Kultura
225 prikaza

Knjiga mjeseca: 'Anomalija' se ne preporučuje onima što čitaju da se odmore i opuste

1/5
Ovaj opsegom nevelik roman, dakle uobičajeno za Nikolaidisa, žanrovski je teško, ako je ikako moguće, definirati. Pri tome, iako autor tvrdi suprotno, tekst nema glavnog junaka ili junakinju

Anomalija je, prema definiciji: odstupanje od zakonitosti, pravila, uobičajenoga; nepravilnost.

”Anomalija” je i naslov novog romana crnogorskog i bosanskohercegovačkog književnika sa zavidnom recepcijom i reputacijom u Hrvatskoj, Andreja Nikolaidisa. U njemu, pored ostalog, piše: “Mi smo, dozvolite da se predstavimo, sveznajući pripovjedač. Jedini. Ima nas, zapravo, dvojica. Ali onaj drugi je uvijek odsutan i, reći ćemo tako – ćutljiv. Mi smo, pak, pričljivi. I uvijek tu, pri ruci. Stoga je nas racionalnim argumentima teško negirati – baš kao što je onog drugog na taj način nemoguće potvrditi. Mi smo, ako ćemo pravo, jedini čvrsti, nepobitni dokaz da on postoji. Pa ipak, kažu: mi smo oni koji ne valjaju”.

On, Nikolaidis, anomalija je u ovdašnjoj i okolnim književnostima u kojima će – ili bi tako trebalo biti – njegov posljednji prozni tekst služiti i za ponavljanje teorije. Ovaj opsegom nevelik roman, dakle uobičajeno za Nikolaidisa, žanrovski je teško, ako je ikako moguće, definirati. Pri tome, iako autor tvrdi suprotno, tekst nema glavnog junaka ili junakinju, podijeljen je na poglavlja koja mogu funkcionirati ili kao priče ili kao eseji, a najčešće oboje.

 | Author: Buybook Buybook

”Ako bih pokušao biti deskriptivan, rekao bih ovako. Svih devet priča u prvom dijelu knjige, priča čiji je narator Đavo, opisuju ljudske slabosti – neke veće, neke manje, no svakako slabosti. Svaka od tih priča završava svojevrsnim iskliznućem, događajem za koji se čini da izmiče racionalnom objašnjenju. U drugom dijelu, koji pripovijeda junakinja romana – ja, naime, mislim da ‘Anomalija’ ima glavnu junakinju, koja se doduše pojavljuje relativno kasno, relativno duboko u tekstu, no knjiga, insistiram, jeste o njoj – čitaocu će biti omogućeno da, ako mu je uopšte stalo do toga, takoreći kognitivno mapira koji se to kurac u knjizi uopšte dešava”, rekao je Nikolaidis za BestBook.

A njegov narator, dakle gospodin Đavo osobno, kaže: “Uprkos onome što je tvrdio Tolstoj, sve porodice jesu nesretne na isti način. Dozvolite da vam predstavimo širu sliku: svi ljudi su nesretni na isti način, svejedno da li svoju nesreću organizuju u porodicu, sestrinstvo, četu ili masonsku ložu. Ne postoji unikatni jad: ako mislite da vas bol koji osjećate čini izuzetnim, drugačijim od svih koje je boljelo, dobronamjerno podsjećamo da patnja nije isprika za glupost. Nesreća je, baš kao i život, masovna pojava”.

 | Author: Srećko Niketić/Pixsell Srećko Niketić/Pixsell

Ono što u “Anomaliji” povezuje crnogorske scenariste i tamošnje ministre, Ivu Andrića u bolesničkoj postelji i davno stradale mornare koji se s onoga iskrcavaju na ovaj svijet, građevinske radnike sa suprugama na samrti, bombe iz Drugog svjetskog rata koje padaju u sadašnje vrijeme, mlade znanstvenice i davno izumrla stvorenja, biblijske likove i konobarice zaražene HIV-om, nekrofiliju i dnevničke bilješke kraja svega, jest svijet u kojem “internet više ne postoji, baš kao ni štampa, televizija, radio, industrija zabave, kao ni električna energija, uostalom; nema više niti jednog sredstva masovnog dezinformisanja, zbog čega ja, ili ako na ovom svijetu pored mene i Dunie još ima živa stvora: mi, u miru, bez trivijalnih distrakcija u kojima smo odveć često pronalazili utjehu, pa u paničnom strahu od mogućnosti da ostanemo nasamo sa vlastitim mislima bježali u kafee, tržne centre, noćne klubove, skrivajući se u svim tim utočištima od autorefleksije, bez trivijalnih distrakcija, rekoh, možemo misliti i možda razumjeti što se zbilo i što slijedi; zapravo možemo, svakako mogu, jer odvija se pred mojim očima, pa prema tome, mogu uprkos tome što znam da ono što je očigledno nije istina – nekoć nije bilo, dočim se istina sada ukazala u savršenoj transparentnosti, u svom punom, apsolutnom destruktivnom kapacitetu, u svoj sublimnoj ljepoti terora što spustila ga je na Zemlju, potvrđujući da ona je, istina, incidentna, da jedna kap nje ima snagu da uništi čitav svijet...”

Apokalipsa je, znaju Nikolaidisovi čitatelji i čitateljice, opsesivna tema ovog pisca. To što se kraj svijeta uporno ne događa, iako se svaki tren čini da hoće koliko sutra, njemu ne smeta da uvjerljivo informira o mračnoj budućnosti, da nas reporterski izvijesti o onome što dolazi, da to filozofski objasni i da, bez trunke suosjećanja, isprati i civilizaciju i one čiji je oprez veći i od njihova jada: “Siromaštvo ga je naučilo da se kloni opasnosti. Da se kloni nesvakidašnjeg. Bogati tome mogu težiti, tome se mogu nadati, u tome mogu pronaći užitak. Za ljude poput njega, promjene su bile preskupe. Nedostižne. Izvor nerješivih problema. Neko bi drugi posegnuo za telefonom i fotografisao zvijer. Neko bi se drugi, sposoban da želi opasnost, monstrumu primakao, voljan da iz blizine svjedoči onome što se rijetko, što se nikada ne ukazuje. On je znao: opasnost je opasna. Kada je uočiš, skloniš se. Bio je čovjek koji se sklanja. Bio je od onih koji opstaju tako što se sklanjaju”.

 | Author: Sa(n)jam knjige (Tone Stojko) Sa(n)jam knjige (Tone Stojko)

”Sekularizovana Apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska Apokalipsa je happy end koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto. Bez Apokalipse nema hrišćanstva. Ona je za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim... kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Münzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, boza u odnosu na ono što su radili Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva. Da ponovim: biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je revolucionarno i samo revolucionarno. Za sva desna skretanja kriva je crkva, koja je izdala vlastiti utemeljujući tekst – Otkrivenje Ivanovo”, kaže Nikolaidis, koji je od “Bernharda učio pisati a od Benjamina misliti. Uglavnom bezuspješno, jasno, ali sam ipak učio. Od Bernharda sam naučio značaj ritma za prozni tekst, značaj ponavljanja, naučio sam da proza može biti muzika. Moguće, no svakako ne i izvjesno, da sam nešto naučio i od Benjamina”.

Autor, kako vidimo, zadovoljava definiciju ozbiljnog čovjeka. On, naime, sebe ne shvata ozbiljno, ali ni drugima uglavnom ne pruža to zadovoljstvo.

Posebice onima koji se, da parafraziramo Borisa Dežulovića, nikada ne pitaju otkud tako puno plivača među vaterpolistima, ali se uporno čude tome što je među proznim puno novinskih pisaca. “Književnost ne bi patila da se ja ne bavim njom. Isto važi i za sve ostale naše pisce. Niko od nas nije Thomas Mann. Priče o tome kako novinarstvo i bavljenje politikom kvare rukopis, kontaminiraju nečiju umjetnost, obično su kukavičko preseravanje. Ako su ljudi u stanju ćutati i jesti govna, pritom ubjeđujući sebe da je ćutanje zlato: prijatno”.

 | Author: Srećko Niketić/Pixsell Srećko Niketić/Pixsell

Andrej Nikolaidis rođen je u Sarajevu 1974. godine, a od 1992. živi u Ulcinju. Nije, međutim, izbjegličko iskustvo ono što ga je usmjerilo prema pisanju - on možda vjeruje u terapijsko čitanje, no sigurno ne vjeruje u takvo pisanje – ali ga itekako jest, kažimo tako, definiralo. I danas, punih 30 godina od odlaska s adrese koja će postati linija fronte, pa zatim mjesto razgraničenja dva bosanskohercegovačka entiteta, na pitanje o tome bi li, da je ostao u Sarajevu, bio drugačiji pisac, Nikolaidis odgovara: “Apsolutno. U malo šta sam siguran. U to jesam”.

U prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća on je u Crnoj Gori živio ilegalno, a djelovao javno. Odbijao je, naime, izbjegličko registriranje i vlastito serviranje za mobilizaciju u tadašnju Vojsku Jugoslavije, istodobno pišući za opozicijske, građanske novine, i to tako da je vadio živac po živac istim onima koji i dalje od te mediteranske zemlje i članice NATO-a misle napraviti “srpsku Spartu”. No to što u Crnoj Gori već vrlo dugo praktički ne postoji prokleta mogućnost izbora – kad su na jednoj strani deklarirani četnici, onda demokracija uzmiče pred hladnim, poput sadašnjeg, ili kao krv vrućim ratom – nije ga sprečavalo da bude kritičan prema onima s kojima ga je povezivala i povezuje tek ideja crnogorske neovisnosti.

”Ako mene pitaš, nema dobrog oblika vladavine. Nema čak ni najmanje lošeg, pa to nije ni demokratija. Svaki oblik vladavine je užasan, kao što je užasna i anarhija. To stoga što je svijet užasno mjesto u kojem žive bića osuđena na užasom bremenitu egzistenciju – i taj se svijet ne da urediti. Svaki pokušaj uređenja užasa, svaka forma represije u smislu artikulacije ideologije, nužno će završiti užasom, kao što će užasom završiti i potpuno odsustvo represije”, kaže Nikolaidis.

 | Author: Sa(n)jam knjige (Tone Stojko) Sa(n)jam knjige (Tone Stojko)

Nekad jedan od predvodnika nove i tad mlade crnogorske proze od koje je, kako je rekao jednom prilikom, ostalo nekoliko vrijednih knjiga i nešto manje takvih autora, u međuvremenu je postao nagrađivani i prevođeni pisac koji za sebe kaže da uvijek piše jedan te isti tekst na način na koji, prema filmskoj teoriji, redatelj uvijek snima jedan te isti film. Njegovo umijeće, naravno, nije u pukom ponavljanju nego upravo u tome što se, ponavljajući se tematski, on svaki put javlja drukčije, a opet dovoljno slično da mu se rukopis može prepoznati bez imena autora na naslovnoj strani i fotografije na koricama.

Od romana “Mimesis”, kojim je u roku odmah nadrastao okvire, nazovimo je, matične književnosti, pa sve do, evo, “Anomalije”, Nikolaidis ne piše da bi zabavio sebe ili druge nego da bi sebe obranio od drugih, onih što, kako stoji u “Mimesisu”, misle da je sve pametno što su ikad čuli rekao Njegoš – ili neki drugi nacionalni mudrac čije su misli najčešće poput planinskog potoka, više plitke nego bistre – ali i da bi njima, tim drugima, s neskrivenim zadovoljstvom pljunuo u ručak. Pri tome ne bježi od podjele na one koji su zaslužni za njegov novinski angažman – “Politička scena je prepuna idiota koji zaslužuju da budu uvrijeđeni, a ja to najbolje radim”, rekao je gostujući na sajmu knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Istri – i one koji su više za prozno seciranje; takozvane male, obične ljude koji se, čim se ukaže prilika, pokažu kao neobično veliki rezervoari zla.

Ili, kako kaže u “Anomaliji”: “Vremena za zluradost uvijek se nađe. Ona, zluradost, uostalom, nije luksuz, nego odbrambeni mehanizam. Nije pitanje stila, nego opstanka. Zlurad čovjek nije zaštićen; daleko od toga. Ali nije ni nag pred svijetom za koji nije sigurno postoji li, no njegove zle namjere ne mogu biti dovedene u pitanje. Možda je nešto, možda je ništa. Zašto je, ili nije – ni to nije jasno. No zlo je; o, zlo jest. Pa ipak, tog popodneva, vremena više nije bilo ni za zluradost. Jer...”

O tome što ide poslije “jer” piše u romanu, koji je objavila nakladnička kuća Buybook, knjizi koja se nikako ne preporučuje onima što čitaju da se odmore i opuste. Andrej Nikolaidis za takve ne piše.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.