Kultura
132 prikaza

Kaotično mjesto iz kojeg je magija iscurila u podzemni svijet

1/3
foto-©-Sarah-Lee
Usamljenost, nestabilnost sjećanja, manipulacija, trauma, traganje za smislom, moć drevnog znanja, postajanje drugog svijeta - sve to je utkano u tkivo narativa romana ‘Piranesi’ Susanne Clarke

Kad se čita novi roman britanske književnice Susanne Clarke, autorice mega uspješnog romana “Jonathan Strange&Mr. Norrell”, u njemu se raspoznaju konture “Sobe”, priče o zatočeništvu i zlostavljanju, iz pera britansko-kanadske autorice Emme Donoghue, s primjesama borgesovske fantastike. U “Sobi” nema fantastike, no bavi se zatočeništvom na neuobičajeni način, izmaštavajući da zatvor predstavlja cijeli svijet te se tako kroz maštu ostvaruje žuđeni bijeg. Ipak, nešto kompleksnije retke na tu temu ispisuje Susanna Clarke u “Piranesiju”, s nekoliko ideja u fokusu. Trebat će malo strpljenja da priča zaživi kod čitatelja, ali kad se doista nađe unutra, svidjet će mu se. Priča je to o beskrajnim labirintima i dvoranama koje nastanjuju kipovi. Tamo su dva živuća muškarca i trinaest mrtvih osoba. Priču pripovijeda jedan od živućih muškaraca, 30 i nešto godišnjak, kojemu je nadimak Piranesi, prema talijanskom arhitektu i arheologu iz 18. stoljeća, Giovanniju Piranesiju, poznatom po crtežima imaginarnih zatvora. Piranesijev glas, a donekle i um, su dječački. Svijet promatra bezazleno, no sa znatiželjom.

 

Mjesto u kojem živi naziva Kućom, a Kuću poistovjećuje sa svijetom. Primjerice, kad mu treba neki predmet za preživljavanje, često je Kuća ta koja ga opskrbi tim predmetom. StogaStoga Kuća predstavlja zaštitu. No kako ne može napustiti labirinte, unatoč tome što se oni protežu u beskraj, Kuća je u isto vrijeme i zatvor. Slično kao što je dječaku iz “Sobe” soba zatvor, ali on u njoj vidi cijeli svijet. Propitkujući Kuću, Piranesi propitkuje univerzalno ljudsko pitanje: tko sam? Zašto sam ovdje? Što ovaj svijet predstavlja? Piranesi promatra kipove i u svoj dnevnik bilježi što je vidio, hoda kroz dvorane, priča s pticama i mrtvima, skuplja dagnje i od njih kuha juhu. Čitatelju, a ni samom Piranesiju, nije jasno zašto se nalazi u tom čudnovatom svijetu i kako je tamo dospio Sve, zapravo, djeluje, kao izmaštan svijet. Jedini čovjek kojeg Piranesi viđa je muškarac u pedesetima, kojemu ne zna ime, a kojega zove Drugi. S njim se sastaje na tjednim sastancima, gdje razgovaraju o znanosti. No njihovi razgovori djeluju šifrirano i nedorečeno, taman da čitatelj uspije u svome znanju otići malo dalje, no nedovoljno da razumije tko su ti ljudi i zašto su tamo.

 

U svojoj naraciji autorica čitatelju ostavlja tragove i hintove koji će ga na kraju dovesti do rješenja. Clarke nešto što se doima kao distopija u jednom trenutku smješta u gabarite poznatog svijeta, puštajući da se prožmu racionalno i fantastično. Usamljenost, nestabilnost sjećanja, manipulacija, trauma, traganje za smislom, moć drevnog znanja, postajanje drugog svijeta - sve to je utkano u tkivo narativa. Svijet je kaotično mjesto iz kojeg je poput vode magija iscurila u podzemni svijet, gdje jedan muškarac luta kao zatočenik. A ljudi gornjeg svijeta ostaju vezani isključivo za materijalni svijet. Međutim, ostaje pitanje, kako je nastao taj svijet i koja mu je svrha. S obzirom na to da informacije pristižu na kapaljku, čita se kao što se slaže malo kompliciranija slagalica. Ono što se ispostavilo kao mana zapravo nije mana, koliko ograničenja žanra. Filozofska pitanja i odgovori na njih čitatelju ne nude potpunu satisfakciju i stoga se naposljetku kao ključni zaplet i rasplet nameće trauma o zatočeništvu, a ne postojanje paralelnog svijeta. Međutim, prizori koje Clarke slaže jako su filmični pa bi bilo zanimljivo vidjeti podjednako dobru filmsku adaptaciju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.