Cjelokupno pjesništvo Andriane Škunce, skoro sve njezine pjesme, imaju svoj fizički izraz, svoju tjelesnu gestu: hodanje. Te slike uobličene riječima, zbivanja, bljeskovi prošlosti, formatirani su u korake, u kratke i polagane oblike, čovjeku najsvojstvenije. Ona pješači preko Paga, otoka čuvenog po svojoj kamenoj golotinji, i tako stvara pjesme. Naravno, otok ne opisuje. Opisivanje je zbog nekog razloga trajno prezren književni način. Nitko više ništa ne opisuje, ne daj Bože. Opisuju samo slabi pisci u prikazima i kritikama svojih strogih kritičara. Inače, zašto bi i kome bi išta bilo opisivano? Imamo, valjda, filmske i fotografske kamere, pa nam ne trebaju opisi. Nema današnji čovjek vremena da bi čitao ili slušao nečije opise. Andriana Škunca Pag pretvara u tekst. To onda nije opis. Pritom, Pag je objektivni korelativ jednoga unutrašnjeg svijeta, Pag je objektivni korelativ unutrašnjeg svijeta koji pješači po Pagu. I nisu Škuncine pjesme portret Paga nego je Pag Škuncin portret. Portret je stariji od modela.
Andriana Škunca (1944.) pjesme objavljuje od 1968. Prvu knjigu tiskali su joj godinu kasnije. Od tog vremena, dakle, objavljuje. U početku pjesme su to u slobodnom stihu, a zatim, sve više, pjesme u prozi. Ili bi, možda, bilo bolje reći da su to vrlo kratki prozni tekstovi. Taman toliko kratki da u njih staje ono što čini jedan ljudski korak, ili nekoliko jasno sinkopiranih koračaja. Oslobođeni tradicionalne pjesničke ceremonijalnosti, afektacija, prejakih emocionalnih naglasaka i pretjerivanja svake vrste, svedeni, lijepo i logično oblikovani, smireni, tekstovi Andriane Škunce čudo su samo po sebi. A još ih čudesnijim čini to što upravo takvi, i nikakvi drukčiji, nastaju duže od pola stoljeća. Cijeli je život posvećen njihovoj finoj svedenosti. Asketizmu riječi koje su oslobođene ukrasa, koji prečesto bivaju doživljeni kao poezija, premda nisu poezija. U Škunce nema ukrasa. Njezine su pjesme i proze gole i čiste kao Pag.
U jednoj, naslova “Odlazimo”, riječi teku ovako: “Vjetar/ brusi kamenjar/ u kameni/ prah”. Skoro svaka je riječ tu jedan stih, a rečenica koja čini strofu precizno je sinkopirana. Ono što ta rečenica znači, rečeno je i u načinu na koji je izrečena. Ta je rečenica jedna strofa. U drugoj strofi kaže: “Prevrnuto leži/ sve što nema/ korijena”. I tu, na tome mjestu, čitatelja pjesma pogodi. U nešto što ga se osobno tiče, u neko iskustvo, u sjećanje na neku dalmatinsku buru, koja bi po dvoru sve isprevrtala. “Sve što nema/ korijena”. Na ovome mjestu, naravno, značenja se račvaju, značenja se razlistavaju, pa jedna konkretna živa slika postaje metaforom unutrašnjih čovjekovih stanja. Ili stanja svijeta. I tu, opet, “prevrnuto leži/ sve što nema/ korijena”. Samo što ovaj čitatelj nipošto nije siguran da je loše to što prevrnuto leži. I svako malo se, nakon velike bure, ili nakon juga, ako je dvor otvoren na tu stranu, mora vraćati u ispravljen položaj. Samo ono što se može prevrnuti ima svijest o svojoj prevrnutosti, o svojoj iskorijenjenosti. Slijedi treća strofa: “Šuplja zavjetrina/ ne zadržava ništa” I četvrta: “Otišli/ svi koji su budućnost/ zamijenili prošlošću/ Za njima i mi/ neustrašivo”. Tako pjesma završava. Ali opet u tom finom i nenametljivom Škuncinom razlistavanju, račvanju značenja. Budućnost zamijenili su prošlošću oni koji su pred zimom i burom pobjegli na kopno i na kontinent. Ova je pjesma slika sezonskog pustošenja ljetnog raja. Ljudi žude za jugom. Ali samo sezonski. Istovremeno, pjesma je to o smrti i izumiranju. Gorko-ironična. Ili vedro-zafrkantska. Andriana Škunca majstorka je otvorenih značenja, nenametljivih dvosmislica, osjećaja za koje će čitatelj pomisliti da ih i nema u pjesmi, nego da mu je samo tako došlo. Pomislit će, i bit će, naravno, u krivu.
Ponekad, premda vrlo, vrlo rijetko, u njezinim pjesmama čitatelj prepozna njezine daleke pjesničke srodnike, možda i neotkrivenu braću i sestre. Tako pjesma “Skupivši selo u zavežljaj”, koja teče u jednostavnoj i škrtoj naraciji, počinje strofom: “Skupivši selo u zavežljaj/ majka se okreće/ za onima što ostaju”. Ova vrsta začudnog pjesmotvornog pripovijedanja karakterizirala je jednu fazu Vaska Pope, ali i pjesništvo drugog divnog a slabo čitanog srpskog pjesnika, Novice Tadića. No Škunca samo iznimno u svojim pjesmama pripovijeda. Njezin način više pripada žanru inventarisanja, nabrajanja, nizanja činjenica o vanjskome svijetu njezina unutarnjeg svijeta. Jedan od malenih proznih tekstova ima naslov “Otok, slana riba”. Pa ide ovako: “Otok pretvoren u slanu ribu. Igramo se njegovim dračama. More se uvuklo u okoštale pukotine tla. Stisnuto smrznutim mrežama. Osolica drži dan i sva njegova krila. Ne udara list, ne odvaljuje strmina. Zasuta sva bliska mjesta u nepomičnoj studeni. Smrt nas ispituje, gleda. Kao i riblje ljuske, rasute posvuda.” Majstorstvo Škuncina jezika u međuigri je riječi i njihovih značenja. Goli je, stjenoviti otok neprestano zasipan solju od mora. Usoljeni otok, usoljena riba. Drača od ribe riblje su kosti, kako ih zovu na kontinentu i u službenom i službujućem jeziku.
Otočka drača uglavnom je badelj ili ošebjad. Premda po otoku zasigurno ima i druge drače. Ali ošebjada je nekako posvuda najviše. Pod prstima, ali još mnogo više u misli, u jeziku i pod jezikom, otočka drača i osolica Pag učine slanom ribom. Sve je u toj Škuncinoj priči čulna senzacija, olfaktivna, s vrha jezika i na jagodicama prstiju. Ali njezina pjesma i proza išće vrlo osjetljivog čitatelja, onog koji će surađivati na tekstu tako što će ga osjetiti. To je i inače problem s pjesništvom u nepjesnička vremena, to jest u vremena tupih i nemuzikalnih ljudi: kako takvima objasniti što je to genijalno, ili što je to antropološki tako intenzivno, u tekstu “Otok, slana riba”, i u usporedbi Paga s usoljenom srdelom, a drače s dračom? Objašnjavanje pjesme je poput objašnjavanja vica koji slušatelju nije bio smiješan. Tumačenje pjesme bilo bi nešto drugo. Pjesma se tumači onome tko je pjesmu u stanju pročitati i doživjeti.
Ovom Škuncinu čitatelju, pokloniku njezine književnosti, posebno je važna i bliska proza “Napušteni stani”. U njoj se, više nego u drugim tekstovima, rastvara živi svijet koji je ostao za otokom kao prošlost i kao uspomena, tako da bi ga se skoro moglo smatrati autobiografskim ili autofikcionalnim. Ali nešto drugo me tu uzbuđuje: golema Škuncina moć vladanja svijetom koji ispisuje. Ona rijetko pripovijeda, a pripovijedanjem tako sigurno i snažno vlada. Poslušajte ovo, otpočetka do kraja: “U napuštene, nezaključane kuće i njihovu osamu ulazi se bez najave. Stane nazivaju prema istoimenim obiteljima: Šankovi, Škuncini, Dabovi, Vidasovi, Borovićevi, Denonini. Krhotine iščezla svijeta uvučene u sjene trošnih zidova. Tragovi se razlažu dok korak pomiče gust, ustajali mrak. Čini se, uzmem li šalicu, u ruci će ostati ručka. Obris predmeta rastvoriti se poput ocvalih latica. Šare potopiti u bezbrojnim nitima što još čuvaju otiske i dodire odsutnih.
Vrata se otvaraju kao krila spremna na uzlet. Prolazi se uz zrcalo u kojem se učvrstio raspored preostalog i sljubio s vlastitim odslikom. Tamo gdje nema zidova, a urušeni krov grebe nagorjeli gredama pod, pokazuje se razlomljeno naličje. Pomaknem li nešto, ostat će jasan oblik čaše, tanjura, izbočina staklena zraka na kojoj se odslikava odmaknuto. Hrđav čavao još drži sliku sveca obješenu o raspuklu žbuku. Njišu se sjene kreveta i stola. Ostaci žare s požutjelim kapima. Napa, narušen komin, pocrnjele verige, počipnja. Petrolejka i solnica prekrivene velom sive paučine.
U drvenim škrinjama haljice, fuštani, biljci, prostirke. Ormari prošarani crvotočinom. Razvaljeni kreveti, daske na kojima se sušio sir. Rahle stvari raspadaju se, bezglasno hlape kroz šuplja, sasvim mala okna.” Andriana Škunca vrlo je dugo čekala u drugom ili u trećem redu modernog hrvatskog pjesništva. Ispred nje bila su gospoda i gospođe s pravom prvenstva na lokalnom Parnasu, te u antologijama, akademijama i javnim sijelima. I nakon što su već i prvi i drugi red uzdignuti u besmrtnike i ovjenčani vijencima onoga nedužnog pjesnika, prvog Gorana među Hrvatima, došao je i na nju red. Kad se, pak, Škuncu počelo slaviti i hvaliti, obično je to bilo kao s neruke. Ona je svojom drukčijošću bila samo potvrda bogatstva hrvatske književnosti, a naročito hrvatskoga pjesništva. Više kao netko s granice, netko s otoka, nego iz središta jednoga jezika. Andriana Škunca je, međutim, pjesnikinja iz središta. Ona je, kao malo tko među nama, cijeli jedan svijet. Nije se džaba Pag oblikovao prema njezinu licu i stasu.
Knjiga Škuncinih izabranih pjesama “Otok, zrcalo riječi” izniman je dar čitateljima svih naših književnosti, stvaranih na jezicima čiji se govornici međusobno razumiju. Dragocjeno je što je izbor načinila Marija Dejanović i što se knjiga čita kao da je iz jednog komada načinjena. Ovo je, na neki način, izlazak jedne velike pjesnikinje iz geta u koji je bila zatvorena. Nadam se da će Fraktura naći načina da knjiga dođe do onih čitatelja koji Škuncu nisu čitali, a koji bi u njoj mogli prepoznati nekoga svog.
