Kultura
123 prikaza

Kaligrafija o bliskosti i (ne)razumijevanju

1/2
Nicolas Purcell
Vrijeme općenito i vrijeme koje majka i kći imaju na raspolaganju protječe prebrzo pa ga pripovjedačica nastoji “usporiti” opisujući detalje, mirise, oblike, boje, teksture svega što ih okružuje tijekom putovanja

Majka i kći odlaze na putovanje u Japan. Obilaze trgovine, hramove, crkve, planine, izložbe. Kći je inicirala put u nepoznatu zemlju “kako bi obje bile ravnopravne, stranci u stranoj zemlji”. Kći nema imena, ona je pripovjedačica u romanu, majka nema imena, nijedan lik koji se spominje u romanu, osim kćerina dečka (Laurie), nema imena. Kulture iz kojih potječu, zemlje u kojima sad žive također su bez imena. Japan je imenovan, Tokio, Kyoto, francuski impresionisti isto, jela i poneke slikarske tehnike imaju nazive, i to je sve.

Takvo bezimeno putovanje Japanom i romanom pojačava dojam suzdržanosti i otuđenosti, kako upoznajemo likove, shvaćamo da je otuđenost posljedica nepripadanja i migracija: majka je emigrirala iz Hong Konga u nepoznatu državu engleskoga govornog područja (Australiju?). Majka je savršeno znala kolonijalni engleski, a opet je u novoj sredini nisu razumjeli. Niti je ona “razumjela” kapitalističko obilje, novi svjetonazor i mogućnosti izbora koje su se svakodnevno nudile. Kći je išla u katoličku školu, engleski joj je materinski jezik (majčin je kantonski), završila je studij književnosti i opsjednuta je zapadnom umjetnosti (slikarstvo, film) i kulturom, tu pronalazi svoj identitet i temelj pripadanja. Taj kulturni, generacijski jaz ne uspijevaju premostiti. Majka je u novoj sredini svjesno zatrla kulturu iz koje je potekla, nije je prenijela na djecu, njena kći danas ne može, premda pokušava, približiti zapadnu umjetnost majci, kojoj su i umjetnost i moderni način života nepoznati i strani.

 | Author: Fraktura Fraktura

Odnos majke i kćeri pun je tenzija, iskrenog nerazumijevanja i različitog životnog iskustva, no to se prešućuje i ne problematizira. Umjesto toga, pohađaju se izložbe, mijenjaju vlakovi i hoteli, iskušavaju nova jela, obilaze hramovi, kupuju darovi, ukratko izlažu se podražajima iz kojih mogu (kći) i ne moraju (majka) nastati dojmovi o kojima onda likovi pokušavaju komunicirati kako bi ostvarili osjećaj povezanosti. Iz njihova odnosa iščitavamo jako puno brižnosti i iskrene brige jedne za drugu, no ti osjećaji ljubavi i naklonosti iskazuju se suptilno, u sitnim gestama, iskazuju se kao navika, posljedica dobrog odgoja, dio neverbalne tradicije. Naime, u azijskoj kulturi brižnost je dužnost, briga je obveza, ljubav prema voljenima iskazuje se u malim gestama, skoro nevidljivima, kroz svakodnevno izvršavanje svoje dužnosti.

Druga tenzija, zbog koje je kći možda i poduzela ovo putovanje u Japan, jest što pripovjedačica želi upoznati majku (prije nego što majka umre) kao osobu, živo biće, a ne je samo pamtiti po ulozi roditelja koju ima u kćerinu životu. Djeca roditelje i obrnuto, roditelji djecu uzimaju zdravo za gotovo pa zaboravljaju vidjeti da se iza uloga koje imaju u zajedničkom životu kriju ljudi, osobnosti, osobe. No majka nije spremna otkriti se kćeri izvan svoje uloge majke, bake, jednostavno zato što vjeruje da je ona ništa, kao pojedinac nebitna, da ona kao osoba ne postoji: “Dok je odrastala, rekla je, nikad o sebi nije razmišljala kao o izdvojenoj od drugih, već neraskidivo povezanoj sa svima. Majka vjeruje da smo svi mi, zapravo, jedno veliko ništa, samo niz osjećaja i želja, od kojih nijedna nije trajna”. I to frustrira kćer, ta nevidljiva i neuhvatljiva, tajanstvena žena bez povijesti i identiteta koja je u njenom životu prisutna (nitko ne zna koliko još dugo) kao - majka.

Vrijeme općenito i vrijeme koje majka i kći imaju na raspolaganju protječe prebrzo pa ga pripovjedačica nastoji “usporiti” opisujući detalje, mirise, oblike, boje, teksture svega što ih okružuje tijekom putovanja: dizajn zdjelica iz kojih jedu, magle nad niskim spomenicima na lokalnom groblju, boji košulja koje baka kupuje za unuke, okusu čaja nakon dugog pješačenja, naborima majčine odjeće kad je prvi put vidi na aerodromu.

 | Author: Nicolas Purcell Nicolas Purcell

Na jednome mjestu u romanu pripovjedačica spominje pojam iz likovne umjetnosti pentimento. Radi se o tome da slikar preboji na slici detalj, dio onoga što je prethodno naslikao. Pripovjedačica nastavlja: “Po tome je pisanje nalik na slikanje. Samo se na taj način možeš vratiti u prošlost i promijeniti je, prikazati stvari ne onakvima kakve su bile, nego kakvima želimo da su bile ili, radije, kakvima smo ih vidjeli”.

Ovo posljednje odnosi se na sjećanje. S jedne strane, sjećanje je čvrsta uporišna točka u našim mislima o prošlosti, a s druge, potpuno nepouzdani čin mišljenja o dogođenom. Svako sjećanje živi od detalja, sitnica koje pamtimo, emocija koje uz njih vežemo ili pak uz nedostatak istih. Sjećanje živi od učestalosti pripovijedanja, prenošenja priča iz prošlosti drugima koji nas slušaju danas. I tu sjećanje postaje nepouzdani svjedok prošlosti jer se u sadašnjem trenutku utjelovljuje kao narativni čin, priča koju prenosimo drugima ponekad na obogaćen ili osakaćen, ali svaki put drukčiji način. Kad se likovi u romanu prisjećaju prošlosti, ne znamo je li se sjećaju onoga što se dogodilo ili onoga što bi željeli da se dogodilo. “Možda smo moja sestra i ja odrasle na način koji se majci činio toliko stranim. Možda joj je s vremenom bilo sve teže prizvati uspomene, pogotovo zato što ih se nije imala s kime sjećati.” Za nepouzdano sjećanje majčin lijek je zaborav. Epizoda s ujakom govori baš o tome. To se nije dogodilo.

Njihov put u Japan metafora je njihova zajedničkog života: dvije strankinje povezane srodstvom borave u stranoj zemlji. Suptilni pokušaj kćeri da dozna što njezina majka voli, želi, u čemu uživa, što joj donosi radost i zadovoljstvo, da upozna majku prije nego što joj je oduzme vrijeme koje tako brzo prolazi. Neuspio pokušaj. “Kad god sam je bila upitala koja bi mjesta voljela posjetiti dok smo u Japanu, često bi odgovorila da će biti zadovoljna s bilo čime. Jedino pitanje koje mi je bila postavila odnosilo se na vrijeme: je li zimi ondje dovoljno hladno za snijeg, koji nikada nije vidjela.”

Uronjeni smo u svijet koji se mijenja nepojmljivom brzinom i čije znakove ne razumijemo ma koliko se trudili. (“Mislila sam da će se, ako se dovoljno potrudim, taj napor na kraju pretvoriti u istinsku sreću.”) O čemu to razgovaramo s onima do kojih nam je najviše stalo, zaglušeni bukom svijeta koji se raspada? Da nije možda o ljubavi, upitao bi nas Raymond Carver.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.