Čini se da o Pieru Paolo Pasoliniju ili znamo sve ili ne znamo ništa. Njegov život, kao i njegova djela trajna su provokacija koja, o čemu svjedoči i naša suvremenost, nekom vremenu odgovara, dok je neko vrijeme ignorira. U luku od pretjeranog obožavanja do zanemarivanja ovaj umjetnik sigurno i nekon svoje nikad do kraja razjašnjene smrti posvuda ostavlja kontroverzne tragove. Pjesnik, romanopisac, filmski redatelj, dramski pisac, esejist i slikar Pier Paolo Pasolini rođen je 1922. u Bologni, tradicionalnom uporištu talijanske ljevice. Otac Carlo Alberto bio je poručnik talijanske vojske, a slavu je stekao spasivši život Mussoliniju. S majkom Susannom Colussi, podrijetlom Furlankom i osnovnoškolskom učiteljicom, imao je iznimno prisan odnos. Sa sedam godina je počeo pisati pjesme, a kasnije su ga oduševljavala djela Rimbauda, Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Novalisa... Kao tinejdžer je postao ateist. Diplomirao je književnost u Bologni. a biografi bilježe da se natjecao u sportskim igrama koje su organizirali fašisti kako bi “prikrio svoju pravu narav”.
Tijekom Drugog svjetskog rata, godine 1941., postao je glavni urednik časopisa Il Setaccio, ali ubrzo se sukobio s izdavačem. U to je vrijeme odbacio fašizam i odlučio postati komunist. Unovačen je kao vojnik i zarobljen u Njemačkoj na ratnoj fronti, ali je pobjegao maskiran u seljaka. U majčinu rodnome mjestu Casarsi, gdje se nastanio 1943. bježeći od mobilizacije, osniva 1945. “Malu akademiju furlanskoga jezika”. Pristupa 1947. talijanskoj komunističkoj partiji, iz koje je izbačen dvije godine kasnije zbog optužbe za zavođenje maloljetnika te je izgubio i posao nastavnika u Valvasoni. Ponovno u bijegu, od siječnja 1950. nastanjuje se u u Rimu, gdje uređuje utjecajan časopis Officina. Povjesničari književnosti navode kako je u rimskim romanima “Besprizorni” (1955.) i “Žestok život” (1959.) “opisivao, koristeći se mjesnim dijalektom, ‘potproletarijat’, svijet lišen svake klasne svijesti”. U djelu “Strast i ideologija” (1960.) teoretizirao je o novim težnjama neoeksperimentalizma, osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkoga društva. Pisao je i poeziju - “Gramscijev pepeo” (1957.), “Religija mojega vremena” (1961.), “Poezija u obliku ruže” (1964.), kazališna izdanja “Teatar” (1981., posmrtno), drama u stihovima “Calderon” (1973.), putopis po Indiji (1962.), antologije dijalektalnoga pjesništva, pisma te književne kritike.
Surađujući na Fellinijevim i Bologninijevim scenarijima, Pasolini se započeo baviti filmom 1954. godine. Debitirao je ekranizacijom vlastitog romana “Accatone” (1961.). Navodi se kako je tad slijedio poetiku filmskog neorealizma koju je u filmu “Mamma Roma” (1962.) “nadogradio pojačanim političkim i religijskim konotacijama karakterističnima i za njegov daljnji opus”. No ono po čemu se izdvaja u povijesti talijanske kinematografije su upravo originalna tumačenja povijesno i kulturalno amblematskih tekstova, kao što je “Novi zavjet - Evanđelje po Mateju” (1964.), kao i osebujna evociranja prošlosti te adaptacije klasičnih književnih djela, poput “Kralja Edipa” (1967.) i “Medeje” (1969.), u kojima se bavi mitološkim strukturama transformirajući ih u vrijeme u kojem je živio. U “Dekameronu” (1971.), “Canterburyjskim pričama” (1972.) i “Cvijetu 1001 noći” (1974.) slavi seksualnost. No možda je i najveću slavu stekao filmovima suvremene društveno političke tematike kao što su “Teorema” (1968.), “Svinjac” (1969.) ili “Salò ili 120 dana Sodome” (1975.). Ugled je stekao, bilježe njegovi biografi, “i fenomenološki i semiološki utemeljenim tekstovima s područja teorije filma, u kojima govori o filmu kao temeljno realističkome mediju i ‘jeziku akcije’, ali istodobno i kao komunikaciji zasnovanoj na iracionalnim oniričkim mehanizmima”. Ono što je nedvojbeno pridonijelo stvaranju mita o njemu je njegova nerazjašnjena nasilna smrt. No ono što ga još i danas izdvaja i čini sigurno jednim od najvećih filmskih umjetnika, ali i mislioca 20. stoljeća je njegov antikomformizam. “Spajajući marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za pretkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskoga građanskoga društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem” ispisao je možda i najprovokativniji opus, i to ne samo svog vremena. U povodu stogodišnjice rođenja Piera Paola Pasolinija u njegovu je rodnom gradu u ožujku otvorena izložba “Figurativni šokovi” (Folgorazioni figurative), koja se zatvara početkom studenog. “Ova izložba istražuje otisak Bologne na jednoj od najproročanskih duša 20. stoljeća, od njegova rođenja, 5. ožujka 1922. na via Borgonuovo, do njegovih godina u srednjoj školi i na sveučilištu, gdje je profesor Roberto Longhi rasplamsao njegovu maštu i strast prema figurativnoj umjetnosti - otkriće koje je ostavilo neizbrisivi trag na njegovu stvaralačkom putu. To je premisa izložbe ‘Folgorazioni figurative’ u novim podzemnim izložbenim prostorima Piazze Re Enzo, koja istražuje dijalog između velikih djela povijesti umjetnosti i Pasolinijeva kinematografskog rada.”
Ono što ovu izložbu čini iznimno zanimljivom je direktno sučeljavanje znamenitih slikarskih djela iz različitih stilskih perioda i ulomaka iz Pasolinijevih filmova u šetnji kroz podrumske prostore iznad kojih se čuje vreva bolonjskih ulica. Ta neobična povezanost života i umjetnosti kao da posmrtno oživljava umjetnika kojeg izložba predstavlja kao slikara, pjesnika, redatelja i intelektualca koji je ispisivao mjeru svom vremenu. Svaki njegov film ovdje je predstavljen s pogledom na figurativne inspiracije njegova obrazovanja s jedne strane, a s druge strane svaki od tih filmova svjedoči o antropološkoj transformaciji Italije u luku od poslijeratnog razdoblja do godina neokapitalizma u kojem je uživala talijanska srednja klasa. Autori izložbe stoga poručuju kako bi bilo nemoguće shvatiti političko djelovanje Pasolinijeve mašte bez razumijevanja slike koja je postala simbol njegova načina razmišljanja. Upućuju tako na “misaoni proces koji u kinu otkriva mjesto gdje sjećanja na beskonačne i vrlo daleke svjetove oživljavaju”. Prva je izložbena soba posvećena najvećem Passolinijevu učitelju, profesoru povijesti umjetnosti Robertu Longhiju, na čijim je predavanjima o srednjovjekovnoj i suvremenoj umjetnosti Passolini sudjelovao u zimi 1941. godine. Ta su se predavanja bavila djelima Masolina i Masaccia, a Longhi je preferirao Masaccia upravo stoga što je figuru Krista postavio u svakodnevno okruženje i tako ga predstavio kao ljudsko biće koje dijeli našu patnju. Pasolini se profesora Longhija sjećao kao nekoga tko je u jeku fašističke ere eliminirao besmislenu retoriku iz precizne, povijesno utemeljene redakcije umjetničkih djela. “Launghi je stvorio čarobnu atmosferu vesele oaze, gdje su učenici vidjeli slike projicirane na platnu i pomno komentirali sve njihove detalje, zapisao je, naglašavajući kako se tad počeo zanimati za film, slike pune ljepote koje izražavaju svetost stvarnog svijeta.” I upravo poučen tim iskustvom, Pasolini evocira u svoja prva tri filma tjelesnost običnih ljudi koje je slikao Masaccio. Njegovo je djelo, uz utjecaj Carravaggia, figurativni ključ za onaj prikaz svijeta koji nalazimo u Pasolinijevim filmovima. “Ono što smatram uzbudljivim u Caravaggiovim djelima je svjetlosna podjela koja figure čine zasebnim, umjetnim, odvojenima od svijete te se reflektiraju poput odraza u kozmičkom zrcalu. Tu su uobičajene i realne crte lica izglađene u mrtvačku karakterologiju, pa je svjetlost, dok šiklja u specifično doba dana u kojem je uhvaćena, zaključana u veličanstvenu kristaliziranu strukturu”, piše Passolini. Iz prostorije u prostoriju podrumskog prostora ispod slavnog bolonjskog trga nižu se fotografije i filmske projekcije koje se izravno referiraju na reprodukcije slika slavnih autora, ali uspostavljaju vezu i s Pasolinijevim slikarstvom. Iza svega toga, negdje u pozadini, ocrtava se društvena slika Italije Pasolinijeva doba, ona slika koja se ne samo upisuje, nego ispisuje svako njegovo djelo i čini ga po smionosti u prelaženju svih konformističkih granica toliko drugačijim od njegovih suvremenika.
Scena iz filma Pier Paola Pasolinija "120 dana Sodome"
Nakon “Sala”, Pasolini je planirao napraviti “Porno Tep Kolossal”, kako bi se vratio svojoj temi bajke iz 1960. godine. Budući da je Toto bio mrtav, zamislio je De Filippa i Ninetta u ulogama napuljskih svetaca i njihova slugu Nunzija koji putuju oko svijeta prateći komet. Njihova misija je pronaći mjesto rođenja novog Isusa da mu odaju počast poput maga. Putovanje ih vodi kroz velike gradove, od kojih svaki karakterizira neku utopijsku situaciju koja se brzo pretvori u tragediju. Na tom putu uspijevaju pobjeći od svakoga i konačno stignu do špilje u kojoj je Krist rođen kako bi otkrili da tamo nema nikoga. U tom trenutku oboje umiru i dižu se na nebo. Odande promatraju Zemlju poput astronauta i odluče čekati. Zašto? Nitko ne zna. Tad Nunzio kaže: “Nema kraja. Pričekajmo. Nešto će se dogoditi”. ”Nema kraja” naziv je posljednje prostorije bolonjske izložbe. Na dan njezina zatvaranja, 2. studenoga, u Teatru Arena del Sole u Bologni bit će premijerno izveden Pasolonijev “Calderón”, u režiji nagrađivanog talijanskog redatelja Fabija Condemija.
