Aktivnost Dijane Matković (1984.), spisateljice, prevoditeljice, urednice i novinarke iz Slovenije, sa zanimanjem pratim već dulje. Prije desetak godina objavila je svoju prvu knjigu, zbirku priča "V imenu očeta" (U ime oca), koja je tematski i stilski najavila o kakvom će autorskom rukopisu biti riječ, jer je već tad bilo prilično jasno kako ona sigurno neće biti "one hit wonder". Ta vrlo intimna zbirka, jasno autobiografski određena, bavila se utjecajem figure oca (točnije, ćaleta) na pripovjedačicu koju kroz fragmentarnu strukturu priča pratimo od djetinjstva i odrastanja do odraslosti. Pisanje u 1. licu, tematiziranje tradicionalne obitelji, odnosa s prijateljima i partnerima te pokušaja profesionalne afirmacije u književnom polju, obilježavaju njezine priče u kojima se postupno mijenja i odnos oca i kćeri.
Prvijenac je pokazao kako je riječ o pripovjedačici beskompromisnoj prema vlastitoj intimi, sklonoj hibridnoj prozi, s osjećajem za dinamiku teksta koja se uspostavlja izmjenom dužine proznih zapisa. U međuvremenu uređivala je nekoliko časopisa (najrecentniji je ljevičarski portal Disenz), uredila "Antologiju tesnobe" (Antologija tjeskobe) s esejističkim prilozima autora iz postjugoslavenskog prostora, pisala, moderirala i u slovenskom javnom prostoru postala jedno od najartikuliranijih, glasnih i angažiranih imena mlađe-srednje generacije.
Također je jedna od suautorica knjige "2020. dnevnik" (Fraktura, 2021.), u kojoj su svoje dnevničke tekstove objavili pisci iz regije, predvođeni Lanom Bastašić, na čiji je poticaj knjiga nastala. Dijana je, također, jedna od agilnijih prevoditeljica niza autora s prostora bivše Jugoslavije, među ostalima Danila Kiša, Andreja Nikolaidisa, Lane Bastašić, Dine Pešuta, a trenutno na društvenim mrežama svjedočim oduševljenju njezinim recentnim prijevodom "Schindlerova lifta" Darka Cvijetića. Nakon ovolikog uvoda jasno je, ili se barem nadam da jest, kako je Dijana Matković, kao i njezina upravo prevedena knjiga "Zašto ne pišem" (prijevod Anita Peti Stantić), iznimno važna i za našu/e kulturu/e i međusobna čitanja i suradnje.
Knjiga "Zašto ne pišem" (Naklada Ljevak/Prijevod: Anita Peti-Stantić) nastala je nakon dosta dugačke pauze, a zašto je tome tako, između ostaloga, otkrit ćemo čitajući je. Znakovito je kako na kraju naslova ne stoji upitnik niti Dijana Matković sebi i čitatelju postavlja pitanja, ona zapravo pokušava i uspijeva artikulirati odgovore do kojih je došla. Pratila sam, dakako, sve što se s tom knjigom događalo nakon što je objavljena u Sloveniji 2022., a događalo se mnogo toga. Recepcija kritike bila je uglavnom pozitivna, čitateljske publike također, a potom je uslijedio ulazak u finale ugledne književne nagrade Kresnik. Spomenimo kao "sneak peak" iz susjedstva (kako bismo vidjeli da trava nije zelenija u susjedovu dvorištu) kako su u finalu bile četiri autorice i jedan (preminuli) autor, a nagradu nije dobila ni ona ni njezine kolegice, pa sam potom sa simpatijama pratila i njezinu javnu reakciju na taj događaj. No satisfakciju je svakako donijela vijest o užem izboru za Berlinale, među 11 književnih predložaka izabranih od 190 naslova iz 30 država, s mogućnošću adaptacije u film ili seriju.
"Tko si uopće ti, koja ne pripadaš nikome?", pitanje je koje se poput lajtmotiva ponavlja u knjizi koja je žanrovski hibrid, spoj autofikcije i eseja, s tematikom deprivilegiranosti i propitivanja, a potom i prihvaćanja vlastitog identiteta. Pripovjedačica, zrelija i iskusnija u dobrom i lošem od one u prvoj knjizi, čini nešto slično kao mnogo puta u tekstu spominjani francuski sociolog i filozof Didier Eribon u "Povratku u Reims", spajajući osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju sa sociološkom, pa i političkom studijom i uvjerljivim prikazom postajanja subjektom, odnosno pronalaska vlastitoga glasa. Taj "nigdje, niotkuda" moment, a nisam slučajno ovdje upotrijebila naslov romana Bekima Sejranovića, poprilično je obilježio brojne relevantne tekstove postjugoslavenskih književnosti i Dijana Matković ga odlično nadopunjava.
Odgovor na pitanje (bez upitnika!) zašto ne pišem jest upravo u tom traženju i pronalaženju glasa, vlastitog, ali i onog koji reprezentira deprivilegirane - zato što su "čefuri", iz radničke obitelji bez socijalnog kapitala ili pak žene. A sve je to, kako čitamo, Dijana Matković iskusila na svojoj koži. Odrastajući u disfunkcionalnoj obitelji doseljenika u Sloveniju, s dubokim osjećajem klasnog srama, doživljavajući diskriminaciju u privatnom i profesionalnom životu, prošla je znakovit i trnovit put do trenutka kad se može reći da je napisala važan roman vremena u kojem živimo, društva kasnog kapitalizma. Njezina je knjiga, formom i jezikom koji je za sebe izgradila - a ni jedno ni drugo nisu "čisti" prema kriterijima predstavnika tzv. mainstreama - direktan odraz borbe s nametnutim identitetom - knjiga hibridna i fragmentarna, prepuna sumnji, kao i ona sama.
Ko ležim v postelji z virozo in spim, spim, spim, Zašto ne pišem polno živi. V Jutranjem listu intervju, v Bestbook kritika. "Jak stvaralački ego" jemljem kot največji kompliment in si ga že podlagam pod rit, da me počasi, morda še ne danes, vsekakor pa kmalu, dvigne iz postelje. pic.twitter.com/qoOFqJtqKc
— Dijana Matković (@DiMatkovic) October 4, 2024
Uz već spomenutog Eribona, autorica se, s pravom, čestim referencama naslanja i na Edouarda Louisa i njegove autofikcionalne romane, ali i Dinu Pešuta i Antonelu Marušić. "Zašto ne pišem" donosi posve osobno, intimno iskustvo djevojčice, tinejdžerice i žene, i u tim fragmentima čitamo koliko je bilo teško odrastati, prijateljevati i ljubiti, školovati se i afirmirati u književnom polju, koji su sve to stakleni stropovi koje je trebalo probiti ili barem to pokušati, i kako to sve utječe na psihičko zdravlje, ali istovremeno čitamo i sociološku studiju društvene raslojenosti i socijalno-ekonomskog položaja radničke klase, kojoj njezina obitelj pripada. Pitanje klase, bez obzira na to što joj prezime završava mekim ć i što je žena s talentom i ambicijama u još tradicionalnom društvu, u prvom je planu njezina pisanja o deprivilegiranosti i društvenoj nepravdi, klasnom nasilju koje se provodi i u ime nacionalnosti ili seksualne orijentacije.
I dok je u knjizi spomenuti Goran Vojnović svojim romanom prvi iskoračio u fikcionalni prikaz čefura i romanom "Čefuri raus" uzdrmao slovensku i regionalnu scenu, Dijana Matković, odmaknuvši se od fikcije u autofikciju, učinila je još jedan, važan, korak naprijed. Posvjedočila je, naime, vlastitom kožom o poziciji "osobe između", osobe koja "gleda iz unutrašnjosti dvostrukog, ruskog prozora", kako bi došla do trenutka spoznaje: "A kako nisam ni tu ni tamo, kako nisam nigdje, ja sam posvuda. Odavde mogu bolje gledati, odavde bolje vidim".
Iako je u prvom planu ovo knjige tematiziranje onih silnica koje onemogućuju egzistenciju i stvaranje, nedostatka mogućnosti za nekoga tko dolazi iz obitelji doseljenika niže klase, što se uspostavlja kombinacijom ispovjednog i refleksivnog, Matković u svojoj knjizi dodiruje niz aktualnih, gorućih i važnih tema koje su povezane s glavnom. Pitanje je to iscrpljene generacije, one koja je došla nakon što se sve već dogodilo, kako zapisuje na jednome mjestu, kao i pitanje pojedinca i njegove usamljenosti i puta koji je potrebno prijeći da bi se sebi dopustilo biti usamljen, žalostan, ljut i slab.
Pitanje je to i književnosti, glazbe i filmova koji nude prostor utočišta, ali kad se u tome polju netko želi i sam afirmirati, iskazuju svoju toksičnost i postavljaju zidove koje je teško preskočiti. No Dijani Matković to je uspjelo - njezina kriza pisanja prevladana je suočavanjem s problemima, prisilnim odmakom na selo koji se pokazao potrebnim, usmjeravanjem kreativne energije na prevođenje i jasnim stavom kako neće pristati na ulogu žrtve. Pisanje s ruba, naime, omogućuje drukčiju optiku, ona polazi od osjećaja nesigurnosti i sumnje u sebe, ali i donosi potencijal oslobađanja i bildanja samosvijesti koje ovom tekstu zaista ne nedostaje.
"Zašto ne pišem", ponovit ću, važna je knjiga - hrabra i istinita, kritična prema društvenim hijerarhijama, autoritetima, školskom sustavu, tradicionalnoj obitelji, medijskim redakcijama, toksičnim prijateljstvima, odnosu prema drugima i drukčijima, ali prije svega je to knjiga o pisanju i zabilješka jednog jakog stvaralačkog ega, toliko osobna da je u konačnici i politička. Nakon nje Dijana Matković zaslužuje sve komplimente, a ne samo onaj licemjerni da je "marljiva", obično najveći koje patrijarhalno društvo može iskazati ženi u kulturnoj industriji, ali i šire.
