Daniel Keyes, američki znanstvenofantastični pisac rođen 1927. godine u New Yorku, ostat će upamćen kao "pisac jedne knjige", bez obzira na to što je, osim romana "Cvijeće za Algernona", objavljenog sredinom šezdesetih, u zlatno doba ZF literature, napisao još sedam romana i više zbirki priča. Glavni junak romana je mentalno retardirani Charlie Gordon, pomoćni radnik u pekarnici, čiji je koeficijent inteligencije višestruko uvećan operativnim putem. Algernon iz naslova romana laboratorijski je miš na kojem je izvršena prva "uspješna" operacija tog tipa. Roman je objavio zagrebački izdavač Hangar 7, specijaliziran za ZF literaturu, u prijevodu Borisa Marciuša. Prema ovom romanu, američki redatelj Ralph Nelson snimio je 1968. godine film "Charly". Riječ je o prilično blijedom i plošnom filmskom ostvarenju u kojem je ulogu Charlieja Gordona odigrao Cliff Robertson, za koju je nagrađen Oscarom za najbolju glavnu mušku ulogu, što ne treba pretjerano čuditi jer u sličnim filmovima glumac može iskazati sav raspon svoga glumačkog umijeća, glumeći istodobno osobu s koeficijentom inteligencije od 68 i 185. U filmu se gotovo ne spominju Charliejevo djetinjstvo i njegovi roditelji, iako je susret "pametnog" Charlieja s majkom, koja ga se odrekla kad je bio dječak, možda najbolja i najdirljivija scena u romanu.
Priča o Charlieju i mišu Algernonu prvi put je objavljena 1959. godine u obliku kratke priče. Keyes je u jednom od rijetkih intervjua koje je dao za života opisao svoj susret s urednikom jednoga književnog časopisa kojem je poslao priču "Cvijeće za Algernona": "Dan, ovo je dobra priča", rekao mu je urednik, "ali pokazat ću ti kako da bude odlična: Charlie ne gubi svoju inteligenciju, ostaje super inteligentan, on i Alice (glavna junakinja romana, op.a.) se zaljube jedno u drugo, vjenčaju se i žive sretno do kraja života". Međutim, Keyes je odbio ovu sugestiju i objavio priču u drugom časopisu. Zatim je na osnovi nje napisao iznimno mračan roman koji nadilazi granice žanra, na sličan način kao Bradburyjevi, Orwellovi ili romani Philipa K. Dicka. Izdavačka kuća Doubleday, s kojom je potpisao prvi ugovor, tražila je od Keyesa da izmijeni kraj, što je on odbio i raskinuo ugovor, nakon čega ga je iz istog razloga odbilo još pet izdavača. Već prve godine po objavljivanju roman je prodan u SAD-u više od milijun primjeraka, nakon čega je preveden na više od 30 stranih jezika. O kultnom statusu ovog romana govori i anegdota s predstavljanja japanskog prijevoda: "Kad sam otišao u Tokio, odveli su me do mjesta gdje ću potpisivati knjigu", ispričao je Keyes. "Red je tri puta išao oko stambenog bloka! Donijeli su mi darove, cvijeće, slatkiše, pisma, a ja sam samo sjedio i mislio: Osjećam se kao rock zvijezda".
Roman je ispripovijedan u nizu dnevničkih zapisa koje ispisuje sam Charlie Gordon, najprije infantilni pripovjedač s koeficijentom inteligencije od 68, koji je u drugom dijelu romana osviješteni pripovjedač. Preko Charliejevih dnevničkih zapisa, koji su u početku nemušti, puni gramatičkih pogreški, možemo neizravno pratiti kako se njegova inteligencija povećava, što je možda i najveća književna kvaliteta ovog romana koji se dotiče mnogih etičkih pitanja, od medicinskih eksperimenata na ljudima, pa do odnosa prema mentalno retardiranim osobama. "Dr Strauss kaže da moram napisat šta mislim i čeg se sjetim i svaku stvar koja mi se dogodi od sad pa dalje. Neznam zašto ali on kaže da je važno pa će oni vidit dal ja njima mogu bit koristan. Nadam se da hoču jer gospođica Kinnian kaže da oni možda mogu napravit da ja postanem pametan. Ja bi htijo bit pametan", rečenice su kojima počinje ovaj roman. U drugom dijelu romana Charliejeve rečenice postaju elokventne, pune lijepo sročenih misli i zapažanja.
Svoj "izvještaj o napretku" Charlie počinje nakon što je postao kandidat za operaciju koju su razvili doktor Strauss i profesor Nemur, kojom se osobama povećava koeficijent inteligencije. Operacija je prije toga rađena na pokusnim životinjama. Vrhunske rezultate Strauss i Nemur postigli su s mišem pod imenom Algernon, koji se s nevjerojatnom lakoćom kreće kroz komplicirani labirint od zadane točke do cilja. S porastom inteligencije, Charlie mijenja svoj odnos prema svijetu i drugim ljudima, pogotovo sa svojim "prijateljima" iz pekarnice, kako ih on naziva, koji s njim zbijaju neukusne i grube šale. Shvaća, također, kako je svijet mnogo kompleksnije mjesto nego što je mislio. Ideju za roman i priču Keyes je po vlastitom svjedočenju uzeo iz Aristotelove "Poetike". Želio je napisati tragičnu priču kakva je po Aristotelu moguća samo ako opisuje ljudsku degradaciju.
S porastom inteligencije, Charlie postaje svjestan vlastite seksualnosti i zaljubljuje se u Alice Kinnian, svoju nastavnicu iz škole za odrasle osobe s mentalnim poteškoćama. Također, Charlie se od simpatične i nekonfliktne pretvara u ogorčenu i antipatičnu osobu. Mijenja i mišljenje o svojim mentorima, jer shvaća kako su oni operaciju na njemu izveli isključivo zbog svoje znanstvene karijere. Glavni zaplet romana počinje u Chicagu, kamo je Charlie doputovao sa svojim mentorima i Algernonom na znanstveni skup povodom operacije izvedene na njima.
On s Algernonom bježi iz Chicaga u New York, gdje mu živi obitelj, otac, majka i sestra, koji su ga u ranoj mladosti odbacili i poslali u ustanovu koja je skrbila o djeci s mentalnim poteškoćama. Tu počinje i njegovo preispitivanje vlastite osobnosti: "Ne mogu si pomoći osjećaju da ja nisam ja. Prisvojio sam njegovo mjesto, izbacio ga i zaključao vrata onako kako su mene izbacili iz pekarnice. Želim reći da Charlie Gordon postoji u prošlosti, a da je prošlost stvarna. Ne možeš sagraditi novu zgradu na nekome mjestu dok ne uništiš staru, a starog Charlieja ne možeš uništiti. On postoji."
Charlie se počinje prisjećati i vlastitog djetinjstva, nakon čega posjeti majku koja u početku ne želi razgovarati s njim: "Znam stvari koje ne znaju čak ni fakultetski profesori", govori joj Charlie. "Reci mi nešto! Sada možeš biti ponosna na mene i pričati o meni svim susjedima. Ne moraš me skrivati u podrumu kad ti dođe društvo. Samo pričaj sa mnom. Pričaj mi kako je bilo kad sam bio mali, to je sve što želim. Neću ti ništa. Ne mrzim te. Ali moram čuti o sebi, razumjeti sebe prije nego što bude prekasno. Zar ne vidiš, ne mogu biti potpuna osoba ako ne razumijem sebe, a ti si jedina na svijetu koja mi sad može pomoći. Pusti me da uđem i nakratko sjednem."
Dok Charliejeva inteligencija raste, Algernonova iznenada počinje opadati. Algernon postaje agresivan: "Danas se dogodilo nešto grozno. Algernon je ugrizao Fay. Upozorio sam je da se ne igra s njim, ali ona ga voli hraniti. Obično, kad dođe u njegovu sobu, on se razmetljivo zatrči prema njoj. Danas je bilo drugačije. Bio je na drugoj strani, sklupčan u bijelu pahulju. Kad je provukla ruku kroz gornji kapak, on se skutrio i povukao u kut." Charlie shvaća da slična sudbina čeka i njega, odnosno da su rezultati operacije samo privremeni. Kako učinci njegova mentalnog propadanja postaju sve očitiji, Charlie pronalazi nedostatke u eksperimentu koje naziva "Algernon-Gordonov efekt". U međuvremenu Algernon umire: "Algernon je umro prije dva dana. Našao sam ga u tri i četrdeset vrativši se u laboratorij nakon lutanja rivom u vrijeme svitanja – na boku, ispružena u kutu kaveza. Kao da je trčao u snu." Charlie ga pokopa u dvorištu kuće u kojoj je stanovao, nakon čega, s inteligencijom u drastičnom opadanju, napušta New York, a posljednja želja mu je da netko položi cvijeće na Algernonov grob.
Roman ima mnogo dodirnih točaka s remek-djelom Johna Steinbecka, potresnim romanom "O miševima i ljudima", koji je objavljen 1937. godine, i uvjeren sam da je donekle utjecao na Keyesa. "Cvijeće za Algernona" iznimno je dubok i sveobuhvatan roman, za koji je svojedobno Library Journal napisao sljedeće: "Ovo je roman koji svojom originalnošću zaokuplja svu pažnju... Čitat će se još mnogo godina". Ova rečenica danas zvuči gotovo proročanski, o čemu svjedoči i hrvatsko izdanje Keyesova romana.
