Veliki Frank Capra jednom je rekao: “Ne prati trendove, stvori ih”. U domaćem dramskom pismu tijekom zadnjeg desetljeća s mogućnostima rezidencijalnih programa, tematskim projektima i općenito birokratiziranjem kulture u cjelini dobili smo ono što je Albert Camus u govoru povodom dobitka Nobelove nagrade 1957. davno predvidio - kulturu koja je čovjeku sve bezvrednija. Dramsko pismo Dine Pešuta tako se našlo ne samo u procijepu generacija, onih koji su poznavali život bez interneta i onih kojima je granica privatnosti s tim istim internetom zamućena. Našlo se u procijepu generacija pisaca koji su nekoć redovito zadržavali odmak, a danas su toliko druželjubivi i prisutni da se pitamo je li ta njihova “razbarušenost” samo još jedno poigravanje s pozicijom žrtve u svojoj biografiji ili je pak riječ o nekim novim, ambicioznim generacijama koje izvrću davno postavljena pitanja te sebe stavljaju u središte fluidne, queer (auto)fikcije.
U biblioteci Mansioni Hrvatskoga centra ITI tako uz bok Mate Matišića, Tomislava Zajeca, Elvisa Bošnjaka, Ivora Martinića, Ivana Vidića, Lade Kaštelan i Nine Mitrović odnedavno možemo čitati i “Drame” Dina Pešuta. Riječ je o “(Pret)posljednjoj pandi ili statici”, “Velikom hotelu Bezdan”, “Steli, poplavi”, “H. E. J. T. E. R. I. M. A.” i “Granatiranju”, dramama koje su, osim predzadnje, sve odreda ovjenčane Nagradom Marin Držić. Time se Pešut profilirao kao jedan od glasova generacije milenijalaca, ali i punokrvni domaći autor kojeg od Akademije dramskih umjetnosti prate nagrade i priznanja, ukupno šest Držića te izvođenja u važnim hrvatskim kazalištima. Simptomatično, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu prvi je put u vlastitoj povijesti premijerno postavilo rad jednog studenta, njegove “Pritiske moje generacije” (r. Samo M. Strelec, 2013.), koji će načeti tu osobnu, a ipak zeitgeist poetiku i otvoriti mu vrata ne samo tepanja kako je riječ o čehovljevskom senzibilitetu, nego i o zrelom piscu.
No već je iz ove perspektive davne “(Pret)posljednje pande ili statike” (r. Saša Božić, ZKM, 2015.), tog “nostalgičnog jecanja na pragu zrelosti”, kako će zapisati Igor Ružić na kulturpunkt.hr, bilo razvidno kako će ti kratki rezovi radnje propuštati cinizam, površnost i rezignaciju. “Veliki hotel Bezdan”, prethodno objavljen u časopisu Kazalište, u piščevoj je režiji postavljen 2018. u danas zatvorenom Kolažu u Amruševoj u sklopu festivala Dance Inn te je u istu prostoriju smjestio muškarce različitih generacija ne bi li se napokon raščistili stari računi. Obitelj izjednačena s paklom odnosa nastavlja se u “Steli, poplavi” (r. Selma Spahić, Gavella, 2019.), za koju će Bojan Munjin u Novostima ustvrditi kako je sve što se raspada Pešutu šik i zavodljivo te dometnuti kako je provodna misao ideološka poruka bez nade. Na tu će se nadu u “Granatiranju” (Čitanje Držića, ZKM, 2020.) sam pisac obrecnuti kao na krezubu djevojčicu. Izdržljivu i hrabru, onu koju uvijek možemo naći u ruševinama poraća. A te ruševine koje se ogledaju u žudnji povratka, kako će “’H. E. J. T. E. R. E.” (r. Judita Gamulin, ZKM, 2020.) okarakterizirati Nataša Govedić, možemo ponovno pronaći u cinizmu, međugeneracijskom nerazumijevanju i mitologizaciji Berlina. Kako će Olga Vujović dovitljivo zaključiti, narcizam je tu jači od potencijala. Upravo taj narcizam, sveprisutnost, površnosti i banalnosti svijeta u kojemu živimo pokazuju i koliko se sama pozicija pisca unutar zajednice promijenila. On je vječno unutra, bilo da se ušeta u vlastiti komad ili u pisanju “izvrće, lažira, dekonstruira vlastitu biografiju” u salonskim razgovorima. On je tu, istodobno banalan i ambiciozan. Katkad piše za sebe, katkad za glumice, katkad za kazalište u cjelini. Propituje u uskoj leći, trendovski meandrira po potrebi. Thomas Bernhard teško je mogao razumjeti kako se godišnje pojavi dvadeset tisuća romana i pet milijuna pjesama.
S onu stranu oskudnijih prilika teško je razumjeti kako je gotovo čitavo desetljeće obilježio dramski pisac koji se tako malo i rijetko poigrava pozicijama, a da nisu vlastite. Možda riječ drame više nije cinizam, nego završno poglavlje dekadencije.
