Kompleksna dijagnoza jugoslavenskog društva i ženskog samoodređenja Gorana Ferčeca

Ono što započinje kao iscrpljujući i pretjerano detaljan portret seoske djevojke sa sredine 70-ih, kako odmiču stranice i poglavlja, pretvara se u kompleksnu i bogatu dijagnozu jugoslavenskog društva, seoske, obiteljske i radne mikrozajednice te ženskog samoodređenja. Kao što kaže naslov prve knjige Gorana Ferčeca, “Ovdje neće biti čuda”, dodatno se potvrđuje romanom “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća”. U životu neimenovane žene doista nema čuda, baš nijednog, kao što ga nema ni u životima njezinih bližnjih, muža, svekrve, svekra, šogora, šogorica i susjeda. U njihovim životima nižu se običnosti, iz godine u godinu, sve dok ne ostare i dok tegobe ne počnu još snažnije pritiskati i brisati tragove bilo kakvih ideala. Čak i kad im se dogodi nešto veliko, svadba ili rođenje djeteta, izgradnja kuće ili odlazak na more, to veliko ima auru običnosti. I onda kad se stvore svi uvjeti da osoba bude sretna i zadovoljna, sreći se uvijek ispriječi neka nespretnost, nesporazum, iskrica netrpeljivosti koja sve pokvari. “Sve je isto kao što je bilo i jučer, i tako će ostati do kraja”, kaže u jednom trenutku pripovjedač. A na drugome mjestu: “Očekivala je sretno vrijeme pred sobom, a ono je samo donijelo težinu, koja se sva slila u ruke, pa joj se čini da ih vuče po zemlji”. Roman je podijeljen u 19 poglavlja, a svako poglavlje označava jednu godinu. Tako radnja teče od 1973. do 1991. godine. Počinje tako da djevojku odvode od njezine obitelji, kako bi se zaposlila u prodavaonici mješovite robe, najvjerojatnije u nekom malom podravskome mjestu, a završava velikim društveno-političkim mijenama, inflacijom, radničkim štrajkovima i raspadom države. Kroz djevojku, priča je to o zemlji, njezinu rastu i padu. Svi toponimi su poopćeni, a likovi ostaju toliko anonimni da nemaju ni imena.