Ovako je 25. ožujka 1962. Milovan Đilas pisao Mati Meštroviću, sinu slavnog umjetnika: "U pogledu svega onoga što se dogodilo oko sahrane Vašeg oca, meni se čini da je bezraložni strah igrao veću ulogu od zle volje. Naime, ja držim da vas diplomati nisu prevarili, obećavajući da će sve biti u redu, nego su mimo njih djelovali i drugi faktori po svome.
A ovi su se uplašili da svečane mise ne budu povod nečem drugom. Za taj strah, po mom mišljenju, nije bilo razloga. Ali onaj koji se boji, ne misli logično i teško bi mu nešto bilo dokazati. U svakom slučaju, vaše namjere da sve uredite s vlastima i vaše dostojanstveno držanje kasnije za svaku su pohvalu."
Imao je 78 godina kada je u američkoj državi Indiani umro Ivan Meštrović, kipar koji je relativno rano dosegnuo svjetsku slavu. Umro je 16. siječnja 1968. u gradu South Bend, a kad je došao trenutak da njegovo tijelo transportiraju u tadašnju Jugoslaviju i sahrane ga u mauzoleju u zavičajnim Otavicama kod Drniša, oko tijela su se vrlo ružno i neugodno počupali dijelovi vladajućih državnih struktura SFRJ i Katoličke crkve.
U svom znanstvenom radu iz 2007. povjesničarka Slađana Josipović s Filozofskog fakulteta u Osijeku složila je sve dijelove povijesne slagalice oko onoga što se događalo i na vidjelo iznijela priču o jednom sitnom, blesavom proceduralnom propustu Kaptola, a potom o paranoičnoj reakciji režima, točnije, po svoj prilici Udbe, kako je dva mjeseca poslije Đilas pisao Meštrovićevu sinu. Ako itko nije zaslužio da se njegov posljednji ispraćaj ispolitizira na takav način, onda je to Ivan Meštrović. Tom čovjeku život je krenuo nizbrdo s izbijanjem Drugog svjetskog rata.
Ustaše su mu jako zamjerale što je u Prvom svjetskom ratu bio jedan od istaknutih zagovornika ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba, osim toga još i neke druge stvari, a nije mu pomoglo niti to što nije poslušao Milu Budaka koji mu je savjetovao da posjeti Antu Pavelića i vrati se na mjesto profesora u Likovnoj akademiji. Umjesto toga pokušavao je dobiti putovnicu. U jesen 1941. ustaše su ga uhitili, strpali u zatvor, osudili na smrt, što bi vjerojatno i ostvarili da se za njega nisu zauzeli papa Pio XII., nadbiskup Alojzije Stepinac, kako dalje navodi povjesničarka Josipović, čak i sam maršal Henri-Philippe Petain.
Ubojstvo takvog umjetnika pod takvim pritiskom bilo je previše čak i za Pavelića i NDH, te su ovi bili prisiljeni Meštrovića pustiti na slobodu. Da bi ovaj prvom prilikom s obitelji zbrisao prvo u Italiju, a onda pred borbama 1943. i u Švicarsku. Pitanje Meštrovićevog povratka prioritetno po nove jugoslavenske vlasti postalo je odmah nakon rata, već 1945. Do toga je jako stalo i Josipu Brozu Titu osobno.
No, kako je Meštrović poslije pisao u svojim memoarima, problem je bio u tome što se umjetnik bojao da bi mu se u Jugoslaviji dogodilo kao i Maksimu Gorkom u Sovjetskom Savezu. "Dali bi mi položaj..., što bi značilo da bih bio upregnut u njihovu spregu, uz potpuni posluhm, bilo kao ministar prosvjete, bilo kao predsjednik JAZU", pisao je. O tome je, dodao je, imao insajderske informacije iz Beograda, koji mu je navodno poručivao da se ne vraća.
"On zna da se ja ne bih povinovao, kao što se nisam htio ni ustašama, a onda bih svršio kao i kod ustaša, ako ne i gore." 1947. odselio je iz Italije u SAD, a svih tih godina jugoslavenske vlasti zapravo su ga krajnje ljubazno molile da se vrati u domovinu, za koju se, doduše ne u komunističkom obliku, ali višenacionalno ujedinjenu, zalagao još od "Velikog rata".
Meštrovićev dobar prijatelj bio je monsinjor Svetozar Rittig, predsjednik Komisije za vjerske poslove Vlade NR Hrvatske, s jedne strane visoki klerik, s druge čovjek koji je u ratu bio u antifašističkom pokretu. Rittig je 1949. pisao Titu da Meštrović, zapravo, želi nazad u Jugoslaviju i da u SAD-u uporno odbija političku emigraciju koja ga salijeće. Ostaje otvoreno je li Meštrović za Rittiga imao jednu priču, drugu za Đilasa, ili je doista mijenjao raspoloženje.
Prema vlastitim memoarima, kad se te iste godine u SAD-u sastao s Đilasom, rekao mu je da je "maršal Tito odveć pametan, nadam se i suptilan, da će razumjeti da ja ne mogu imati svu tu udobnost dok bi moja okolina bila gladna i bosa". Izgovor je bio vrlo čudan, jer je isti narod bio jednako siromašan i prije rata, a Meštrović je bio jednako bogat čovjek. Usto, po povratku mu nitko ne bi branio da se naprosto odrekne viška bogatstva, kao što je oporučno NR Hrvatskoj ostavio praktično sve.
Meštrović je pisao da mu je tada Đilas navodno priznao da on sam zna da Stepinac nije kriv. "Priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan", opisao je Meštrović Đilasove riječi.
Da su jugoslavenski komunisti Meštroviću bili jako skloni pokazuje i to što se kipar 1951. osobno angažirao u kampanji za oslobađanje Stepinca. Najvišim diplomatima Jugoslavije pričao je da mu je Stepinac osobno spasio glavu od ustaša 1941. u NDH i da je 1944. u Vatikanu izvijestio i papu i američkog veleposlanika "o zvjerstvima okupatora i ustaša".
1959. konačno je Meštrović posjetio Jugoslaviju, pri čemu su mu vlasti jamčile da će imati punu slobodu kretanja, da će smjeti posjetiti i Stepinca, što je ovaj i učinio. Osam dana proveo je i na Brijunima, gdje je imao tri susreta s Titom. Meštrovićev sin Mate poslije je pisao da je oca nagovarao da se vrati i sljedeće godine, jer je vidio da mu je otac "zbacio 20 godina života s ramena" i vratio i vitalnost i životnu radost.
Nastavak na sljedećoj stranici...
