Kultura
54 prikaza

Kompleksna dijagnoza jugoslavenskog društva i ženskog samoodređenja Gorana Ferčeca

Marko Lukunić (PIXSELL)
Nevjerojatna je količina tereta i tegobe na ramenima ovih likova, a osobito protagonistice. Teško je razumjeti jesu li je društvo i skučenost njegovih mogućnosti učinili takvom ili je to njezina priroda

Ono što započinje kao iscrpljujući i pretjerano detaljan portret seoske djevojke sa sredine 70-ih, kako odmiču stranice i poglavlja, pretvara se u kompleksnu i bogatu dijagnozu jugoslavenskog društva, seoske, obiteljske i radne mikrozajednice te ženskog samoodređenja. Kao što kaže naslov prve knjige Gorana Ferčeca, “Ovdje neće biti čuda”, dodatno se potvrđuje romanom “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća”. U životu neimenovane žene doista nema čuda, baš nijednog, kao što ga nema ni u životima njezinih bližnjih, muža, svekrve, svekra, šogora, šogorica i susjeda. U njihovim životima nižu se običnosti, iz godine u godinu, sve dok ne ostare i dok tegobe ne počnu još snažnije pritiskati i brisati tragove bilo kakvih ideala. Čak i kad im se dogodi nešto veliko, svadba ili rođenje djeteta, izgradnja kuće ili odlazak na more, to veliko ima auru običnosti. I onda kad se stvore svi uvjeti da osoba bude sretna i zadovoljna, sreći se uvijek ispriječi neka nespretnost, nesporazum, iskrica netrpeljivosti koja sve pokvari. “Sve je isto kao što je bilo i jučer, i tako će ostati do kraja”, kaže u jednom trenutku pripovjedač. A na drugome mjestu: “Očekivala je sretno vrijeme pred sobom, a ono je samo donijelo težinu, koja se sva slila u ruke, pa joj se čini da ih vuče po zemlji”. Roman je podijeljen u 19 poglavlja, a svako poglavlje označava jednu godinu. Tako radnja teče od 1973. do 1991. godine. Počinje tako da djevojku odvode od njezine obitelji, kako bi se zaposlila u prodavaonici mješovite robe, najvjerojatnije u nekom malom podravskome mjestu, a završava velikim društveno-političkim mijenama, inflacijom, radničkim štrajkovima i raspadom države. Kroz djevojku, priča je to o zemlji, njezinu rastu i padu. Svi toponimi su poopćeni, a likovi ostaju toliko anonimni da nemaju ni imena.

 | Author:

Kad se djevojka uda za mladića, propovjedač ga oslovljava kao starijeg sina Racovih. U toj obitelji još je stari Rac, stara Racova, mlađi sin Rac i stariji sin Rac te mlađa kći Racova. Svi Racovi žive u jednom dvorištu u više kuća, a s njima i neimenovana djevojka, koja postaje supruga, a potom i majka dvoje djece. Nevjerojatna je količina tereta i tegobe na ramenima ovih likova, a osobito protagonistice. Teško je razumjeti jesu li je društvo i skučenost njegovih mogućnosti učinili takvom ili je to njezina priroda. Protagonistica je duboko nezadovoljna životom, muža ne voli, muževljevu obitelj prezire, sa susjedima ne uspijeva ostvariti iole pristojan odnos, gruba je čak i onda kad to situacija ne zahtijeva (iz čiste iritacije će ribi u akvariju ubaciti šaku soli). Kad bismo se izražavali suvremenim internetskim vokabularom, rekli bismo da protagonistica pati od FOMO-a (“fear of missing out”). Iako nije vidjela mnogo svijeta, iako ne zna što se nalazi u većim gradovima, ona svejedno osjeća da mora biti nešto više od života. To kako živi nije joj dovoljno. Zamjerka ovom romanu je njegova opsežnost koja čitatelja s vremena na vrijeme umara. Sve sitne radnje koje autor ističe i koje doista jesu bitne za širi i dublji dojam o hrvatskom selu ponekad ubijaju želju čitatelja da nastavi dalje. Postupak jezične repeticije se također nameće kao smetnja. Kao da autor namjerno iscrpljuje čitatelja. S druge strane, rijetko se iz muškog pera čita ovako duboko kompleksan ženski lik koji autor gradi s razumijevanjem, kako u kontekstu ženskoga tijela, tako i psihe, nijansirajući žudnje, strahove i grubosti ovoga lika s puno pažnje i strpljenja. Također, jasno je da je autor (rođen u Koprivnici 1978. godine) na neki način povezan s podravskim selom jer se određene naturalističke prizore sela mora doživjeti iz prve ruke kako bi se moglo znati i pisati o njima. Ako išta ostane u sjećanju čitatelja i nakon dugo vremena, bit će to slika grubosti seoskog čovjeka, njegovo nemušto baratanje vlastitim emocijama, okrenutost ka materijalnome te naprosto nesreća i nezadovoljstvo koje ni u čemu ne pronalaze ispušni ventil.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.