivi lutkarski izraz. Već se iduće godine SLUK održava u Osijeku, zatim se seli u Rijeku, Zadar, da bi 1975. došao i do Zagreba. Na trećem susretu u Rijeci 1971. ključan je okrugli stol gdje će se raspravljati o odnosu prema svjetskoj lutkarskoj organizaciji UNIMA, o stručnoj smotri koja bi trebala biti bijenalnog karaktera. Otvoreno je pitanje osnutka posebne katedre za lutkarstvo na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Ali i pitanje tiskanja stalnog lutkarskog časopisa. Danas je bez UNIMA-e upravo bijenalni festival nezamisliv, školovanje glumaca-lutkara i lutkarska režija omogućeni su mnogo godina kasnije, na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, dok je prva stručna publikacija LuKa, ujedno Glasilo Zagrebačkog kazališta lutaka’, izlazila od 1995. do 2013. Profilacija Osijeka u tom kontekstu kao domaćina festivala nije bila isključivo zbog čeških i drugih stranih utjecaja u Dječjem kazalištu, nego i zbog potpore dvaju važnih aktera - Ivana Baloga i Zvonimira Ivkovića, ali i gospodarske moći samoga grada. Predstave će se izvoditi svugdje gdje lutka traži priču od domaćinskog Dječjeg kazališta, Miniteatra, Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, Hotela Osijek, Filozofskog fakulteta u Osijeku do škola i okolice.
Iz prošlosti ravno u budućnost SLUK-a
Od 1979. festival će postati natjecateljski, specifičan po profesionalnom peteročlanom žiriju, ali i ne manje važnom žiriju koji čine djeca. Svaki će SLUK tijekom pola stoljeća postavljati slična pitanja - odnos prema lutki, profesionalizaciji i usavršavanju, dramaturškim pukotinama ili nedovoljnoj suvremenosti. U novom tisućljeću zazivat će lutkarske redatelje dok će strmoglavo gubiti kritičare. Jer iako su nekad o festivalskim predstavama pisali, nabrojit ću samo neke, Anatolij Kudrjavcev, Dalibor Foretić, Marija Grgičević i Nataša Govedić, danas dolazi tek usko specijalizirana manjina, poput Olge Vujović i Igora Tretinjaka. Jednako se tako mogu analizirati pomaci, ali i poruke koje će se tijekom godina od višeslojnih traganja za boljim svijetom, poigravanja sa starijom hrvatskom književnosti, zavući u tmurne tonove, ozbiljnost, kazalište koje će biti bliže mladima. Kao da će pomalo blijediti ona zaigrano retoričko pitanje Luke Paljetka: ‘’Zar nismo svi mi s pomoću lutke/lutkara postali neobični ljudi?’’. Dvadeset godina SLUK-a u Osijeku, šetajući kroz postav Državnog arhiva, oživljuje. Iz knjige izlazi ‘’Don Quijote’’. Krešimir Mikić je tad iznimno mlad, nagrađivani glumac. Pogubljeni antijunak, afektiran, patetičan, uzvišen. Areta Ćurković njegov je Sancho, malen i omalovažavan čovjek. Zajedno su komplementarni u vjeri prema nekom boljem, pravednijem svijetu. Te 1999. Zlatko Sviben uz Dječje kazalište Branka Mihaljevića oblikuje Ljeto u Tvrđi. Akademija za umjetnost i kulturu doći će pet godina kasnije. Predstava nas, kako će zapisati Milovan Tatarin, podsjeća da tako rijetko prihvaćamo osobnu slobodu. I da još manje ustrajavamo na prihvaćanju različitosti. Na sceni Željka Zorice svijet je u kojem sve mora biti nesrazmjerno, iz korica ulijećemo ravno u lunapark. Citiraju se Shakespeare i zakon o PDV-u. Nagrade pljušte. Sjećanja tadašnje publike još su živa.
Dalje na zidovima stoje priznanja za ‘’Djevojčicu sa žigicama’’ Marina Carića i Dubravke Crnojević Carić iz 1997., ‘’Devetu ovčicu’’ Silvije Šesto i Puškinove ‘’Bajke o caru Saltanu”, obje u režiji Ljudmile Fedorove, 2015. i 2009. Požutjele bilješke s probi ‘’Postolara i vraga’’ Vojmila Rabadana iz 1972., katalog s otvorenja izložbe o Branku Stojakoviću, koji je, osim Kazališta lutaka Zadar, trajno obilježio osječko lutkarstvo, a posebno ‘’Veselu avliju’’ iz 1980. Nagrade, isječci iz novina, stari filmovi kad su autobusi razvozili djecu po kazalištima, upućuju na to koliko je nekadašnjem sustavu ona fina krilatica ‘’od malih nogu’’ bila važna. Koliko je i samo kazalište imalo svoje mjesto u društvu. Snimke s prvih SLUK-ova natopljene su patosom. Svaka se riječ važe. Budućnost je pred nama. No skok u suvremenost nije uvijek nježan. Podsjeća što sve nedostaje. Od okruglih stolova do poticanja eksperimenta, modernim leksikom razvoja umjetnika, njegova prava na pogrešku. Neki su nas SLUK-ovi natjerali na razmišljanje o temeljima postavljenima 1993., da organizacijski odbor čine ravnatelji lutkarskih kazališta, ali i da se sužava prostor za nezavisne trupe. Propusti poput igranja ‘’Božićne priče’’ ZKL-a usred ljeta 2015. otvorili su prostor studentima te se tad uz Tamaru Kučinović s predstavom ‘’Duga’’ počinje profilirati i Vanja Jovanović, koji s Ivanom Pokupićem radi ‘’U potrazi za dijamantnom suzom’’. Off program čine zvjezdani trenuci. Oni će uskoro raditi posvuda te zasluženo dobivati SLUK-ova priznanja.
O ratu i međi u lutkarstvu 21. stoljeća
Zadnje desetljeće obilježeno je nedostatkom istraživanja, ali i nedostatkom lutkarskih redatelja. Odlaskom Ljudmile Fedorove te recentnim umjetničkim zaokretom Tamare Kučinović, breme lutkarskog izraza ostaje na plećima Renate Carole Gatice. Gradska su kazališta nerijetko zbog financijskih razloga okrenuta sebi samima te se vrijeme u kojem se razbija igra, mijenja jezik i uvode novine, čini nešto udaljenijim. Ovogodišnji 29. SLUK upozorio je na poznate vrline i mane. Snagu ansambla, njihovu energičnu suigru, ali i na općeniti nedostatak promišljene dramaturgije, one koja će poticati na akciju, a ne stalno biti zarobljena u prepričavanju i pretjeranom objašnjavanju. Najbolja predstava ovogodišnje selekcije prema žiriju Tamare Kučinović, Đure Roića i Edija Majarona (važnog za početke osječke Akademije) Jovanovićevi su ‘’Drvljaci’’ Kazališne družine Pinklec iz Čakovca. Podsjećaju na važnost pričanja priča. U prepoznatljivoj, grupnoj igri Ena Jagec, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Bruno Kontrec animiraju odjeću iz kazališne garderobe. Odjednom su pred nama uvjerljivi likovi poput pegle i vješalice. S jedne strane veselo i razigrano, a s druge sumorno i zabrinuto rastvara se priča o ocu i sinu. Pokušaj da se kroz šire prijemčivu alegoriju predoče užasi rata preko zlouporabe, ali i pruži nada da naš odraz u ogledalu čovječanstva možda i nije tako užasan kako se na prvu čini. Iako bi tekst Vanje Jovanovića i Patrika Gregurca mogao biti pročišćeniji, ritmičniji, s nešto manje dramskih rukavaca, scenska duhovitost i neposrednost ansambla svaku dramaturšku rupu zdušno krpaju.
Baštinska, gotovo klasična lutkarska predstava ‘’Kako su Ljiljo i Kosjenka pobijedili Zlu Neslogu’’ GKL-a Split upućuje na to da je moguće i u takvom izrazu ponuditi kompletnu predstavu dojmljivije vizualnosti za koju je nagrađena Danira Matošić, ali i da zaigranost ansambla, njihova zdušna animacija i savršen osjećaj za tajming čine najsrčaniju predstavu ovogodišnjeg SLUK-a. Stipe Gugić, Sanja Vidan, Ivan Medić, Alin Antunović, Milana Buzolić, Milena Blažanović i Justina Vojaković Fingler Regoča smještaju u Zagoru. U svijet natopljen legendama i humorom (‘’bara biri naša sela ti pomiri’’), u jezik koji tako fino osjećaju autorski tim Branimir Rakić i Ivana Vuković, gdje prdavac i obična djevojčica iskrenim dječjim srcem pomiruju dva sela u starom sukobu oko međe. Od prvog zapisa Mladena Širole da je dijete to koje je stvorilo igru s lutkom, prisutnog u monografiji ‘’Susreti lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske’’ Antonije Bogner Šaban iz 2005., pa sve do danas uočavamo kako je sama igra uglavnom u oscilacijama. Polagano klizimo u stare krize - uzmicanja od lutke, zatvaranja stranim utjecajima, neodlučnosti kome se obraćamo. GKL Rijeka, čak i kad nas baca u paradoksalno posloženi svijet bakterija u ‘’Mrljeku i Prljeku’’, nastavlja stabilnom putanjom stalnog rasta, suvremeno promišljajući svoje mjesto na lutkarskom nebu. Nekadašnjeg diva, ZKL, teško je trgnuti iz hibernacije. Dječje kazalište Branka Mihaljevića rjeđe radi lutkarske predstave, Kazalište lutaka Zadar hitno treba autorsku svježinu. Ljubomir Stanojević jednom je zapisao kako je svako pisanje o nečem prošlom sentimentalno putovanje. Dvadeset godina SLUK-a u Osijeku obvezuje. Na sukanje rukava i staru Paljetkovu: ‘’Ne pričaj mi, odvedi me tamo”.
