Kultura
228 prikaza

Kozmički horor Lovecrafta na avangardnoj pozornici

1/3
Jahvo Joža
Mutne vode nezavisne scene u ‘Prirodnom ludilu, umjetnoj gluposti’ bombardirale su sva naša osjetila suočavajući nas s mogućim posljedicama tehnološke budućnosti u maniri mahnitog scrolla

Ljepljivi dani lipnja uspjeli su zbiti sve ono što se mjesecima odgađalo, od raznih premijera do uobičajenih festivala te ponovnog otkrivanja vanjskih pozornica. Dok se institucionalno kazalište uljuljkalo u već pomalo pompoznom otkrivanju klasika slabo propitujući što je s nama ovdje i sada, mutne vode nezavisne scene u “Prirodnom ludilu, umjetnoj gluposti’’ (produkcija Tricycle Traume i KUM-a) bombardirale su sva naša osjetila suočavajući nas s mogućim posljedicama tehnološke budućnosti u maniri mahnitog i pretjeranog scrolla ne dajući nam priliku ni da udahnemo. Tek da osluškujemo i skrenemo pogled kako bismo na vrijeme uočili s koje će nas strane u idućem trenutku “zaskočiti’’. Riječ je o suradnji poznatih autsajdera, umjetnika različitih senzibiliteta od “Kuće ekstremnog muzičkog kazališta’’ avangardno bučnih Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, “Tricycle Traume’’ koju čine trapezistica Ivana Pedljo te izvođač i oblikovatelj zvuka Jasmin Dasović, likovne umjetnice i autorice skulptura Margarete Vidmar, stalnog identiteta u tečenju u licu Esox Lucius Ida (Dražena Pavalića) do tehničke potpore Maximema Weinmanna. 

 | Author: Dario Radović Dario Radović

Srodne poetike onih koji ne žele zadiviti publiku prelamaju se u nezabilježenim scenama iz nepostojeće knjige s jakim aluzijama na kozmički horor američkog pisca H. P. Lovecrafta, za kojeg je najstarija i najsnažnija ljudska emocija strah od nepoznatog. Tog nepoznatog, Drugog “Prirodno ludilo’’ stalno zaziva precizno određenim, a opet kaotičnim rasporedom stolaca, ekrana koji emitiraju izgubljeno žutilo Carcose E. R. Burroughsa. Vješte točke na dva trapeza Ivane Pedljo prati iznimno filmična, ekstremno glasna glazba. Intermezzo Jasmina Dasovića na monociklu otvara i zatvara granicu između teatra i performansa. Pomične, papirnate skulpture Margarete Vidmar najednom oživljuju i bježe. Nijemi se pogledi razmjenjuju u trokutu. Kulminacija nastupa sa šahtofonijskom pokretnom bukom Indoša i Vrvilo. Pokrivanje lica rukama podcrtava kakofoniju. Mračnjaštvo tu postaje anarhija, ali i antikapitalistička utopija. Budućnost kao duboka promjena civilizacije nije tek suluda transhumanistička tlapnja Hararija, koji će u intervju za New Yorker mirno ustvrditi: “Ako razmišljamo o umjetnosti kao nečemu što se igra skalom ljudskih emocija, onda smatram da će umjetna inteligencija u potpunosti promijeniti njezinu narav.’’

 | Author: Jahvo Joža Jahvo Joža

“Prirodno ludilo, umjetna glupost’’ ne ide toliko daleko da proklamatorski upire prstom. Uostalom, dokida i brojne, možda pogrešne pretpostavke da se umjetnost cirkusa temelji isključivo na vještini, bila ona ulično-zabavljačka ili blještavo atraktivna poput “Cirque du Soleil’’ te se otvara većim dramaturškim potencijalima od trenutačnih gerilskih postavki gdje se na prste ruke mogu nabrojati dosadašnje izvedbe. Popunjavanje praznina otkad nema “Festivala novog cirkusa’’ Ivana Kralja te oblikovanje neke nove, još sirove scene bez sustavnije potpore čini ga tipičnom pričom naše izvaninstitucionalne kulture, prepuštene entuzijazmu i nerijetko samoukosti njezinih aktera, ali i neograničenom potencijalu razvijanja. Alternativa alternative u ovom slučaju, u kojem hobotnica crta, a bombardiranje bukom kod osjetljivijih izaziva napadaje panike, jednom cirkusko-avangardnom padobrancu poput mene izaziva čudno zadovoljstvo. Poziva na gledanje, ali ne i sudjelovanje. Podsjeća da ne tražimo u kazalištu uvijek sigurno sidrište dramskih obrata. Nekad je dovoljno i prepoznavanje. Čak i kad izvire iz šahtofona pa završi na trapezu u Močvari. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.