Uoči svečanog otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1895. godine, Vlaho Bukovac oslikao je na brokatnim zastorima ultimativnu ideju hrvatske kulture i time je ugradio ne samo u kazališnu kuću, nego i u svijest svih onih koji u njoj dočekaju spuštanje već poznatog prizora: onu o konačnom spajanju kulturnog i umjetničkog nasljeđa juga i sjevera države, čime će se napokon obuhvatiti i ujediniti svo nacionalno stvaralaštvo, nad kojim, po tadašnjem tumačenju, bdije “poeta laureatus” hrvatske književnosti, Ivan Gundulić. Stotinu godina nakon prvog spuštanja zastora nije bilo puno drugačije. Narodni preporod ovaj je put, doduše, uvjetovan drugačijim političkim sustavom, nacionalna netrpeljivost usmjerena je u drugom smjeru, no potreba da se umjetnički reagira na represiju dovodi do posve jednakog nagona. Tako Georgij Paro, vrstan redatelj s tad već gotovo četiri desetljeća iskustva i više uspješnih adaptacija djela autora poput Krleže, Dostojevskog i Marinkovića, cilja 400. godišnjicu rođenja okrunjenog književnika kako bi naposljetku spustio zastor za najvećim epskim spjevom hrvatskoga jezika, baroknim “Osmanom”.
423
prikaza
Kontroverzni sjaj Osmana
1/6
donosimo priču i razgovaramo sa svjedocima vremena o pothvatu kakvog se početkom devedesetih primio Georgij Paro, kad je režirao predstavu kojom će na pozornicu HNK u nešto više od tri sata dovesti 250 izvođača
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
