Postoje autori koji pišu da bi nešto rekli i oni koji pišu da bi nešto osjetili za sebe i druge - Jelena Kastaneti pripada ovoj drugoj, intimnijoj vrsti pisaca. “Nekoć tamno” je emocionalno snažan roman koji nam daje potpuno drugačiju perspektivu smrti. U svojem novom djelu Kastaneti gradi mostove između tame i nade, praznine i smisla, smrti i osjećaja. Ako ste već do sada čitali Kastanetine romane, vjerujem da se možete složiti sa mnom da ne piše kako bi impresionirala, već da bi dotaknula - i to je opet dokazala ovim djelom.
U ovom romanu protagonist je smrt, odnosno Arlo - personifikacija entiteta koji na kraju puta odvodi ljude u smrt i oduzima im uspomene. Na prvu doista zvuči hladno, ali kako radnja teče, Arlo otkriva da u njemu čuči želja za davanjem, a ne samo za uzimanjem. Autorica iz morbidnog i mračnog lika stvara smrt koja sluša, šuti i uči voljeti, biće koje na čitateljevo iznenađenje počinje preispitivati svoju svrhu. Ono što ovaj roman izdvaja je način na koji Kastaneti koristi elemente fantastike i bajke kako bi dočarala realne i teške stvari kao što su tuga, gubitak, trauma, djetinjstvo, sjećanje, ljubav i želja za pripadanjem. Naviknuti smo da smrt predstavlja nešto mračno i loše, nešto čega se trebamo bojati, ali ovdje smrt je samo simbol, a prava tama i strah leže u zaboravu.
“Nekoć tamno” je knjiga koja je vrijedna vašeg vremena. Osim što pruža snažan emotivni doživljaj, također je puna neobičnih premisa - sam koncept smrti je dokaz da je roman sve, samo ne nešto tipično. Djelo nema nikakav kompleksni zaplet ili šokantan obrat. Ono što će vas držati uz ovu knjigu je tiha napetost između onoga što ne možemo promijeniti i onoga što možemo pokušati razumjeti. Naravno, još jedan veliki razlog za čitanje je i Kastanetin stil pisanja koji je toliko nježan, ali istovremeno snažan i intenzivan. Rečenice nisu teške, ali doista nose težinu. Ako ste u potrazi za melankoličnom pričom ispunjenom nadom, za elementima fantastike i pričom koja će vam zadati emotivni udarac - onda je ovo prava knjiga za vas.
