”Divlji konj” Božidara Prosenjaka u sjećanju je kao začudna, filozofijska lektira čije su religijske poruke tijekom tinejdžerskog bunila u sjeni metafora, prostranstava, žuđene divljine i neprihvaćanja nametnutih društvenih okvira. Animalistički roman s poukom prati odrastanje i duhovno sazrijevanje mladog, razuzdanog ždrebeta koje će u djetinjstvu s prvim majčinim odbacivanjem doći u prvi sukob s okolinom. Osamostaljenje i otpor prema pitomome stadu, stalna potraga za sobom i srećom izvan već poznatog, dovodi ga do niza razočaranja, gubitaka, neostvarenih ljubavi, patnje i poniženja. Jasna pripovjedna linija puna općih mjesta koja će se kretati od snažne simbolike do posljedično obraćenja, pronalaženja smisla u ljubavi i obitelji, u kazalištu je nerijetko na skliskom terenu jer zahtijeva potpuno novo dramsko tkanje izvan prozno zadanih, nešto duljih monologa i dijaloga.
Kazalište lutaka Zadar 2014. u režiji Petra Vujačića pokušalo je “Divljega konja” učiniti mjuziklom, u radu na songovima sudjelovao je i sam pisac, no rezultati su bili nejasni. Univerzalnoj, svevremenoj priči redateljica/autorica Tamara Kučinović i glumica/dramaturginja Ivana Vukićević u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku pristupaju sa zadanim polaritetima, vidljivo odvajajući pripovjedni i vizualni dio. Subjektivni pripovjedač, Gospodar (Areta Ćurković) cijelo je vrijeme prisutan, sjedi u mraku s bočne strane scene, osvjetljuje ga tek monitor. Svakim ulaskom na scenu prekida iluziju o nadnaravnoj sili koja je zaslužna za pravila funkcioniranja u zajednici, onoj koja je nepogrešivi i često naglašavani zakon. Među žitnim poljima (jednostavna, čista, funkcionalna scenografija povijajuće pšenice Davora Molnara) je i divlji konj (Gordan Marijanović), koji do samoga kraja neće izgovoriti nijednu jedinu riječ, kad će tiho, gotovo nečujno i drhteći zapjevati. Oko njegova pokreta i suigre sa Sivkom (Kristina Kovačević), Šarcem (Srđan Kovačević), Nerom (Tena Milić Ljubić), Zvijezdom (Ivana Vukićević) te ostalim konjima (članice Baletnog studija Hana Havelka, Lucija Hrsan i Marlena Mršić) oblikovat će se izniman vizualni aspekt predstave, ali će se pojaviti i dramaturške pukotine ne samo unutar teksta nego i unutar pokreta, gdje će Maja Huber s Tamarom Kučinović inzistirati na podcrtavanju izrečenog.
Zlatni tonovi, ruke isprepletene, poruka ljubavi koja omekša stisnuto srce, i žudi za jednostavnošću, ubrzava poneke zaplete. Dok su scene borbe i očeve smrti (Đorđe Dukić) dovoljno duge, sam prijelaz i romansa, pa i ostanak sa Zvijezdom (Ivana Vukićević) nedovoljno su pročišćeni. Fizički zahtjevna predstava od glumaca traži stopostotnu prisutnost i angažman. Zanimljiv, promišljen odabir narodne, etno glazbe Petra Eldana, poput “Tiho, noći, moje zlato spava” ili “Zakaj si grlica smrt želiš”, izvodi se uživo. Koliko se Marijanović razvija kao glumac te gestom, čvrstim pokretima sugerira da je spreman i za malo ozbiljnije uloge, toliko se vide općenito oscilacije i neujednačenost pomlađena ansambla. “Divlji konj” ujedno upućuje na sazrijevanje Tamare Kučinović, istraživanje svijeta odraslih i zadiranja u dublje, metafizičke teme. Osvještava i pravo na pogrešku, u prvom redu kad je riječ o redateljici koja itekako ima što reći, čineći to nerijetko neizmjerno promišljeno, pedantno, heterogeno spajajući formu i sadržaj. Za ozbiljniji umjetnički potres potrebna je i solidna pukotina. Vidljiva u temeljima ove predstave, opterećene viškom riječi, a na kraju osiromašene srcem, koje joj zasigurno pripada.
