Profesor književnosti, novinski kolumnist, javno angažirani protivnik katalonskih separatista i samoproglašeni asocijalni neurotik, ali prije svega veliki španjolski pisac Javier Cercas (59), odlučio je prije nekoliko godina, “kako ne bi postao sam svoj oponašatelj”, napisati svoj prvi kriminalistički roman. Pošto se proslavio romanima “Salaminski vojnici”, “Brzina svjetlosti” i “Anatomija jedne pobune”, u kojima je, koristeći se fikcijom, esejistikom i povijesnim dokumentima, iznio dojmljivu literarnu kroniku nedavne političke i društvene povijesti Španjolske, Cercas je 2019. objavio žanrovski roman “Terra Alta”, koji je u prijevodu Silvane Roglić i izdanju Frakture dostupan i hrvatskim čitateljima. Španjolska publika jako je dobro prihvatila taj Cercasov izlet u kriminalistički žanr, a autor je u međuvremenu napisao i roman “Independencia”, svojevrsni nastavak “Terre Alte”, u kojemu pratimo nove avanture policijskog istražitelja Melchora Marina. Cercas je bio gost Festivala svjetske književnosti (FSK) njegova hrvatskog nakladnika Frakture, a tim smo povodom porazgovarali s njim uz pomoć prevoditeljice Ele Varošanec Krsnik. U razgovoru nam je, između ostaloga, otkrio kako je na njega djelovala prisilna izolacija tijekom lockdowna, zašto se sloboda i jednakost ponekad međusobno isključuju, koja je najveća opasnost za uspješnog pisca i zašto je nacionalizam nekad bio dobra ideja.
BestBook: Bili ste u Zagreb na Festival svjetske književnosti (FSK). Je li vam to prvo gostovanje na nekom književnom festivalu u inozemstvu u postpandemijskom svijetu, odnosno u svijetu u kojemu se ponovno, iako uz brojna ograničenja, fizički putuje preko granica?
Već sam putovao izvan Španjolske tijekom pandemije, u Italiju, Francusku i Portugal, a u svim sam tim zemljama sudjelovao na književnim događanjima. No putovati u Hrvatsku uvijek je poseban doživljaj. Ako se dobro sjećam, ovo je treći put da sam bio. Oduševljen sam Hrvatskom i tamo imam prijatelje, a uz to i vjernog urednika te ponekog čitatelja, zbog čega sam jako sretan. Živimo li već u postpandemijskom svijetu? Ne znam, čini mi se da trebamo još malo pričekati prije nego što proglasimo pobjedu nad ovom noćnom morom.
BestBook: Ipak, kad tu pobjedu konačno proglasimo, pojavit će se novi izazovi. Lockdown nametnut diljem svijeta tijekom pandemije korona virusa i kampanja cijepljenja, u kombinaciji sa sve većom digitalizacijom društva, aktualizirali su pitanja zaštite osobnih sloboda i državnog nadzora nad građanima. Našli smo se pred dilemom hoćemo li izabrati poštovanje privatnosti ili javno zdravlje. Kako uspostaviti ravnotežu između ta dva imperativa? Mislite li da će postpandemijski svijet biti manje slobodan?
Moguće, ali trebamo to spriječiti. Postavili ste problem na pravi način: to je pitanje ravnoteže. Zato što smo skloni misliti da možemo istodobno potencirati sve vrijednosti, imati sve u isto vrijeme, a to je infantilno razmišljanje. Odraslo razmišljanje, složeno, racionalno, realno, podrazumijeva da shvaćamo da postoje dragocjene stvari koje su, u većoj ili manjoj mjeri, međusobno nekompatibilne. Uzmimo kao primjer moto francuske revolucije: ‘Sloboda, jednakost, bratstvo’. Od te tri vrijednosti, najneopozivija se najčešće zaboravlja: bratstvo, zato što to nije težnja nego činjenica - svi smo braća (samo što to neprestano zaboravljamo). Druge dvije vrijednosti, nasuprot tome, problematičnije su: sloboda i jednakost su, naravno, prave, potrebne vrijednosti, ali isto je tako istina da se sloboda često postiže nauštrb jednakosti, a jednakost nauštrb slobode. Štoviše, maksimalna sloboda može biti neki oblik ropstva - kad moja sloboda zadire u tvoju, ja postajem gospodar, a ti rob - što samo pokazuje da se vrlo često dobro dovedeno do ekstrema može pretvoriti u zlo. Dakle, slična je dilema između privatnosti i općeg zdravlja - to jest, između slobode i sigurnosti: ne treba izabrati između jednog i drugog, treba pronaći ravnotežu između njih, jer obje su vrijednosti pozitivne, potrebne, ali moraju biti kompatibilne. A hoće li biti, to ovisi o nama. ‘Demokracija’ na grčkom znači ‘moć naroda’, a ‘politika’ dolazi od riječi ‘polis’, što znači grad, a grad su svi - tako da politika pripada svima, ne samo političarima, a demokracija nas sve obvezuje. Ako političari ne uspiju u nečemu, treba ih opozvati i odabrati druge, ako zemlja nije uspješna, to nije krivnja političara, nego naša. Svaki drugi stav podrazumijeva da demokraciju ne shvaćamo ozbiljno.
BestBook: Ulaskom Joea Bidena u Bijelu kuću čini se da se SAD ponovno vraća na svoje uobičajeno mjesto u međunarodnoj politici i međunarodnim odnosima, nakon nekoliko godina izolacionizma i unilateralizma tijekom vladavine Donalda Trumpa. S druge strane, brojne su zemlje tijekom korona krize stavile svoje nacionalne interese na prvo mjesto. Kakav će u tom smislu biti postpandemijski svijet? Svjedočimo li globalnom povratku nacionalizma i izolacionizma? Hoće li čovječanstvo moći koordinirano odgovoriti na globalne izazove poput borbe protiv klimatskih promjena i ekonomskog oporavka?
Na globalne izazove može se odgovoriti samo globalno, a izolacija - ili nacionalizam - svakako su najmanje globalni odgovori. Idemo li prema izoliranijem, više nacionalističkom svijetu? Nadam se da ne. Jedan španjolski pjesnik, José Ángel Valente, napisao je: ‘Najgore je vjerovati/da smo u pravu jer smo nekad bili’. To je istina, početkom 19. stoljeća nacionalizam je bio dobra ideja zato što je omogućio da se božanski suverenitet, koji je u starim režimima bio temelj kraljevske moći, zamijeni suverenitetom naroda, koji je temelj moći građana u modernim demokracijama. Ali dva svjetska rata pokazala su da je ta ista ideja postala smrtonosna (a ratovi u bivšoj Jugoslaviji bili su tužni epilog te priče). Želim reći da, unatoč svim preprekama, ne možemo nastaviti tim putem osim ako ne želimo počiniti samoubojstvo. A istina je da nacionalni populizam općenito - što je bio odgovor na krizu 2008., kao što su fašizam ili totalitarizam bili odgovori na krizu 1929. - predstavlja povratak nacionalizma, ali želim vjerovati da je sad nacionalni populizam u povlačenju, kao što se događa u SAD-u ili, u određenom smislu, u Kataloniji (ali, istina, ne i u Mađarskoj, Poljskoj ili Brazilu). Što se mene tiče, mogu tek reći da sam, prije nego za neovisnost, za ‘ovisnost’: težim federalnoj Španjolskoj koja će biti integralni dio federalne Europe, koja će biti dio tog federalnog svijeta koji je zamislio Bertrand Russell. I osim toga, vjerujem da je to moguće ako se svi potrudimo. Bilo kako bilo, siguran sam da je projekt federalne Europe, osim što je najambiciozniji projekt 21. stoljeća, jedini koji može očuvati mir, prosperitet i demokraciju na Starom kontinentu.
BestBook: Poznato je da ste oštar protivnik pokreta za neovisnost Katalonije. Iz hrvatske perspektive, čini se da se entuzijazam zagovornika neovisnosti posljednjih godina donekle ispuhao, ne samo zbog pandemije korona virusa. Je li taj dojam točan? Gubi li ideja neovisnosti popularnost među Kataloncima?
Vaš je dojam velikim dijelom točan. Istina je da je ideja secesije izgubila na popularnosti i da su mnogi shvatili da je u Europi u 21. stoljeću taj projekt čisti delirij, uz to što je to duboko reakcionaran i nesolidaran pokret koji je, prvenstveno ujesen 2017., katalonska vlada pokušala nametnuti na potpuno nedemokratski način. Problem je što ti isti ljudi i dalje glasaju za iste separatističke stranke koje su prouzročile krizu koja je dovela do predratnog stanja 2017. godine. Objašnjenje tog naizgled proturječja je što ljudi koji glasaju za separatiste glasaju pasivno, da ne kažemo poput plemena, gotovo sekte, djelomično iz sentimentalnih razloga, nacionalističkih, onoga s čime se poistovjećuju, djelomično iz ekonomskih razloga - često se zaboravlja da je Španjolska jedna od najdecentraliziranijih zemalja na svijetu i da katalonska vlada, koja želi Državu Kataloniju, raspolaže enormnim ekonomskim sredstvima, kontrolira obrazovanje, zdravstvo, policiju, medije itd., te tako postoji više od dva milijuna ljudi koji izravno ili neizravno o njoj ovise, i koji će nastaviti glasati za secesionističke stranke pa baš da i kažu da je Zemlja ravna ploča. Zbog toga je tako složeno riješiti katalonski problem, što je najtoksičniji oblik koji je u Španjolskoj zadobio zapadnjački nacionalni populizam: zato što su oni koji bi ga trebali riješiti isti oni koji su ga stvorili, izrekavši toliku količinu laži koja se može usporediti samo s količinom laži koju su izrekli Trump ili pristaše Brexita. A ti ljudi ne žele riješiti problem, jer nerješavanje problema omogućuje im ostanak na vlasti. Sad, kad malo razmislim o tome, sve to sliči nekoj Kafkinoj priči.
BestBook: Neke separatističke stranke u Španjolskoj dovele su ranije ove godine, na 40. obljetnicu, u pitanje narativ o neuspjelom državnom udaru 1981. godine, o kojemu ste pisali u svojoj knjizi ‘Anatomija jedne pobune’, ustvrdivši da je bila riječ o režiranom udaru kako bi se učvrstio centralistički poredak, a kralj i vojska prikazali kao branitelji demokracije. Mislite li da ima nešto u toj revizionističkoj teoriji?
Da, jednako je utemeljena kao i teorija da je Zemlja ravna ploča ili ona koja kaže da ljudi nikad nisu sletjeli na Mjesec. Prilagođena sadašnjem vremenu i separatističkim interesima, to je ista teorija koju su koristili oni koji su izveli državni udar 1981. kako bi opravdali svoj napad na demokraciju. Državni udar iz 1981., koji je temeljni trenutak španjolske demokracije, idealno je gorivo za raznolike teorije zavjere. To je jedna od stvari koju sam pokušavao pokazati u ‘Anatomiji jedne pobune’, knjizi u kojoj sam pokušavao uništiti sve teorije zavjere. Neuspješno, kao što vidite.
BestBook: Hrvatski čitatelji dobili su prijevod vaše pretposljednje knjige, kriminalističkog romana ‘Terra Alta’. Riječ je o vašem prvom romanu koji se može svrstati u neki žanr, iako ste u njemu uglavnom uspjeli izbjeći žanrovske klišeje i pravila - što može biti prednost, ali i mana. Zašto ste odlučili napisati kriminalistički roman i kakav ste pristup odabrali? Kako je nastao Melchor Marin, kriminalac koji postaje policajac nakon čitanja Victora Hugoa?
Borges je govorio da su svi romani zapravo kriminalistički romani, a to svakako vrijedi za sve moje romane, barem utoliko ukoliko je svima u središtu neka zagonetka i netko tko je pokušava razriješiti, a to je zapravo općenita shema kriminalističkog romana. No istina je da je u romanu ‘Terra Alta’ protagonist policajac i da roman započinje strašnim zločinom, pa zbog toga u ovom slučaju možda postoji očitiji ugođaj trilera. A također je točno da je u ovom romanu registar drugačiji nego u mojim prijašnjim romanima. Zašto? Odgovor je višeslojan. Kad sam završio s pisanjem knjige ‘Vladar sjena’, bio sam siguran da s njom završava ono što sam započeo prije gotovo dvadeset godina sa “Salaminskim vojnicima” te da ću se, ako nastavim istim putem - putem autofikcije, miješanja žanrova, romana bez fikcije, povijesti kao izuzetno važnog čimbenika itd. - naći u najvećoj opasnosti u kojoj se jedan pisac uopće može naći, osobito u određenom trenutku svoje karijere i ako mu ide dobro, kao što je moj slučaj: govorim o opasnosti od ponavljanja, od toga da postane sam svoj oponašatelj.Ako pisac ne izbjegne tu opasnost, on je mrtav - kritika i publika i dalje ga mogu hvaliti, može nastaviti osvajati nagrade i tome slično, ali kao pisac je mrtav jer više ne može reći ništa novo. Tako da sam osjetio da je vrijeme da riskiram i probam nešto novo, i to je ono što pokušavam učiniti. Pisac koji ne riskira nije pisac: on je piskaralo. Ja sam, kao osoba, prilična kukavica, ali kao pisac ne mogu biti kukavica: pisac kukavica je isto što i toreador kukavica - promašio je profesiju. Osim toga, još postoje ljudi koji misle da je takozvani kriminalistički roman manje vrijedan žanr. Onaj tko to misli ne zna što je književnost. U književnosti ne postoje više ili manje vrijedni žanrovi, nego samo vredniji ili manje vrijedni načini - bolji ili lošiji - korištenja nekog žanra. Želim reći: komediju su, primjerice, pisali Aristofan, Shakespeare, Molière i drugi dobri pisci, ali pisala ju je i sva sila jako loših pisaca. Ista je stvar s takozvanim kriminalističkim žanrom: pisali su ga Edgar Allan Poe, Borges, Sciascia ili Simenon, ali i pisci koji nisu vrijedni spomena. Na kraju balade, postoje samo dvije vrste romana: dobri i loši. Sve ostalo je naklapanje. Što se Melchora Marína tiče, on proizlazi iz mnoštva stvari, ali prvenstveno proizlazi iz mojih dubina, iz onog najtamnijeg i najskrovitijeg, a posebice iz strašne traume koju je u meni - i mnogim Kataloncima - izazvala kriza u jesen 2017., kad smo u Kataloniji živjeli u klimi kao da predstoji građanski rat. Ja ne mogu reći, kao što bi rekao Flaubert - Melchor Marín ‘c’est moi’, između ostaloga i zato što nam se biografije poprilično razlikuju i zato što je, po mnogočemu, Melchor puno bolji od mene, no mogu reći da je Melchorova bol moja bol, njegov bijes moj bijes, njegov duboki osjećaj izdaje moj duboki osjećaj izdaje, njegova tama moja tama, pa čak je i njegova želja za osvetom moja želja za osvetom. Tome, između ostaloga, služi književnost: da protjeramo svoje demone, da u nju stavimo sve ono što ne možemo staviti u svakodnevni život, u društveni život, jer bi uništilo i njega i nas.
BestBook: U ‘Terri Alti’ policijska istraga djeluje vrlo uvjerljivo, jeste li puno istraživali za roman?
Da, naravno. Nije da sam od početka namjeravao napisati kriminalistički roman, zapravo u početku Melchor nije čak bio ni policajac. Tijekom pisanja sam shvatio što je ili, bolje rečeno, što bi trebao biti. I mislim da je to zbog toga što je središnji problem kojim se bavi roman povezan s pravdom i osvetom - pitanjem gdje su im granice i kakav je njihov odnos - i, naravno, kad se u nekom romanu pojavi policajac, neizbježno je postaviti i pitanje zakona. Tako da, kad sam shvatio da je Melchor policajac i da će se u ovom romanu provesti, barem na površinskoj razini, policijska istraga - ne povijesna ili novinarska ili moralna, kao u mojim prijašnjim romanima - morao sam se dobro informirati o policijskom poslu, koji je složen i vrlo sofisticiran, i o kojem pojma nisam imao. Pa sam tako razgovarao s policajcima, ispitivao ih, posjetio policijske postaje - posebno u pokrajini Terri Alti, gdje se odvija većina radnje romana - sprijateljio sam se s nekima od njih i čak ih, kad sam završio roman, zamolio da ga pročitaju, da isprave tehničke pogreške koje sam možda napravio i napišu mi komentare. Ukratko, poduzeo sam sve da roman bude uvjerljiv, vjerodostojan. To uvijek nastojim.
BestBook: Radnju ste smjestili u slabo naseljenu regiju na granici Katalonije i Aragona. Zašto baš tamo, je li jedini razlog za to bitka na Ebru? Imate li neke osobne veze s tim krajem?
Kad sam taj predio otkrio, ništa me za njega nije vezalo, a otkrio sam ga upravo kad sam istraživao za roman ‘Vladar sjena’, koji završava u Terri Alti, jer protagonist tamo umire tijekom bitke, bitke na rijeci Ebro. Terra Alta je predio Katalonije prilično različit od dijela gdje ja živim, na sjeveru te pokrajine, blizu granice s Francuskom, i zaista me se dojmila. Osim toga, tamo sam pronašao prijatelje, često sam je posjećivao, pretvorila se u svojevrsnu domovinu, ne u političkom, toksičnom značenju koje danas pridajemo toj riječi, nego u starom značenju riječi, sentimentalnom, osobnom: za Cervantesa, na primjer, domovina je maleno mjesto, krotko, za koja te vežu prijatelji, sjećanja, osjećaji. Melchor Marín također je nastao u tom ključu: on je posvema gradski čovjek, potječe iz tamne, nasilne, noćne Barcelone, gdje je sve kao u kupleraju, te igrom slučaja završi u Terri Alti - i upravo ondje, gdje se u početku osjeća kao izvanzemaljac, na najneočekivaniji način sreće ženu koju voli, kćer, prijatelje i svoje mjesto pod suncem. Domovinu. I ostaje tamo. Ovaj roman govori o vrijednosti zakona, o mogućnosti pravde i opravdanosti osvete, ali također je, ili želi biti, epopeja o čovjeku koji traži svoje mjesto pod suncem. No osim toga, naravno, tu je i činjenica da su u Terri Alti odjeci građanskog rata još dio svakodnevice jer je tamo bila najkrvavija bitka ne samo u građanskom ratu, nego u cijeloj španjolskoj povijesti. To je za mene bilo jako važno jer pokazuje da je prošlost još vrlo prisutna, kako u Španjolskoj, tako i svugdje drugdje, te bez nje ne možemo shvatiti ni stvarnost niti sami sebe. To je ključna točka mnogih mojih romana, pa i ovoga.
BestBook: ‘Terra Alta’ je vaš prvi izlet u kriminalistički žanr, a nedavno ste objavili nastavak tog romana pod naslovom ‘Independencia’. Ako se ne varam, od svih vaših romana, ‘Terra Alta’ je postigla najveći uspjeh kod španjolske publike.
Ne znam je li ‘Terra Alta’ moja najprodavanija knjiga u Španjolskoj, to bi trebalo pitati mog agenta, ali kladio bih se da nije, barem ne u ovom trenutku. Istina je da se dobro prodaje, zato što srećom imam priličan broj čitatelja, u Španjolskoj i izvan nje. I da, ‘Independencia’ je svojevrsni nastavak, iako se može čitati i samostalno. Ideja iza književne pustolovine u koju sam se upustio je napisati dugačak roman - nadam se svojevrsne ‘Jadnike’ 21. stoljeća - sastavljen od kraćih romana, koji će se svi moći čitati samostalno. Bit će to četiri ili pet romana, ne više, koji će na kraju, kao što sam rekao, tvoriti jedan roman. Knjige o Melchoru Marínu su drugačije, ali ipak umnogome nalik na moje prijašnje romane i u njima se bavim novim temama - kao što su pravda i osveta - ali bavim se i starim temama, poput prisutnosti prošlosti u sadašnjosti ili pitanjem junaštva, što je u svojoj srži moralno pitanje (na kraju krajeva, junaštvo je jedan oblik moralne izvrsnosti, baš poput svetosti). Na neki način sam kao pisac htio krenuti ispočetka, ali da pritom ne izgubim svoju bit, između ostalog jer čovjek ne može biti nitko drugi osim on sam, koliko god se trudio. Zbog toga prezirem one pisce koji uvijek ponavljaju istu formulu - nevjerojatno, ali neki od njih se nazivaju eksperimentalnim piscima - i obožavam one pisci koji, poput Borgesa - da spomenem jednog od svojih učitelja - žive u neprestanoj promjeni, koji su uvijek oni sami, a opet uvijek drugačiji, i kao da žive u nekoj vrsti neprestanog bijega od sebe samih, kao da uvijek putuju do samog srca nepoznatog kako bi pronašli nešto novo, da ovdje iskoristim slavnu Baudelaireovu formulu. Za mene se pravo književno stvaralaštvo sastoji u tome: u neprestanom istraživanju samoga sebe i svijeta.
BestBook: Na kakav je odjek naišla ‘Independencia’?
Roman ‘Terra Alta’ iznenadio je mnoge, posebno u Španjolskoj - što me silno obradovalo - i možda je drugu knjigu, ‘Independenciju’, kritika bolje prihvatila, zato što je bolje shvatila dugoročni projekt u koji sam se upustio, možda pomalo bojažljivo. Istina je, ipak, da je taj roman otvorenije politički nego ‘Terra Alta’ i mnogo kritičniji prema katalonskoj secesiji - a prvenstveno prema secesionističkim političkim elitama koje su duboko isprepletene s vlasti - što je, naravno, secesioniste jako zasmetalo, toliko da su mi organizirali medijski linč još nasilniji nego inače. I to me silno raduje: iako moji romani nisu izravno politični, književnost je uvijek jedan oblik pobune protiv vlasti, poziv na pobunu protiv bogatih i moćnih. To je ‘Independencia’ i raduje me što su je bogati i moćni tako i shvatili, barem u Kataloniji.
BestBook: Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, 2025. godine, i u njoj donosite prikaz korumpirane političke i gospodarske elite Barcelone - u romanu sugerirate da je projekt neovisne Katalonije propao. U svojim ste se djelima redovito više bavili prošlošću, a sad prvi put ‘proričete’ budućnost. Je li to vaš odgovor na napade koje doživljavate od katalonskih separatista?
Ne, moj je odgovor nastaviti pisati kao da oni ne postoje, iako me pokušavaju predstaviti kao neprijatelja naroda, kao da sam protagonist neke Ibsenove drame (ona osoba koja govori istinu kad svi lažu ili šute: napokon, ono što smo prije običavali nazivati intelektualcem). S druge strane, nije da se želim baviti futurologijom, ali istina je da moji posljednji romani, posebno ‘Independencia’, funkcioniraju nešto drugačije nego što su funkcionirali prethodni (iako još i ‘Terra Alta’ tako funkcionira): oni su željeli pokazati da prošlost još nije prošla, nego da je tek jedna dimenzija sadašnjosti bez koje je ona osakaćena, i u tom su smislu predstavljali svojevrsnu borbu protiv onoga što se naziva tiranija ili diktatura sadašnjosti. Nasuprot tome, novi romani temelje se na ideji da, upravo suprotno, budućnost čini jednu dimenziju sadašnjosti, da je u sadašnjosti, na neki način, sjeme budućnosti. Što se ostaloga tiče, projekt odcjepljenja Katalonije propao je ujesen 2017., kad su se nedemokratski pokušaji secesionizma našli pred čvrstim zidom španjolskog zakonodavstva poduprtog Europskom unijom. Kao što vidite, nikad ne koristim riječ neovisnost, jer nije prikladna - neovisnost je u Europi 21. stoljeća toksična devetnaestostoljetna fantazija, čije ste posljednje ili pretposljednje žrtve bili vi, bivši Jugoslaveni. Španjolska, nasreću, nije neovisna zemlja. Pa, zaboga, ni vlastitu valutu nemamo!
BestBook: U Zagrebu je nedavno na vlast došla građanska antikorupcijska platforma Možemo!, koja ima neke sličnosti sa španjolskim Podemosom - uključujući i sam naziv stranke - a novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević kao jedan od svojih uzora navodi Adu Colau, gradonačelnicu Barcelone. Kakva su iskustva stanovnika Barcelone s Colau? Je li ona uspjela iskorijeniti korupciju u gradu? Iz vašeg romana ‘Independencia’ moglo bi se zaključiti da baš i nije. Ipak, to je samo fikcija. Je li Colau u stvarnom svijetu uspjela ispuniti očekivanja građana u borbi protiv korupcije? Ima li nade za Zagreb?
Nadam se da za Zagreb ima nade, iako ne mogu baš komentirati hrvatsku politiku jer ne znam o tome dovoljno. No vaše me pitanje podsjeća na nešto što je napisao Edmund Wilson: ‘Lakše je idealizirati promjene do kojih dođe u drugoj zemlji’. Ja sam glasač ljevice, ali prezirem populizam, bio on lijevi ili desni, a neosporno je da u Podemosu postoji mnogo populizma, isto kao što postoji i kod Colau, koja je povezana s Podemosom. Taj više ili manje istaknuti populizam objašnjava, na primjer, Colauino trajno suučesništvo sa separatistima, kojima se nikad nije jasno suprotstavila, baš kao ni stranka Podemos. Treba ipak reći da Colauin socijalni program, baš kao i program stranke Podemos, ima pozitivnih točaka, iako počesto zalazi u politike koje su tamo samo za izložbu i pun je praznih riječi, što mi se uopće ne sviđa. Što se ostaloga tiče, barcelonsko gradsko vijeće uvijek je bilo manje korumpirano od katalonske vlade, koju od početka demokracije drže nacionalisti (iako su to prije, jasno, bili frankisti). Kao što manje-više kaže jedan lik iz romana ‘Independencia’: ‘Španjolska ima problema s korupcijom, ali Katalonija je godinama bila kleptokracija’. Grubo zvuči, ali tako je (što objašnjava mnoge naše probleme). Tako da bih vam rekao da vam je najpametnije da ne idealizirate ovo što se događa u Barceloni i da pronađete vlastiti put. Nadam se da će biti bolji.
BestBook: Heroji svih vaših knjiga osobno me jako podsjećaju na protagoniste romana najvećeg pisca špijunskih trilera Johna LeCarrea. Sad ste se s ‘Terrom Altom’ i ‘Independencijom’ približili žanrovskoj književnosti: imate li neke uzore među piscima kriminalističke, žanrovske književnosti?
Istinu govoreći, nemam. Dapače, nisam baš neki čitatelj kriminalističkih romana niti uopće čitatelj kakav je bio Borges (da još jednom spomenemo Borgesa). Ipak, dobro poznajem povijest žanra i pročitao sam klasike, između ostaloga i zato što sam u mladosti napisao knjigu o piscu, scenaristu i redatelju koji je za mene prvi španjolski postmodernistički pisac - zove se Gonzalo Suárez - pisac koji se na vrlo originalan način služio popularnim žanrovima, a posebno kriminalističkim žanrom. No postoje suvremeni autori kriminalističkih romana koji mi se čine jako dobri, kao što su James Ellroy ili Don Winslow (posebno Winslow, njegova trilogija o ratu meksičkih narkokartela je zaista sjajna). I moram reći da postoje neke karakteristike kriminalističkog žanra koje mi se jako sviđaju, njegova poniznost i to što želi biti popularna književnost. Zato što jedna od glavnih predrasuda književnosti našeg vremena - ako ne i glavna - kaže da je dobra književnost uvijek manjinska, tajna, skrivena u katakombama. To je predrasuda koja postoji jedva stoljeće i pol i jednostavno nije istinita. Don Quijote je u svoje vrijeme bio velika uspješnica, a Shakespeareove drame bile su nevjerojatno popularne. A treba li uopće spominjati velike pisce 19. stoljeća, od Hugoa do Dickensa, preko Balzaca, Tolstoja ili samog Flauberta? Netko je rekao da je Lord Byron u svoje vrijeme bio jednako popularan kao što je danas Paul McCartney, i to je istina, a zaboravljamo i da je T. S. Eliot svojim čitanjima poezije punio stadione... Ne kažem, naravno, da je samo popularna književnost dobra književnost (iako dugoročno govoreći ipak je: Kafku se u njegovo vrijeme malo čitalo, ali danas je vjerojatno jedan od najčitanijih pisaca na svijetu), samo kažem da je najbolje što se dobroj književnosti može dogoditi da bude i popularna, da ljudima govori važne stvari, bitne. I zbog tog njegova konstitutivno popularnog duha, uz poniznost i mnoge druge karakteristike, osjećam naklonost za kriminalistički roman.
BestBook: Kad čitajući ‘Terru Altu’ već pomislimo da taj žanrovski roman nije ni na koji način povezan sa španjolskom prošlošću i građanskim ratom, što su vaše nezaobilazne teme, na kraju se ipak pokazuje da nije tako. Danas gotovo da više i nema živih sudionika građanskog rata: kad će španjolsko društvo napokon zacijeliti rane od prije 80 godina?
Kažu da građanski ratovi traju sto godina. Moguće. Zapravo je u nekom smislu naš građanski rat završio, ali u drugom nije. Završio je 1975., kad je umro diktator, ili 1978., kad je proglašen demokratski ustav, ili 1981., kad je došlo do posljednjeg klasičnog državnog udara, vojska je prestala biti frankistička i konsolidirala se demokracija. Knjige iz povijesti kažu da je građanski rat trajao tri godine (od 1936. do 1939.), ali to je laž: zapravo, trajao je četrdeset i tri, jer je diktatura bila nastavak rata drugim sredstvima. U tom je smislu rat stvar prošlosti. No u drugom smislu nije. I nije stoga što, kao što sam već rekao, prošlost još nije prošla. ‘Past is not dead, it’s not even past’, napisao je Faulkner - prošlost nije mrtva, zapravo nije ni prošlost - i to je istina: kako sam također već rekao, prošlost je - i posebno ona čiji su svjedoci još živi i koje se sjećamo, a to je ona koja mene zanima - dimenzija sadašnjosti bez koje je sadašnjost osakaćena. Zbog toga španjolska sadašnjost ne počinje danas niti je počela s demokratskom tranzicijom - počela je 1936., kad je izbio rat. A Španjolska nije iznimka - svim zemljama se događa nešto slično (i sve imaju problema s prošlosti): vi ćete mi bolje reći kad počinje hrvatska sadašnjost, ali ja bih se kladio na Drugi svjetski rat.
Uskoro izlazi ekranizacija Cercasove knjige ‘Zakon granice’ u režiji Daniela Monzona
BestBook: Nedavno je redatelj Daniel Monzon dovršio film ‘Zakoni granice’ prema vašem istoimenom romanu. Ako se ne varam, film bi u rujnu trebao biti premijerno prikazan u San Sebastianu. Jeste li sudjelovali u snimanju tog filma? Jeste li vidjeli konačnu verziju i jeste li zadovoljni rezultatom?
Vrlo ste dobro obaviješteni, film će biti prikazan na zatvaranju filmskog festivala u San Sebastiánu, što je sjajna vijest, u Španjolskoj će se početi prikazivati u listopadu, a u ostatku svijeta će stići na Netflix kroz koji mjesec. I ne, nisam sudjelovao u snimanju filma, nikad to ne činim. Kad netko radi film temeljen na nekoj mojoj knjizi - ili predstavu ili strip, štogod - moj posao je ne raditi, to jest, prepustiti scenaristu ili redatelju ili dramaturgu ili autoru stripa da radi svoj posao odriješenih ruku. Jedan lik u romanu ‘Terra Alta’ izgovara jednu od malobrojnih meni poznatih apsolutnih istina: ‘Polovicu romana piše autor, drugu polovicu, čitatelj’. To je tako. Knjiga je partitura, a čitatelj je interpretira, i svaki će je čitatelj interpretirati na svoj način, u tome je čarolija ili veliki dio čarolije književnosti. Autor započinje knjigu, ali čitatelj je završava. Protagonist književnosti nije autor, kako se često vjeruje, nego čitatelj. Tako da, kad završim s pisanjem neke knjige, ona mi više ne pripada: pripada čitatelju, koji sad mora obaviti svoj dio posla. I scenaristi ili redatelji ili dramaturzi ili autori stripova nisu ništa drugo doli privilegirani čitatelji, koji će tu partituru pročitati na svoj način i prevesti na drugi jezik. Ponavljam, mislim da je u ovom trenutku moj posao šutjeti i prepustiti im da odrade svoj posao najbolje moguće, ili barem ja na to tako gledam. U slučaju ‘Zakona granice’ mislim da je rezultat izvanredan: uzbudljiv, a istovremeno melankoličan film, više Scorsese nego Tarantino, za koji sam siguran da će se mnogima svidjeti. Ipak, moram reći da mislim da sam jedan od najgorih mogućih gledatelja tog filma, baš zato što sam napisao roman na kojemu se temelji.
BestBook: Postoje li planovi za ekranizaciju još nekog vašeg romana?
Ovo je treći film koji se temelji na mojim romanima - prije su za film adaptirani ‘Salaminski vojnici’ i ‘El móvil’ (Mobitel), moj prvi roman, koji se u filmskoj verziji zove ‘El autor’. I postoji projekt koji je u dosta naprednoj fazi da se ‘Terra Alta’ adaptira u seriju, što mi se jako sviđa. Oduvijek sam bio veliki filmofil, i još sam, ali u zadnje vrijeme gledam puno serija, i slažem se s klišejom koji kaže da se najbolje od filmske umjetnosti ili dobar dio onoga što je najbolje sad odvija na televiziji. Vidjet ćemo što će se dogoditi s ‘Terrom Altom’.
BestBook: Čini se da se kraj pandemije ipak nazire, iako će korona virus još dugo ostati s nama. Kako ocjenjujete odgovor španjolske vlade na korona krizu? Kako ste vi osobno preživjeli ovu godinu i pol? Za pisca bi prisilna izolacija mogla biti jako poticajna za stvaranje!
Reći ću vam nešto što baš i ne zvuči dobro, kao što to uvijek biva s istinom (zato laži pobjeđuju - zato što dobro zvuče i zato što ih je lako ispričati): da pandemija nije kolektivna katastrofa, za mene bi bila osobni blagoslov. Želim reći da meni ova tako neobična situacija ne predstavlja žrtvu, nego upravo suprotno. Tijekom godine i pol otkazao sam sva putovanja i bio kod kuće, sa ženom i sinom, radeći ono što najviše volim, pišući, čitajući, gledajući filmove, slušajući glazbu, s glavom u oblacima. I uz to sam to radio posve svjesno - ili u mjeri u kojoj je to moguće za jednog opasnog neurotičara kao što sam ja - jer najbolje što sam mogao napraviti je bilo upravo ostati kod kuće, zatvoren i ne družiti se ni s kim (osim što sam neurotičan, prilično sam asocijalan - ukratko, nije se sa mnom baš preporučljivo družiti). Što se španjolske vlade tiče, sigurno je mogla stvari napraviti bolje, ali i gore.
