Željka Udovičić Pleština jedna je od najboljih i sigurno najzaposlenija dramaturginja u Hrvatskoj. U njezinoj iznimno natrpanoj biografiji upisano je više od stotinu predstava, koje je ostvarila s mnogim redateljima različitih poetika, ne samo kod nas nego i u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Venezueli, Kolumbiji, Francuskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i drugim zemljama. No najviše je znamo po legendarnim projektima koje je ostvarila s Paolom Magellijem. Ta elokventna pravnica i dramaturginja pršteće energije i lijevog svjetonazora, podrijetlom iz Šibenika, počela je s kazališnim kritikama na Radiju 101, zatim je stjecala iskustva na Univerzijadi ‘87., a surađivala je i na filmskim scenarijima, primjerice na Brešanovu “Maršalu”. Okušala se i na funkcijama, pa je tako bila umjetnička ravnateljica Dramskoga kazališta Gavella, zatim pomoćnica ministra kulture u vladi Ivice Račana te zamjenica pročelnika za kulturu Grada Zagreba. A sad je u Zagreb filmu, gdje radi kao dramaturginja na crtanim i animiranim filmovima.
Express: Poslije praizvedbe Matišićeva teksta ‘Ja sam ona koja nisam’ pročulo se da ste zapravo vi i redatelj Paolo Magelli još prije nekoliko godina tražili autora da napiše tekst o ženama u Hrvatskoj. Je li to točno?
Istina, naši razgovori s Matom Matišićem počeli su još prije pet-šest godina. Poznajući njegovo dramsko pismo, sjetimo se njegove ‘Žene bez tijela’, imali smo želju i potrebu scenski istražiti ono što u njegovu rukopisu držimo intrigantnim - taj suodnos fikcije i stvarnosti koji ga odlikuje, stvaranje globalne slike svijeta preciznom analizom vlastitog mikrokozmosa, pogotovo ako su u središtu tog svijeta žene. Upravo zbog imperativa koji osjećamo, a to je da je danas neophodno progovoriti o položaju žene, kao i zbog toga što dramska literatura ne obiluje, ili barem ne u istoj mjeri, ženskim ulogama, predložili smo temu. Ona je tek prividno o ženama u Hrvatskoj, ona je naprosto o ženama.
Express: Zašto je neophodno progovoriti o položaju žene? Kako biste ocijenili današnji položaj žena u Hrvatskoj, koji je uvelike determiniran desničarskim ideološkim konceptom?
U nas je još dugačak put pred nama ženama. To i jest razlog što u svoja tri desetljeća bavljenja kazalištem iniciram i progovaram o tim pitanjima dovodeći ih tako u zasluženi fokus interesa u najslobodnijemu mediju - teatru. No ne treba zaboraviti da ima mnogo žena koje, svaka u svojoj profesiji, sustavno rade i nastoje da se o toj temi govori, ona je danas itekako prisutna. Jer desno-konzervativni diskurs često naša prava, slobode i vjeru u moć vlastitog rasuđivanja postulatima lažnog morala dovodi u pitanje. Ne želim da nitko u moje ime ‘hoda’. No promjenama koje neumitno dolaze nadam se da ćemo kroz već vidljive pukotine preživjelog vremena i mišljenja osvajati i usvajati sve više civilizacijski zagarantiranih sloboda.
Express: Ubrzo nakon praizvedbe počela je na Facebooku polemika o pitanjima promovira li Magellijeva režija, pa donekle i Matišićev tekst, mizoginiju jer predstavlja ženu kao seksualni objekt. Što biste odgovorili takvim komentatorima?
Ja to ne bih nazvala polemikom, jer nitko i ne polemizira, niti se razvila nikakva argumentirana rasprava, nego jednostavno izdvojeno mišljenje na Facebooku na koje, naravno, svatko ima pravo. Isto tako imaju pravo i one žene koje su se oglasile na tim društvenim mrežama: novinarke, glumice, gledateljice koje su pročitale, razumjele i osjetile naše namjere pri stvaranju ove predstave. Naša predstava upućuje na devijacije društva, prije svega u odnosu na žene u ovom vremenu. I to uspijeva stvarajući svoj mali/veliki svijet na pozornici zavirujući u unutarnje svjetove triju generacija žena, prokazivanju društva koje ih još ne razumije. Smatram je duboko feminističkom. Čitanju pamfleta, izvikivanju parola također treba mjesto, treba govornica, ali ona svakako nije kazališna scena. No postoji u tome napisu i nešto što se doista opire mome poimanju. Naime, nažalost, u tom se komentaru uopće niti jednom riječju ne spominju niti kostimografkinja, koja je autorica kostima, pa time i štikli koje ne nose glumice nego likovi koje one utjelovljuju, niti ja kao dramaturginja, koja sam suodgovorna za ideološko koncipiranje predstave. Dakle, ne spominju se žene u autorskom timu. Možda je baš to mizoginija. Ja ne postojim. Ja sam ona koja nisam?
Express: Više od 30 godina surađujete s Paolom Magellijem, pa ste tako bili dramaturginja i na ovoj predstavi. Kako ste se ‘našli’ i jeste li tijekom suradnje bili u situacijama u kojima ste o određenim temama, bez obzira na to je bila riječ o položaju žena, pristupu tekstu ili politici, vodili ozbiljne rasprave?
Našli smo se, kako to obično i biva, sasvim slučajno, na poslovima otvaranja Univerzijade, no nakon toga vrlo brzo smo počeli raditi zajedno i ta suradnja traje do danas. Zašto? Jer oboje vjerujemo u timski rad, on definira naš modus komunikacije. To podrazumijeva mnoštvo rasprava, u kojima se možemo ‘gađati’ najrazličitijim argumentima, ali ono što je presudno jest da se u tim diskusijama možemo razlikovati u svemu osim u pitanju umjetničkih, političkih ili svjetonazorskih uvjerenja. Njih bez sumnje dijelimo. Inače do kvalitetne, prave suradnje, ne bi moglo niti doći. Spaja nas umjetnički i zajednička zapitanost o sudbini žene, prije svega u društvenim okolnostima na koje smo osuđeni. Ona nam omogućuje formuliranje perspektive iz koje se dade iščitati dramski tekst. Na primjer, naša Ofelija na Lovrjencu nije, kako smo često navikli gledati ili razumjeti, žrtva, funkcija. Ona je mlada žena koja svjesno donosi odluku. Shakespeare nam je ostavio tu mogućnost. Mi smo je iskoristili.
Express: Što ste naučili od Magellija?
Kao klinka od njega sam naučila da teatar ne postoji ni zbog mene niti zbog njega nego zbog glumaca. Ne volim kad se to zaboravi. I naučila sam, kad ulazim u mrak dvorane i počinje proba, sve svoje privatne probleme, strahove... ostaviti da me pričekaju vani. To mi daje slobodu i hrabrost postavljati pitanja koja nisu i ne moraju svima biti ugodna.
Express: Prvo ste diplomirali pravo, a zatim i dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kako ste se uspjeli izboriti za sebe u profesionalnom smislu u vrijeme u kojem se posao dramaturga/inje nije smatrao toliko značajnim i kad nije bilo stalnog dramaturga u kazalištima, kao što ga, uostalom, nema ni danas?
Osim upornosti imala sam sreće. Vrlo sam brzo nakon završetka Akademije s ruksakom na leđima otišla i dobila priliku raditi kao dramaturg u njemačkim i slovenskim kazalištima, gdje je teatar nezamisliv bez dramaturga: dramaturga predstave, dramaturga kazališta, dramaturga prevoditelja, pisca... Potom sam radila s redateljima koji upravo zbog snažnih umjetničkih osobnosti ne zaziru od dijaloga nego im je on neizostavan dio procesa. I tako do danas. Nažalost, u nas je dramaturgija još poprilična nepoznanica. Čak je i ‘naše’ udruženje HDDU nakon godina teške borbe tek nedavno priznalo da ta profesija postoji i u Hrvatskoj uvodeći nagradu za dramaturgiju - ali bijenalno! Ipak, postoji nešto što veseli, a to je da danas mladi redatelji sve više rade s dramaturzima, vidim u teatrima divne nove mlade autorske timove.
Express: Radili ste dramaturgiju na više od stotinu predstava ne samo u Hrvatskoj nego i u Sloveniji, Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama, uglavnom adaptirajući klasike, ali i suvremene pisce. Jeste li skloni prigodom adaptacije teksta mijenjati, dopisivati ili aktualizirati original, kao što to rade, recimo, Andraš Urban ili Oliver Frljić? Što vam je u pripremi teksta za pozornicu najvažnije?
Najvažnijim držim imati razlog zbog kojeg odabireš neki tekst, zašto radiš predstavu te kakva i koja pitanja želiš postaviti svojim čitanjem. Ne vjerujem u teatar ‘bez razloga’, osobito danas. Razbibrigu ili pak lektiru treba potražiti negdje drugdje. Kad znam ‘zašto’, onda mogu profilirati i zaoštriti sam tekst u pravcu koji će mu omogućiti da uspije nedvosmisleno na sceni postaviti pitanja, otvoriti probleme koji nam se čine bitnima. U ‘Don Juanu’ sam Molierea provocirala Horvathom i njegovim ‘Don Juan se vraća iz rata’, Shakespeareova ‘Hamleta’ mjestimično je izazivao Müller i njegova ‘Hamlet mašina’, ili pak improvizacije na temu koje kasnije fiksiramo, kao u ‘Kako smo preživjele...’ Primjera je mnogo. Estetike i modusi prilagodbe su različiti, ali svi vode istom cilju. Urban i Frljić, dvojica umjetnika koje izuzetno cijenim, svoje aktualizacije estetski različito formuliraju, ali one su meni uvijek zanimljive i točne. Ono što ne volim su nasilna tekstualna osuvremenjivanja ili direktna smještanja ‘kod nas’, jer takvi jeftini pokušaji osuvremenjivanja otupljuju oštricu angažmana i spuštaju ga na razinu dnevne politike.
Express: Mladi dramatičari smatraju da je u odnosu prema njima počinjen svojevrsni dramocid jer kazališta ignoriraju njihove tekstove. Slažete li se s tim?
Mi se doista možemo, govorim u kontekstu cijele regije, pohvaliti najjačom, najkvalitetnijom mladom dramatičarskom scenom. Nažalost, ‘dramatično’ malo tekstova tih izuzetnih mladih autora biva uprizoreno, obasjano svjetlima pozornice i time dovedeno u zasluženi fokus šire javnosti. No problem nije isključivo u umjetničkim vodstvima kazališta nego i u sramotnoj činjenici da je (ne)financiranje kulture broj premijera svelo na nedopušteni minimum. Ako umjesto osam danas imaš jedva za tri premijere, o repertoaru ne možemo ni govoriti.
Express: Kako i čime se kazalište može boriti s agresivnim dnevnim događajima u ovom našem liberalnom kapitalizmu, koji su često žešći, apsurdniji i spektakularniji, pa čak i lažniji i kriminalniji od literature? Kako kazalište može privući publiku?
Kazalište se ne mora i ne treba natjecati s dnevnom politikom. Ulica, žuta štampa, društvene mreže puno su moćnije od takvoga imitatorskoga teatra koji ‘prikazuje’ stvarnost. Stvarnost treba prokazivati, a ne prikazivati. Ono ne smije biti imitacija života, nego njegov sublimat. U tome je izazov. U tome je njegova snaga, prednost i ljepota. Na taj način teatar ima priliku biti mjesto obračuna s divljanjem liberalnoga kapitalizma, s paradoksima svakodnevice koja nas porobljava. Jer samo se u kazalištu može promijeniti šest političkih sistema u sat i umrijeti nekoliko puta u dvadeset minuta. Tim se oruđem mogu s lakoćom analizirati društvene okolnosti i raskrinkati utilitarnost političkih dogmi. A kako može privući publiku? Kazalište se bori protiv takvoga društva koje spominjete - emocijama. Danas, u vremenu bezgrešnih tehnologija, sa scene izmamiti osmijeh, suzu, zamisliti publiku, i to svake večeri drugačije, jer ni jedna izvedba nije i ne može biti ista - naša je karta za budućnost.
Express: Za kakav se tip kazališta vi zalažete? Je li to politički teatar?
Vjerujem u angažirani teatar, no angažman umjetnički na sceni može biti različito formiran i formuliran. Konkretno govoreći, može izgledati poput Urbanova ‘Kapitala’, Frljićeva ‘Šest lica traži autora’ ili pak ovako kako to prikazuje predstava ‘Ja sam ona koja nisam’, koju smo napravili mi u ZKM-u. Riječ je o različitim pristupima, estetikama, ali istome nagnuću. Svako kazalište koje ima razlog je politično i reagira na društveni trenutak. Politično, nikako politikantsko. Držim da pamfletsko, politikantsko kazalište nije angažirano, nego dodvoravajuće, apologetsko, jer je politika, ona izvan scene, ona u koju su naši životi uronjeni bez našega htijenja - jača od onoga što pamflet na scenu može donijeti. Čini ga nebitnim, nepotrebnim i meni suvišnim.
Express: Bili ste pomoćnica ministra Antuna Vujića u vladi Ivice Račana, a svojedobno ste radili i u Gradskom uredu za kulturu, dakle poznata vam je i ‘druga’ strana. Možete li usporediti značenje, tj. odnos prema kulturi, a posebno izdvajanja za kulturu u vrijeme Vujićeve i današnje administracije?
Nažalost, već dugo nema usporedbe. Na tim sam mjestima bila prvenstveno kao stručna osoba, naravno u mandatu socijaldemokratske vlasti koja se u tu stručnost nije uplitala. Tad. Vujić je fantastičan intelektualac i političar koji nije nikad izgubio ideale u korist pragme. On je znao, radio i borio se za kulturu. U to je vrijeme budžet bio četiri puta veći! Ta činjenica sama za sebe dovoljno govori i o tretmanu kulture. Ne samo danas. To urušavanje je, nažalost, počelo davno prije. Kultura je marginalizirana, i to ne samo sramotnim postotkom u državnom proračunu, nego i time što redovito služi kao instrument za potkusurivanje koalicijskih partnera, prijatelja, neprijatelja... Ali kad im slučajno zatreba, zataknu je kao cvijet na rever slušajući stihove nekog našeg pjesnika, puštajući suzu pred platnom nekog našeg slikara objašnjavajući da je to, ta kultura - naš identitet. Nama. Pa mi to znamo. Samo mi to znamo svaki dan. Oni - prigodno.
Express: Jednom ste izjavili da ste politična osoba lijevih nazora, a to je bilo itekako vidljivo kad ste bili izbornica Dana satire Fadila Hadžića i izabrali politički provokativne predstave iz cijele regije koje su ulazile u direktan dijalog s našom stvarnošću. Tad ste izjavili da satira mora postavljati neugodna pitanja kako bi sudjelovala u popravljanju sebe i drugih. Što je sa satirom u hrvatskim kazalištima?
Satira je nužna sastavnica kulturne scene. Ona, jer je određena vremenom i prostorom, oduvijek i po definiciji analizira, podvrgava kritici, ismijava, osuđuje, ruga se zabludama i porocima svojih ‘žrtava’. A svaka vlast zazire od svoga odraza u satiričnom. Danas u nas opet svjedočimo da satirične oštrice, uz časne iznimke, uzmiču pred bezazlenim komediografskim ostvarenjima. Nadam se da je ovo samo prolazan trend u kojem se prečesto skrivamo autocenzurom na štetu smijeha koji nas može i treba zamisliti.
Express: Filozofija neoliberalnog ekonomskog sustava donijela je tržište i s tim povezano izrabljivanje, ali i koncept nesolidarnosti, individualizma i egoizma, koji nas udaljava od humanističkih vrijednosti. Kako se vi borite protiv toga?
Plaši me, rastužuje taj sad već kronični nedostatak empatije u svim segmentima društva. Ne ostavlja mjesta prevelikom optimizmu. Moja borba jest individualna, još vjerujem u ideale, ne odustajem od svojih uvjerenja, ne izdajem svoje svjetonazore. I nastojim postojati u teatru koji po definiciji inzistira na zajedništvu, koji nas okuplja oko ideje, koji traži emociju u svijetu i vremenu koje zazire od njih, te ih percipira kao slabost. Tamo nastojim postavljati pitanja, upirati prstom, imati viziju i pronaći pukotinu nade.
Express: Radili ste u splitskom HNK tekst Predraga Lucića ‘Aziz...’ koji govori o strahu protiv drugoga i općenito različitoga što je danas iznimno aktualno, ne samo zbog izbjegličkih valova, nego i zbog nedavnog skandala s mlaćenjem izbjeglica na hrvatskom teritoriju. Što nam to govori o nama?
Ta tragična alegorija iz lakoga, a britkoga pera majstora kakav je Lucić, priča je o ovom našem vremenu. Malograđanska poslušnost pod utjecajem sveprisutne propagande ne zna više prihvatiti ‘drugačijost’. Ona nas plaši. Ta ‘industrija straha’ kojoj smo podlegli učinila je da ne mislimo više svojom glavom. A zaboravljamo da ljepota naših različitosti donosi bogatstvo potpunosti. Nju ćemo ponovo pojmiti tek obnovom humanizma.
Express: Kako vidite perspektivu ljevice danas u Hrvatskoj i u svijetu s obzirom na pojavu novih ženskih, radničkih i ekoloških pokreta, koji donose neka nova razmišljanja?
Iako situacija danas, prije svega govorim o ljevici u nas, ne izgleda bajno, čemu svakoga dana svjedočimo, mislim i nadam se da ovo ipak može biti idealna prilika koju ne bismo smjeli propustiti. Prilika da se stvori šira platforma istomišljenika koji ostavljaju partikularne interese po strani u svrhu osiguranja ‘boljega’ sutra. Njihov, naš, konsenzus o bitnom je mogućnost kojom bi budućnost, koju moja generacija čeka predugo, postala realna opcija.
Express: I za kraj nezaobilazno pitanje, kako nas mijenja ovo pandemijsko vrijeme, na što nas upozorava, čemu nas uči?
U samom početku pandemija nas je natjerala da se suočimo sami sa sobom, u vremenu koje nas je natjerala da imamo za samoću. Taj prvi kratki period bi iznjedrio i štogod dobra. Ali pandemija nije ispoštovala ‘deadline’. Stoga je nakon toga vrijeme postalo dugo, predugo i pandemija nam je pokazala i prokazala svu nemoć liberalnoga kapitala da pruži ruku kad se stvarno nađemo u nevolji. Kad nas priroda prozove. Podsjetila nas je grubo da je čovjek zoon politikon, da smo određeni vlastitom društvenošću i da nas suegzistencija s drugima čini potpunima.
