Je li današnji odnos prema zajedničkoj prošlosti vodećih političkih predstavnika/ca još jedna u nizu potvrda nesposobnosti uspostavljanja novih vrijednosti te iz pozicije nemoći koju ne priznaju pokušavaju umanjiti značaj onoga što je bilo važno i dobro u prošlosti?
Ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo da su političke elite 'sposobnije', a da im je čitav monopol na silu i državni aparat stavljen na raspolaganje, padaju mi na pamet zemlje Latinske Amerike. Ideološki eksperimenti programiranja nacije se sprovode, ali raspeti su između geopolitički suprotstavljenih stranih faktora kojima domaće elite ispostavljaju račune.
I sami kažete da su emancipatorske, progresivne i slobodarske ideje prethodnog perioda vidljive u svim aspektima društva: arhitekturi, filmu, književnosti, živoj i autentičnoj umjetničkoj produkciji, danas uglavnom prepuštene nebrizi i propadanju. Je li takav odnos prema kulturnom nasljeđu dio strategije novouspostavljenih političkih elita ili nebrige za kulturu općenito, i za onu koja sad nastaje i za onu prošlu, na čijim korijenima je ponikla?
A nemaju oni strategiju, to je samo kontinuirani 'spin'. Komunisti su imali 20 godina period ilegale u Kraljevini, organizirali se, gradili neki metodološki pristup - kad biti vidljiv kroz propagandu, publikacije, letke, kako nastupati kroz štrajkove, to je dosta pomoglo u dizanju ustanka 1941. Radilo se i na kadrovskoj politici, ne bez osobnih i karijerističkih obračuna, počesto i uz čistke u vrhuški da ne romantiziramo taj period. Tu su bili uključeni autodidakti iz radništva do slojeva poštene inteligencije, pisaca, umjetnika. Danas se to zove 'hacktivism' kroz jedan drugi komunikacijski kanal. Ne možete imati korektan odnos prema kulturnom naslijeđu u kompradorskim elitama. Njihovo je djelovanje u strogo ograničenim interesnim poljima: građevinski kvadrati, benzinske pumpe, javna poduzeća, nema tu prirodno mjesta za 'višak' vrijednosti, pljačka je u toku, plus što su na monetarnoj infuziji banaka i MMF-a, ali o tome ćemo brinuti sutra.
U svojim radovima se bavite i nešto skorijom prošlosti, odnosno posvetom značajnim ljudima kojih više nema, a mislim na strip prema priči Karima Zaimovića 'Sarajevski nevidljivi čovjek' te mural koji ste, posvećen Karimu Zaimoviću, uradili u Sarajevu s Aleksandrom Brezarom i Mensurom Demirom. Koliko vam je važno kad imate priliku osobno intervenirati u kulturi pamćenja u kojoj sasvim sigurno Karim Zaimović, svestrani autor koji je od granate poginuo u posljednjim danima opsade Sarajeva, zaslužuje posebno mjesto?
U drugačijim, možda zdravijim društvenim okolnostima, moj rad bi vjerojatno išao u pravcu neke intimnije fascinacije drugim temama i medijima. Ali kako su evidentni problemi o kojima govorimo čini mi se logično i da surađujem s istomišljenicima te da na ovaj način reagiramo. Nedjelovanje institucija koje možda fiktivno i postoje, a kadrovski su pretrpane tehnokratsko stranačkim pozicijama tjera da se za sada makar očuva sjećanje na neke ljude, poput za Sarajevo prevažnog Karima i njegov rad do neke iduće generacije.
Radite i naslovnice za Izdavačku kuću Buybook te samizdat izdanja Borisa Lalića. Dio njih je imala priliku vidjeti i zagrebačka publika na izložbi. Zanima me kako izbjeći ponavljanje ili nametanje osobnog stila koji kod nekih autora/ica nužno ne korespondira s tekstom, a opet sačuvati osobnu estetiku i prepoznatljivost?
Ne vidim ništa loše ni kroz pristup jednog zrelog samosvojnog stila, naprotiv. Jako uživam u rješenjima kolegice Aleksandre Nine Knežević koja sa mnom također radi na izdanjima Buybooka. U Hrvatskoj npr. sjajne stvari radi Vedran Klemens za Frakturu. Oboje imaju jak autorski pečat, a uvijek iznova iznenade. Moj pristup je samo drugačiji, uvijek se nekako zapitam: 'A što da probaš ovo, nisi nikad ovako?', a pisci i knjige mi i žanrovski na određeni način diktiraju kako da im priđem.
Imali ste deset godina kad ste čitali intervju s Miltonom Glaserom te odlučili da ćete raditi isto što i on. Koliko se dizajnerski svijet razlikuje u praksi od očekivanja iz dječačke vizure, s obzirom na to da ste radili i u agencijama koje surađuju s korporacijama i ne uvažavaju nekad jezik umjetnosti. I koliko su stripovi, murali i izložbe, poput aktualne, dobar način odmaka od onoga što se mora raditi da bi se živjelo?
Vezano za taj intervju s Glaserom, Sarajevo je nekad imalo 'Američki centar', biblioteku nekih podobnih stručnih izdanja i beletristike SAD-a. Je li to bilo inicirano Olimpijadom ili ne, ne znam točno. Ambasada SAD-a je na našem jeziku izdavala Pregled', časopis odlično grafički oblikovan, s intervjuima s najprestižnijim 'američkim kulturnim ambasadorima' - piscima, redateljima, dizajnerima, i moj stariji brat je donio nekoliko besplatnih primjeraka. Intervju s Glaserom je bio editorial, iscrpna tema u jednom od brojeva, s mnoštvom fotografija. Nebrojeno puta sam pročitao taj intervju. I na globalnom planu stvari su se promijenile od vremena kad je netko poput Glasera bio 'kulturni ambasador' SAD-a. Ne treba motivacijski 'coach' kad jasno vidiš spoj briljantnih zapažanja, ilustriranih mnoštvom primjera rada. S takvim iluzijama sam ušao u svijet grafičkog dizajna, a već dobrano indoktriniran stripom, muzikom i filmom. Nema to pretjerano veze s agencijskim ili korporativnim dizajnom, taj svijet postoji kao paralelni univerzum s nekim svojim pravilima, a posebno u BiH, koja je jedna periferijska, kompleksna i siromašna zemlja.
