Kultura
1241 prikaza

'Konzervativna obitelj nije obitelj - to je zatvor!'

Dario Harjaček
Tomislav Miletić/PIXSELL
Redatelj u romanu raskrinkava kult žrtve i mučeništva u DNK-u Hrvata, nacionalizam kao strah od gubitka privilegija

Kazališni redatelj i pisac Dario Harjaček (1979.) već od studija na Akademiji dramske umjetnosti pokazuje vrsnoću, pa mu je tako povjeren rad na predstavama "Adam i Eva" M. Krleže, koja je uvrštena na program Eurokaza 2015. godine, "Uništenje naroda" W. Schwaba te predstavi "Tri sestre" A. Čehova, u svojstvu redatelja. Nakon studija intenzivno radi u kazalištu, a ove se godine uspješno predstavio romanom "Sanjica Lacković" (Oceanmore, 2018.), kojim propituje suvremeno društvo u kontekstu politike, kulture i obiteljskih odnosa.

"Sanjica Lacković" je suvremenu hrvatsku književnost obogatila novim pripovjedačkim glasom – hrabrim i izravnim. Taj se glas godinama brusio u fuziji književnosti i kazališta. Koliko je, zapravo, vaša kazališna karijera odredila ton i stil romana?

Posljednjih desetak godina dvije su teme najviše zaokupljale moj kazališni rad. Prva tema jest tema identiteta, tema gubitka vjere u autentičnost vlastitog identiteta, tema pristajanja na igru koja se u kazalištu tako jasno definira kroz odnos glumca i uloge koju glumac igra. Za mene je to kroz godine od metafizičkog postajalo sve više političko pitanje. Sa svih strana pritišću nas mehanizmi koji nas uvjeravaju da vlastitu ulogu unutar specifičnih okvira, bilo ekonomskih, bilo nacionalnih, bilo klasnih, doživljavamo kao istinu o nama samima. Sudjelujemo u lošim predstavama iz kojih ne postoji izlaz. Čak i kad ne glumiš, ti glumiš da ne glumiš. Pojam i doživljaj slobode vrlo se često sužava tek na gabarite zadanih okvira. Druga tema nekako se spontano nadovezala na onu prvu, a tiče se klasnog pitanja. Kao dijete iz radničke obitelji, kao dijete kojeg je definirala provincija, siromaštvo i besperspektivnost, oduvijek me kao autora mučila društvena nepravda, nepravda koju sam htio predstaviti upravo iz najnižeg mogućeg rakursa, onoga koji sam prirodno doživljavao kao svoj. Tijekom posljednjih sedam godina predstave kao što su 'Kate Kapuralica', 'Alan Ford', 'Alabama', 'U registraturi' te ova posljednja – 'Pod balkonima', bavile su se pitanjem društvenih nepravdi, nejednakosti, pitanjem želje da se čovjek emancipira ponad okvira vlastite klase, što se redovito okretalo u mehanizam autodestrukcije. U navedenim predstavama problem vlastitog osjećaja nemoći, kompleks socijalne inferiornosti pretvarao je svakog potencijalnog junaka u žrtvu vlastitog straha, u žrtvu vlastite mahnite borbe s vjetrenjačama. Neartikuliranost kao proizvod straha. A iza svega toga živa strast, gorljivost, gorčina, mržnja. To je društvo u kojem živimo. Tako ja vidim našu stvarnost: instinkt koji melje razum. I u 'Sanjici Lacković' razvija se ista tema. Kroz klasno definirane koncentrične kružnice, obitelj postaje ta barijera koja životu ne dopušta prelazak u prostor nepredvidljivosti igre. Čovjek lomi kosti zabijajući se u zid koji na kraju uvijek ostaje neoštećen.

Dario Harjaček | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Gdje je nastao zaokret prema književnom stvaralaštvu?

Književnost je za mene oduvijek bila u prvom planu. Teško da se može nazvati zaokretom roman koji je nastao nakon desetak ozbiljnih dramatizacija i adaptacija književnih i filmskih djela, nakon cijelog niza autorskih radova u kazalištu. U svakom slučaju pisati roman vrlo je kompleksno po pitanju baratanja strukturom, za što me kazalište svakako dobro pripremilo. Ne radim razliku između kazališnog i književnog rada. Zahvalan sam što u ovom trenutku osjećam lakoću kojom vrlo komplicirane fabularne i misaone konstrukcije mogu posložiti u zaokružene cjeline. Mislim da se radi o osobnom razvoju za koji sam imao mogućnosti stjecajem niza životnih okolnosti. Mislim da ova kultura sama po sebi mora uložiti jako, jako puno ne bi li stvorila pisca ili redatelja. To se, nažalost, ne događa, tako da na kraju sve padne na leđa entuzijasta, luđaka ili jednostavno sretnika. Ja spadam u ovu prvu i treću kategoriju.

Roman tvore tri priče o tri podjednako važna lika. Tim ste pričama hrvatsko društvo (i ne samo hrvatsko) udarili tamo gdje ga najviše boli – na obitelj, religiju i pravo na različitost. Nakon rata dogodila se snažna repatrijarhalizacija, ojačao je nacionalizam pod krinkom domoljublja. Gdje smo danas, dva desetljeća nakon rata?

Mislim da svi skupa nismo svjesni u koliko privilegiranom svijetu živimo. Hrvatsko se društvo uvijek na novi način pokušava definirati kao predziđe, kao prva crta obrane civilizacije. Kao takvo, ono u prvom redu njeguje kult žrtve. Na pijedestal najviše vrijednosti uvijek se stavljaju žrtve neke velike urote, nekog velikog plana za uništenjem našeg identiteta. Priča o Davidu i Golijatu. Uglavnom bez sretnoga kraja. Takva stvara jaču sentimentalnu glazuru. To je nešto upisano u naš DNK. Mučeništvo kao najviši ideal. Nacionalizam, klerikalizacija, retro-fetišizam očito su dio globalnog trenda iza kojeg stoji strah od gubitka privilegija jedne sebične, okrutne civilizacije. To su vrlo jednostavni i primitivni oblici političke manipulacije. Za naše društvo očito sasvim dostatni. U posljednjih tridesetak godina broj se ljudi u svijetu udvostručio dok je broj onih privilegiranih, onih koji zdravo za gotovo uzimaju svoje pravo na rad, na besplatno zdravstvo, na besplatno i dostupno obrazovanje, na dostupnost pitke vode itd. itd. ostao isti. Mi živimo s unutarnje strane zida. I vrlo često nismo toga svjesni. Nismo svjesni da svaki čovjek, ma gdje da je rođen, ima isto pravo na sreću kao mi. Prije ili kasnije taj će zid pod pritiskom neprivilegirane većine morati popustiti. Hoće li se to dogoditi kroz neku vrstu konsenzusa ili će se zidovi raspasti od siline oluje, to ćemo vidjeti. U svakom slučaju, čak ni sama propast ove civilizacije ne čini mi se kao najgori mogući scenarij. Ne strahujem od toga da se svi skupa ugušimo u vlastitom licemjerju. Daleko više strahujem od toga da se ovaj svijet nastavi razvijati na temelju sadašnjih vrijednosti. Mislim da je očito kako su moji likovi dio te priče o pokrenutome mehanizmu samouništenja. Nitko nije na točniji način prikazao upravo to o čemu govorim od Michaela Hanekea svojim posljednjim filmom 'Happy End'. Prije ili kasnije svi ćemo jednostavno izgubiti elementarnu volju za životom. Besmisao će nas pokositi kao kuga.

Sanjica Lacković, Petar-Krešimir Vitez i Goran Podolnjak su društveni autsajderi koji djeluju u sferi kulture. Kroz njihove ste se likove dotaknuli i vama bliskih zanimanja. Kako vidite suvremenu hrvatsku kulturnu scenu, osobito književnu?

Spadam u prvu generaciju umjetnika koju je odgojio internet. Naša se kulturna scena, uhvaćena u zamku nacionalizma i konzervativizma radikalno provincijalizirala tijekom proteklih dvadeset i pet godina. Ono što je postojalo kao ideja granične kulture koja sintetizira različite utjecaje pretvorilo se u hermetičnu kulturu jednog malog umirućeg naroda. No internet spominjem jer mi se čini interesantnim fenomenom koji se događa unutar posljednjih desetak godina. Kulturnu scenu na neki su način preuzeli ljudi stasali izvan bilo kakvog dosega oficijelne kulture. Ljudi odrasli u radničkim sredinama, u malim gradovima, ljudi koji su potpuno neopterećeni svoje poetike gradili na ruševinama devastirane kulture devedesetih. Mislim da je veliku ulogu u tome odigrala dostupnost informacija i sadržaja koja je bila upravo revolucionarna u mojim formativnim godinama. I u kazalištu i u književnosti danas su mi najzanimljiviji upravo glasovi ljudi koji su svoju poziciju stvorili kao potpuni autsajderi, kao kamikaze bez bilo kakve proračunatosti. Mnogo je takvih, i to ovoj našoj sceni daje potpuno novu živost. Današnji autori vrlo su izravni i politički angažirani. Nije slučajno kako se na meti nove desnice u prvom planu našla upravo kultura. To je prostor u kojem se osjećaju najugroženiji. Desnici kojoj generalno uvijek nasušno nedostaje duhovitosti i kreativnosti trn su oku kreativni i duhoviti ljudi. Vjerojatno su na njih i naročito ljubomorni.

Dario Harjaček | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Roman je polifoničan, rekla bih da su sva tri glasa ravnopravna. Zašto ste za naslov odabrali baš Sanjicu Lacković?

Ne mislim da je Sanjica Lacković glavni lik mojeg romana. Ona je jednostavno paradigma preko koje najjasnije možemo iščitavati naše društvo. Četrdesetogodišnja lezbijka, profesorica hrvatskog jezika zapela u predgrađu postkomunističkog industrijskoga grada u provinciji. Njezin položaj kroz režime, kao i kroz različita klasna okruženja upućuje na našu najveću tragediju. Radi se o permanentnoj liniji konzervativizma s kojim se suočava osoba koja radi ispadanja iz sigurne zone dominantnog diskursa vječito definira sebe kao nakazu, kao nekoga tko ni ne zamišlja sebe unutar okvira normalnog. No što je to normalno i koji je kontekst definiranja normalnosti? Moje je iskustvo da upravo ljudi poput Sanjice Lacković čine razliku, da su (a pogotovo u malim i uskogrudnim sredinama) upravo to osobe koje mogu spasiti život mladim ljudima, koje postoje kao svjetionici u mraku osrednjosti i netolerancije. Sanjica Lacković pokušava otvoriti horizonte djeci koja su naučila da se na svijet smije gledati samo na jedan, isključivi način. Sanjica Lacković je osoba koja je drugoj dvojici glavnih likova obilježila život postavljajući pred njih ozbiljna pitanja o prirodi pojmova, kao što su umjetnost, ljubav, obitelj... Sanjica Lacković je lik koji tako lako prepoznajemo kao primjer osobe na koju se odnosi sav prezir i mržnja novog puritanizma. No oni koji bacaju svoje kamenje na ljude poput Sanjice Lacković najčešće nikad blizu sebe nisu imali nikoga poput nje. Njihovo gađenje je plod neznanja. Kad bi prestali okretati glavu od osoba kao što je Sanjica Lacković, možda bi upravo preko nje otkrili suštinu ljubavi na koju upućuje njihova religija.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.