Malo prije samoga kraja knjige, u dugom orkestralnom finalu, Mina Mingerli, povjesničarka i autorica romansirane historiografske fikcije, koju mi čitamo kao "Noći kuge", ispisuje i ovu rečenicu: "Romanopisac i ljubitelj istorije Orhan Pamuk, koji je osamdesetih godina prošlog veka neko vreme jednom nedeljno dolazio u muzej na Nišantašu udaljen pet minuta od njegove kuće, rekao mi je da je opsesivno obilazio njegova (Mahmuda Ševketpaše, op. M.J.) kola izbušena mecima, koja nisu imala nikakav oklop, a koja su danas izložena u Vojnom muzeju na Harbiji, i pištolje uhvaćenih i obešenih ubica". I tako se, poput kakvog vedrog opskuranta i povijesnog usputnika, historijom opsjednutog hobista, Pamuk na jednom jedinome mjestu pojavi u ovoj veličanstvenoj pripovijesti na temu epidemije, rođenja nacije i stvaranja države. Upravo tako i tim redoslijedom.
A još nekoliko stranica zatim, svoga zanesenog čitatelja, koji je ljubitelj fudbala na isti onakav način na koji je Orhan Pamuk ljubitelj historije, Mina Mingerli podsjeti na utakmicu iz kvalifikacija za Europsko prvenstvo, koje je 2012. održano u Poljskoj i Ukrajini, kad su se u Istanbulu susreli Turska i vjerojatno najveći autsajderi, uz Lihtenštajn i Gibraltar, među liliputancima europskoga nogometa, igrači s upravo onog mediteranskog otoka o kojemu Mina Mingerli piše, a koji je sve do epidemije kuge iz 1901. pripadao Otomanskom Carstvu. Čitatelja podiđu srsi, on osjeti onaj prvotni djetinji stadionski ushit pri podsjećanju na tu čudnu utakmicu, koju su otočki poluamateri dobili rezultatom 1-0, zabivši gol u posljednjim sekundama, iz jedanaesterca koji nije vidio nitko osim suca, što je izazvalo neviđen bijes publike na stadionu. Nakon utakmice po Istanbulu razbijali su se dućančići vlasnika podrijetlom s otoka, buknule su u jednoj noći neke stare omraze, da bi se zatim sve naglo smirilo. Ovaj izljev navijačke mržnje nikome u Europi nije bio važan ni zanimljiv, kao što ni sama utakmica ni o čemu, zapravo, nije odlučivala. Turska je, ionako, morala u dodatne kvalifikacije, u kojima će izgubiti od Hrvatske. Bila je to utakmica u kojoj se igralo za povijest i protiv povijesti, a pamte je, osim Turaka i njihovih minijaturnih suparnika, samo malobrojni ljubitelji nogometnih bizarnosti, koji će, po nekoj čudnoj motivaciji, upisanoj u individualne imaginarije, biti i čitatelji ove knjige. Među takvima trenutačno mi na um pada zagrebačko-koprivnički odvjetnik i nakladnički entuzijast Nedim Tanović.
Ali nismo li potrošili već previše prostora i izgubili previše vremena na dvije nevažne bizarnosti iz završnog tuša knjige povjesničarke i, evo, romansijerke Mine Mingerli? Stoga se vratimo na početak, pa brže nastavimo o onome što je važno da se kaže, prvo o autorici, a zatim i o romanu. Najprije, to što se s visine narugala Orhanu Pamuku, nipošto nije bez vraga. Osim što žena briljantno piše, svojim raskošnim podrijetlom, kao i sasvim osobnim ulogom u povijesti jedne malene otočke države, Mina Mingerli stvara taj podest, tu pozornicu i postament, s kojih se turskom nobelovcu i historiografskom hobistu može pomalo i s visine rugati. On joj, pak, na to ruganje teško može odgovoriti, jer je stvorio, iz vlastite glave i imaginacije, Minu Mingerli, koja će napisati "Noći kuge", na kraju kojih će se upravo njemu ona, eto tako, zlobno narugati. I ne samo da je Pamuk stvorio nju, nego je stvorio i otok Minger, te državu Mingeriju, čijoj je povijesti posvećena knjiga Mine Mingerli, to jest njegova knjiga, napisana njome. On je, logično, autor i utakmice između Turske i Mingera, koju su Turci izgubili usred Istanbula, a o kojoj bi vam najpouzdanije nešto mogli reći odvjetnik Tanović i ja.
"Noći kuge" u Turskoj su objavljene u kužno i bolesno proljeće 2021. Jedva pola godine kasnije, kao prvi prijevod u svijetu, pred samu novu 2022. knjiga izlazi u Beogradu, kod Vladislava Bajca i Geopoetike. Prevoditeljica na srpski je Mirjana Marinković. Osim što je njezin prijevod vrlo literaran i savršeno integriran u književni jezik, prevoditeljica je pokazala zavidan dar za razumijevanje naših vlastitih orijentalnih i turskih jezičnih, kulturnih i povijesnih iskustava. Naime, nije prevodila, nije posrbljivala više nego što bi to na našem poluorijentalnom Balkanu bilo umjesno.
Na početku, ili na prvih nekoliko desetaka stranica, čitatelju će se učiniti da će ovo biti roman o Bonkovski-paši, farmaceutu i kemičaru, glavnom zdravstvenom inspektoru Osmanskog Carstva, kojega sultan šalje na Minger da najprije utvrdi je li na otoku zavladala epidemija kuge, a zatim i da karantenom sputa i zaustavi zarazu i prijenos bolesti na tursko i europsko kopno. Ali onda Bonkovski-paša biva ubijen. I započinje neka traljava istraga, koja čitatelju sugerira da bi ovo mogao biti kriminalistički roman, uokviren velikom pripoviješću o epidemiji, koja je, opet, uklopljena u romansiranu povijest otoka, povjesničarke Mine Mingerli. I to bi već, čini se, bilo i posve pamukovski. A opet, bilo bi i silno ambiciozno i teško za izvesti, s obzirom na broj i raznolikost likova koji se, jedan za drugim, najednom pojavljuju na sceni.
Međutim, nakon skoro dvjestotinjak stranica, "Noći kuge" se iz romana o epidemiji pretvaraju u roman o rađanju nacije. I to prilično subverzivan roman, čija teza nijednom nacionalistu neće biti naročito mila: nacija se rađa slučajno! Rađa se kao posljedica epidemije kuge, koju iz niza specifičnih okolnosti nije moguće staviti pod kontrolu. A najprije zato što zbog višenacionalnog, da ne kažemo multikulturnog karaktera Mingera, nije moguće zasnovati efikasnu karantenu. Ili, jezikom svakodnevice, nije moguće provesti nužne protuepidemijske mjere. Otokom, naime, upravlja Turčin, musliman. Muslimani, koji su, svatko unutar sebe, pomalo Turci, a pomalo Mingerani, tako da se ne zna što će u njima prevladati, u karantenu, u medicinu i u lijekove ne vjeruju, nego misle da je sve to podvala Zapada, Europe te njihovih grčkih i kršćanskih susjeda. Oni, pak, Grci, predstavljaju malo više od polovice stanovnika otoka, bolje su obrazovani, u prosjeku su bogatiji i prosvjećeniji. I da nevolja bude potpuna: većina liječnika i ljekarnika na otoku su Grci. Svi oni, naravno, vjeruju u karantenu i u protuepidemiološke mjere, ali to nije razlog da ne misle kako iza epidemije stoji neka zavjera koju Istanbul, sultan ili lokalni muslimani vode protiv njih. Muslimani vjeruju da su kugu na otok donijeli Bonkovski-paša, liječnici i borci protiv epidemije. Grci vjeruju da je upravnikov cilj da ih, pod izlikom kuge, protjera s otoka. U takvim uvjetima nitko ne bi bio u stanju izboriti se protiv zaraze. Pogotovo što je na Mingeru nekoliko moćnih derviških tekija, u kojima stoluju samovoljni šejhovi, i što po otoku vršljaju lokalni imami, koji narod uvjeravaju da su samo vjera i Božja riječ lijekovi protiv kuge. Prevoditeljica Mirjana Marinković tu kaže da oni ljudima dijele amajlije: komadiće papira na kojima arapskim pismom nešto piše, što ih štiti protiv kuge. Možda se tu mogla poslužiti lokalnim, stoljetno ukorijenjenim terminom. Nisu to, naime, amajlije, to su zapisi, hodžinski zapisi. Forma narodne praznovjerice, u kojoj, eto, sudjeluju i pojedini vjerski službenici.
Razabirući vjerski i nacionalno podijeljen otočki svijet, i gradeći pred očima čitatelja jednu živu i vrlo frekventnu orijentalnu čaršiju, Orhan Pamuk se, kroz autorsku preobuku i presvlaku Mine Mingerli, pojavljuje kao dostojan subesjednik, sustvaratelj svjetova, ali i njihov pomni promatrač, velikih balkanskih i otomanskih (u šire kulturološkom i povijesnom smislu i kontekstu) romansijera i pripovjedača, Ive Andrića i Ismaila Kadarea. Pritom, čitatelj nije mogao, a da ne primijeti kako su Pamukovi nalazi iz izmišljenoga svijeta otoka Minger po muslimane i po islam mnogo pogubniji i neugodniji od Andrićevih. Kršćani su svjetlo znanosti, muslimani su mrak vjerske zaslijepljenosti, okrutnog fatalizma i mirenja s voljom Božjom. I to je u ovom romanu izvedeno skoro do kraja, dosljedno tako. Bavi li se to i Orhan Pamuk dehumanizacijom muslimana i vrijeđanjem islama, kao što će to pojedini neuki Andrićevi zemljaci prigovoriti najvećemu bosanskom i jugoslavenskom piscu? Naravno da on to ne čini, kao što istu stvar ne čine Andrić ni Kadare, nego on samo pušta Minu Mingerli da piše fikciju, situiranu u stvarnim, a ne romantiziranim povijesnim okolnostima.
Koju stotinu stranica zatim roman o rođenju nacije pretvara se u roman o stvaranju države. I tu, najednom, iz "Noći kuge" izranja, kao iz magle, neobično snažan alegorijski sloj. Pa ispripovijedana priča postaje nešto sasvim drugo. Po njoj, po toj priči, počinjemo pratiti način na koji se u posljednjih sto i dvadeset godina odvila povijest Turske. U Pamukovoj alegoriji pratimo priču o transformacijama europskoga nacionalizma, pa onda onu drugu priču o političkom islamu. I tad nam se na trenutke počinje činiti kako istovremeno čitamo dvije knjige: jednu, koju piše Mina Mingerli, o povijesti mediteranskog otoka koji se usred epidemije odmetnuo od velikog carstva, i drugu, u kojoj se Orhan Pamuk, sam protiv svih, obračunava s političkim naslijeđem Erdoganove Turske, ali i s nacionalizmom i islamizmom općenito. Ovaj je čitatelj "Noći kuge" zainteresiraniji za pripovijest Mine Mingerli. Osim što ga manje zanimaju globalna politička gibanja unutar romanesknih zbivanja, on je, čitatelj, pomalo i žrtva generacijske i kulturološke predrasude po kojoj je alegorija figura neslobodnog svijeta, kojoj nije mjesto u suvremenoj književnosti. Ali upravo je Orhan Pamuk idealan vidar za mnoge stilske i kulturološke predrasude, pa tako i predrasudu o demodiranosti alegorije.
"Noći kuge" su, koliko smo mogli vidjeti, u Turskoj već izazvale bijes i uzbunu među onima koji su zaduženi da bjesne i uzbunjuju se nad književnim djelima. Osim što bi iz toga mogla proizaći sugestija da je Turska pod Erdoganom, ipak, manje slobodna zemlja od Hrvatske pod Plenkovićem ili Europe pod Ursulom von der Leyen, druga sugestija je, međutim, mnogo važnija i moćnija. Turska je načitana zemlja, grandiozne žive kulture, s kojom se Hrvatska ne može ni u šali uspoređivati, a kako tu prolazi ostatak Europe, duga je priča, za neko drugo pričanje. I pošto turski bjesonoše i uzbunjivači mudro izbjegavaju u alegoriji prepoznati Erdogana, Orhana Pamuka optužit će za grijeh prema republici i njezinu zakonitom ocu Kemal-paši Ataturku, kojega se doista može prepoznati u liku kolage (kolaga je u osmanskoj vojsci vojni čin između kapetana i majora, to jest bojnika) Kamila, iliti Ćamila, slobodoumnog i zapadno orijentiranog, sklonog zasadima europskog prosvjetiteljstva, ali u osnovi autsajdera, ne pretjerano zainteresiranog za vlast, koji se silom prilika i po logici epidemije, kojoj otočke vlasti ne uspijevaju pružiti efikasan otpor, zatekne u prilici da prekine sve (telegrafske) veze s Istanbulom i s cjelokupnom prethodnom tradicijom, Mingerane uzdigne do časti nacije, proglasi samostalnost i pokuša promijeniti tok epidemije. Pošto oženi vjernu ljubu, a prije nego što iz ničega, ili iz očajnog stanja kugom zaražene zajednice, kolaga Kamil pokrene revoluciju, on po europski uvis suče svoje tanke oštre brkove i učvršćuje ih pomadom pristiglom sa Zapada. Može to biti, kao što kod Pamuka biva, još jedna mikroalegorija, ali je, istovremeno, i sasvim realističan detalj. Pamukov realizam, on je naravno pisac realizma, zavodljiv je i opojan. Uostalom, to ga je i dovelo na glas koji će ga odvesti sve do Nobelove nagrade. No za razliku od goleme većine nobelovaca u povijesti, njega najveća, a na neki način i najfatalnija među nagradama, nije eutanazirala niti je njome zapečaćeno Pamukovo djelo. Suprotno tome, tek nakon što se onobelovio, napisao je svoje najbolje romane. Tako i "Noći kuge". Nakon što sam ih pročitao, učini mi se da je ovo ne samo najbolja Pamukova knjiga, nego jedna od važnijih novih proznih knjiga koju sam odavno pročitao. Dugo već, tko zna otkad i tko zna od kakvih hladnoratovskih vremena, nije objavljen roman koji bi se ovako izravno ticao stvarnosti svijeta u kojem živimo. I ne samo da se te stvarnosti fikcionalno i fiktivno tiče, nego sudjeluje u njezinu preoblikovanju.
Pamuk je, više od ijednoga drugog suvremenog pisca - uz mogući izuzetak Salmana Rushdieja - rasni satiričar, šaljivdžija, zajebant i provokator. Njegove su provokacije ljekovite, kako po one koji bi ga spalili na lomačama svojih gnjevnih srca, tako i po one koji ga od tih lomača štite i koji u njemu vide svoga istomišljenika. Nije on njihov istomišljenik. Ali uz tu golemu kroničarsku strast, uz svjetotvorstvo velike i moćne epske proze, po kojem je najbliži Andrićev srodnik, uz sklonost novinskim efemerijama i pronalaženju motiva po novinskim arhivima, za razliku od Andrića i Kadarea kojima su uvijek bliži bivali oni drugi povijesni, nacionalni, državni arhivi, te uz vrlo lijepu i pomalo starinsku navadu poetskih intervencija u sirovinu realistične pripovijesti, Pamuk je sklon da najednom, čim pomislimo da je najozbiljniji i najsentimentalniji što može biti, preokrene priču u ono što ide dalje od fine i ljubazne romaneskne satire i doista se pretvara u opasnu zajebanciju. Recimo, epizoda o mingerskoj zastavi, koja se provlači kroz cijelu knjigu! Osmanski upravitelj otoka, još prije epidemije kuge, u ona mirna i dosadna predkovidovska vremena jednom lokalnom apotekaru, uglednom dućandžiji, poduzetniku, što li je već - čitatelj ne može sve to ni popamtiti - zaplijenio je platno s reklamom za dućan. Zašto? Zato što mu je sumnjivo da je to platno ustvari zastava. Poduzetnik je, naime, Grk, a otočki Grci sve čine da se odvoje od osmanske vlasti i priključe svojoj braći Grcima, pa tko zna što sve koriste u svojim subverzijama. Istinu govoreći, ne vjeruje upravnik u ono što čini, ne misli on da je taj reklamni pano baš prava zastava, ali nije mu mrsko pokazivati svoju moć nad tamo nekim apotekarom, trgovcem, što li je, kao što ni Grku ne bi bilo mrsko isto činiti, samo kad bi došao u priliku. E, i sad ta tobožnja zastava stoji zaplijenjena kod sultanova upravitelja otoka, a apotekar traži način da je vrati, moli pašu, pokušava ga ucjenjivati, jer ni njihov odnos nije baš sasvim jednosmjeran, tako da ni pašina vlast nije bezuvjetna. Zatrebaju ljudi jedan drugome, i onda je dobro da uvijek imaš nešto čime ćeš ucijeniti suparnika, ali i da ti je vazda na umu da ljudi jedni drugima nisu samo nadređeni i podređeni. Kad kolaga Kamil pokrene svoju revoluciju tako što prekine telegrafske veze s Carigradom, i kad Minger munjevitom akcijom biva proglašen za samostalnu državu, biva potrebna i zastava. Dalje vam ne bih prepričavao, nego sami pretpostavite što tad postaje zastava.
"Noći kuge" su roman koji je važno čitati sad odmah, premda je malo vjerojatno da će Pamukova knjiga loše sazrijevati i stariti i da bi mogla izgubiti nešto s vremenom. Ali važno je roman čitati odmah, ove zime i proljeća, zato što se na čudesan način romaneskno vrijeme i romaneskna pripovijest isprepliću s pripoviješću našega kalendarskog i povijesnog vremena. Ne samo da su "Noći kuge" svojevrsni odgovor na odluke i inicijative komičnog Božinovićeva i Capakova stožera, i ne samo da političke, ulične i društvenomrežne epidemijske i protuepidemijske histerije svoj fikcionalni odraz i interpretaciju sasvim neočekivano nalaze u Pamukovu romanu, ne samo da su odnosi između kršćana i muslimana na Mingeru po mnogo čemu slični odnosima kršćana i muslimana u današnjoj Bosni, i ne samo da se Pamukovi vjerski velikodostojnici koriste epidemijom na jednaki način na koji to čine vjerski velikodostojnici u našoj svakodnevici, ne samo da se svijet jednog romana pokreće na načine svijeta u kojemu živimo, nego su i naši privatni osjećaji, slutnje, strepnje i strahovi zapisani na stranicama "Noći kuge". Da, da, znam, ovo već zvuči kao opis priručnika za samopomoć! Ali nije o tome riječ, nego je riječ o tome da je velika književnost uvijek pravovremena. Pa se čini da je pisana upravo ovdje i baš za nas.
Zahvaljujući Vladislavu Bajcu, beogradskom prozaistu, romanopiscu i izdavaču, zahvaljujući Geopoetici i izvanrednoj prevoditeljici Mirjani Marinković, ali prije svih, zahvaljujući Mini Mingerli, u prilici smo u pravom trenutku uzeti ovu knjigu u ruke. Kad će ona biti prevedena na hrvatski, hoće li biti prevedena i koliko će hrvatskom izdavaču biti potrebno da je objavi, to sam Bog zna. No epidemija će tad već proći i sjećat ćemo se je nostalgično, kao dobrih starih vremena, kad nam je sve bilo jasno i kad smo živjeli u miru i skladu sa sobom i s drugima.
