Kako su Rumunji Remus i Romulus osvojili HNK Split

Sudbina je htjela da braća Remus i Romulus Dimache, baletni solisti splitskog HNK, rođeni Rumunji, svoj dom pronađu upravo u Splitu. Grad je to u koji su došli 2001. godine kao jedva punoljetni mladići, u kojemu su ostali dulje nego što su inicijalno planirali i u kojem planiraju provesti ostatak života. Prije nego što su uopće čuli za Split, kao tinejdžeri koji su sredinom 90-ih pratili nogomet, čuli su za Hajduk i njegove navijače, nadajući se da će ih jednom vidjeti uživo. Želja im se ispunila, i to prvu večer kad su pristigli u grad. Priča braće je jedinstvena, baš kao i njihova imena, čije bi hrvatske inačice bile Romul i Rem te čija se simbolika veže uz legendu o nastanku Rima. “Imena Romulus i Remus dobili smo po ocu. On se zove Remus, i rekao je da ako ikad bude imao sina, da će se zvati Romulus. A kako se prvo rodio moj brat, dobio je ime Romulus i onda su roditelji odlučili da se ja zovem Remus”, objašnjava Remus. “Nikad se nisam odvojio od brata. Došli smo skupa u Split 2001. godine, bio je plan da se prijavimo na audiciju i budemo tu samo za Splitsko ljeto. Međutim, zaljubili smo se u Split. Tad smo bili i na jednoj nogometnoj utakmici na Poljudu. Hajduk je bio prvak. Goran Ivanišević je pobijedio u finalu Wimbledona. Sve se spojilo da do kraja života ostanemo živjeti u Splitu. Oženili smo se ovdje nekoliko godina kasnije, obojica imamo supruge balerine. Točno prije devet godina moja supruga je rodila blizanke, Noemi i Nikol. Tako da sam presretan.“ Unatoč tome što braći, kao uostalom bilo kojem strancu koji se odluči skrasiti u Hrvatskoj, nije bilo lako naučiti jezik, prilično ga dobro govore. 

Razgovorno tečno, dok u pisanom obliku ispuste pokoji padež. I danas se pitaju zašto hrvatski ima toliko padeža, kojih je u rumunjskom manje, no treba naglasiti da su ih kolege od početka hrabrile da s njima ne govore engleski, nego da se trude komunicirati na hrvatskom, iako neke izraze morali i ponavljati. No na pitanje tko su danas i kako se vide, Remus bez trunke sumnje izražava svoju pripadnost gradu u kojemu se skrasio prije 20 godina i u međuvremenu u njemu zasnovao obitelj. “Mi se osjećamo kao Hrvati. To nam je prvi dom. Tu živimo, svi prijatelji su tu. Jedino nam fali majka koja je ostala sama u Rumunjskoj. Svake godine idemo tamo u posjet. Bila je i ona kod nas.” 
Rođeni 1981. godine u Bukureštu, braća Remus i Romulus Dimache baletno obrazovanje započinju u rodnom gradu. Reći će da nikad sami nisu izabrali svoju profesiju, nego da je u njoj sudbina imala svoje prste, i to tako što su se jednoga dana sestri pridružili na satu baleta, poslije čega više nisu skinuli baletne papučice. To što su već kao dječaci postali baletani nije bila njihova želja, nego majčina, no braća nikad zbog toga nisu požalila. Godine 2000. odlaze u Njemačku, gdje nastavljaju obrazovanje u školi Mintz Dance, iza čega slijedi angažman u Pečuhu u Mađarskoj, gdje Remus pleše u modernom i klasičnom baletnom repertoaru, operama i operetama. Otkad je došao u Split, Remus je, baš kao uostalom i njegov brat Romulus, otplesao brojne uloge. Od “Labuđeg jezera”, “Romea i Julije”, “Sna ljetne noći”, “Bolera”, “Don Quijotea”, “Carmen”, “Mačka u čizmama”, “Đavla u selu”...
U trenutku našeg razgovora Remus se bavi koreografijom dječje baletne predstave “Petar i vuk” Sergeja Prokofjeva, ali i pripremama za Splitsko ljeto. Naime, Remus se u posljednje vrijeme posvetio radu s mladim talentiranim plesačima, s kojima je proteklih godina s raznih domaćih i regionalnih natjecanja donosio nagrade. Upravo dok pričamo, njegove učenice su s kvalifikacija za Svjetski kup, International Dance Open Summer Online Competition, u konkurenciji od 2500 plesača, donijele četiri zlata, dva srebra i četiri bronce. Sam Remus dobitnik je nagrade Mia Čorak Slavenska za najboljeg mentora i koreografa na 10. hrvatskom natjecanju plesača suvremenog plesa. 

Proces je to koji nosi sa sobom puno rada i truda, ali i puno zadovoljštine. “Bavim se pedagogijom modernog i klasičnog baleta otkad sam primijetio da u Splitu ima puno talentirane djece te mi je san da jednog dana naš profesionalni ansambl baleta HNK Split može računati i na moju djecu. S mojom predstavom ‘Petar i vuk’ ispisali smo povijest. To je prva predstava u repertoaru HNK i plešu samo učenice baletnog studija HNK Split i uz pratnju orkestra HNK. Naravno da je poruka jasna i radimo na tome da u kazalište dolazi i mlađa publika”, optimističan je Remus. No priča je to koja se ne pokreće sama od sebe. Potrebni su vizija, a onda i puno rada i zalaganja. “Nije lako raditi s djecom. Ja to volim i dajem maksimalno da postignemo visoke rezultate. Poznat sam po tome da ne razdvajam djecu na bolje i lošije. Meni su svi isti. Tako da ih sve pripremam za natjecanje. Radim s njima sve koreografije. Sve su različite”, govori Remus te dodaje da su djeca njegova inspiracija. 
Na posljednjem natjecanju njihov baletni studio proglašen je najboljim, a to je opet postao veliki poticaj za sve njih. “Ove godine sam otvorio i plesnu udrugu STUDIODIMACHE, u koju su se upisala djeca koja žele više napredovati. Organiziramo za njih i plesne radionice, dovodimo im vrhunske stručnjake, radit ćemo više vrsta plesova, imamo i liječnika nutricionista koji će djeci preporučiti zdravu prehranu uz program ‘Zdravo pleši’. Eto, trudim se.” No baletna profesija kao takva, u kojoj su braća od svojih najmlađih godina, sve je samo ne lagana. Sveprisutni mit o odricanju i posvećenosti balerina i baletana nije mit nego istina. To je umjetnička disciplina koja zahtijeva iznimnu fizičku i psihičku kondiciju i kojoj plesač mora dati cijelog sebe. Stoga nije rijetkost da oni koji se bave ovom profesijom partnere nalaze u istoj branši. 

Prilika je to da se češće vide, jer u kazalištu provode veći dio svoga dana. “Baletna profesija je jako teška. Puno rada i discipline. Nama bi trebao biti prepoznat beneficirani radni staž. Svi mi plesači smo pustili krv na pozornici, godinama se školovali, nismo imali djetinjstvo, radimo ujutro i popodne svaki dan, šest dana u tjednu. 
Može li to netko cijeniti? Mi bismo trebali imati profesionalnu mirovinu”, objašnjava Remus te dodaje da se pedagogijom i koreografijom bavi izvan radnog vremena. “Sve stignem. Ja to vidim kao nagradu koju mi HNK Split daje jer iza mene stoje rezultati. Zahvalan sam Srećku Šestanu i Iliru Kerniju na povjerenju. Nikad ih neću razočarati. Sad radim koreografiju i scenski pokret za veliku operu ‘Lombardi’ za Splitsko ljeto. Uživam u tome.” 
Nije teško zamisliti da je život u Splitu lijep, uz povoljnu klimu, dobru hranu i opuštene ljude, no Remus naglašava da je posebno lijepo raditi u splitskom HNK. Dokaz tome su i kazališni umjetnici koji dolaze iz cijeloga svijeta, od Japana i Italije, pa do Uzbekistana i Australije, koji svoju umjetničku praksu usavršavaju upravo u Splitu. “Zato tu i dolazi puno stranaca. 
Svima je super. Dobar je repertoar, kvalitetne su predstave, tko ne bi volio živjeti u Splitu? Ja sam tu 20 godina. Plesao sam i ulogu princa u ‘Labuđem jezeru’ i zadnje kolo u ‘Eri s onoga svijeta’. Volio bih i da mladi splitski plesači imaju šansu plesati u HNK. Zato i radimo na tome.” Međutim, kad uspoređuje Hrvatsku i Rumunjsku te kvalitetu života u dvije zemlje, primjećuje da se napredak u Hrvatskoj u jednom trenutku zaustavio. 
“Nije mi to jasno jer Hrvatska ima veliki potencijal i tu se može živjeti puno bolje. Rumunjska je više napredovala u zadnjih 10 godina. Kad smo tu došli, bilo je kao New York, a sad kao da je sve stalo. Nije se baš puno promijenilo. Ako se vozite po Bukureštu, ostat ćete šokirani razlikom u standardu. Klima je tu bolja, a u Rumunjskoj je isto kao u Zagrebu”, zaključuje Dimache.