Kultura
242 prikaza

Kralj arhitekture: Pred njim kleče Dior i Chanel

Peter Marino
Press Association/PIXSELL
Njujorčanin iz skromne talijanske katoličke obitelji danas dizajnira za modne mogule i milijardere, a u dnevnom boravku ima pozornicu na kojoj izvodi privatne opere

Lupao je šakom o stol i vikao na mene, nazivajući me pi..om, optužila je u prosincu 2015. arhitekta i dizajnera Petera Marina njegova dugogodišnja (sada bivša) zaposlenica Deirdre O’Brien. Za nekoga tko se stalno izdaje za progresivca, veoma je spretan u seksističkim, a bome i rasističkim izljevima, izjavila je tad u tužbi za mobing.

Marinu to nije prva prozivka da je tiranin. Još 2004. tako ga je opisao New York Times, na što je dizajner, kojemu laskaju da je genijalac, skoro pa u filozofskoj maniri odgovorio:“Moje ime je na vratima tvrtke i naravno da se brinem o dizajnu koji izlazi od tamo. Žao mi je, ali mora biti po mom”.

Peter Marino | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL

Spomenutu tvrtku, Peter Marino Architect PLLC , koja danas zapošljava 160 ljudi i ima urede u matičnom New Yorku i u Philadelphiji, ovaj je “dečko iz Bronxa” osnovao 1978., kad mu je bilo 29. Iako iz skromne obitelji talijanskih korijena, za pokretanje biznisa imao je zaleđe.

Diplomirao je na Cornellu 1971., što je, tvrdio je, bio kompromis.

"Htio sam biti slikar, ali otac, inženjer, htio je da idem njegovim stopama. Bilo je - ili to ili ti ne plaćamo faks i sretno s konobarenjem. Sestra je onda predložila da upišem arhitekturu i da se nađemo na pola puta. Bio sam ljut i dugo je trebalo da shvatim da su postupali iz ljubavi", kaže Peter.

Kad je pak izašao s faksa, na kojemu je ipak shvatio da ne želi biti umjetnik, mladi je arhitekt dobio priliku učiti od najboljih, u tvrtkama Skidmore, Owings & Merrill LLP i I.M. Peia, među ostalim.

"U početku sam mislio da sam se zeznuo jer mi se arhitektura u praksi učinila kao živa dosada, glamurozna tek u teoriji. Te američke velike tvrtke sedamdesetih bile su vrlo profi i s te strane sam sretan što sam upao. Ali nije mi se sviđalo biti kamenčić u mozaiku od 300 do 500 zaposlenih. Kao da sam u Colgate-Palmoliveu. Naravno da ništa nisam samostalno dizajnirao, takav, netom s faksa", priča Marino kojemu je - pored bajkerskog stila na tragu Village People i Mad Maxa - danas zaštitni znak upravo spajanje umjetnosti i arhitekture.

"U posao sam ušao nakon što sam se godinama bavio skulpturom i slikanjem pa priči nisam ni mogao pristupati strogo iz perspektive inžinjera. Htio sam umjetničku arhitekturu i uvijek su me živcirale kolege koji sve gledaju na taj intelektualni, nevizualni način. Volim kad je izravno, to mi je vrlo pop. Ne da mi se ulaziti u apstrakcije s hrpom budala", objašnjava Peter kojeg je važnosti umjetnosti u svemu što činiš naučio ni manje ni više nego kralj pop-arta Andy Warhol, koji je Marinu bio mecena. 

Kad je 1978. odlučio seliti svoj famozni Factory u novu, treću inkarnaciju, pitao je Petera da mu sredi prostor, ali i stan na Upper East Sideu.

"U Factory sam upao preko Pat Hackett, Warholove prijateljice i suradnice. Ispočetka sam se tu muvao vikendima, ali skoro sam postao dijelom klike. Mislim da me Andy angažirao jer sam mu bio jeftino rješenje. Kako je startao od ničega i zaradio svaki svoj novčić sam, nije bio baš široke ruke. Dao mi je nešto novca, istina, ali uglavnom mi je za dizajnerske usluge plaćao svojim radovima. Danas mi je drago zbog toga jer malo tko ima njegove originale, još s posvetom, ali onda sam si mislio da me tip propisno iskorištava i vara, dajući mi sranja umjesto prave stvari", priznaje Marino dodajući kako je cijela dobro poznata i stalno spominjana priča o tome kako ga je suradnja s Warholom lansirala u orbitu nešto kao ona o glumcima i redateljima.

"Možeš ti spavati s nekim da dobiješ prvu ulogu, ali ako ne valjaš, teško da će se ukazati prilika za drugu. Andy mi jest puno pomogao, to svakako, da nije bilo njega, ne bih upoznao sve te ljude. Po njegovoj sam preporuci kasnije sredio i stanove Yvesa Saint Laurenta, Marelle Agnelli, Rotschildovih... Ali zato što sam bio dobar. I još jesam. U tome je razlika", kaže današnji neprikosnoveni ljubimac prije svega modne industrije koji je dizajnirao butike svih mogućih najprestižnijih brendova, od Calvina Kleina, Chanela, preko Armanija i Vuittona, do Fendija i Bulgarija. 

Peter Marino | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL

Ako među tim projektima treba izdvojiti neke, onda se u prvi plan redovito stavlja kultni Diorov butik na aveniji Montaigne, malo ispod originalnog pariškog ateljea pokojnog Christiana Diora.

Za modnog je diva Marino osmislio i poslovnice, među ostalim, u New Yorku, Los Angelesu i Šangaju, Chanel mu je povjerenje ukazao u preko 30 svojih objekata, Vuitton u njih 20.

"Da mi je početkom devedestih netko dao milijun dolara da mu uredim butik, mislio bih da sam umro i otišao u raj. Danas su stvari puno drugačije, cifre lako prijeđu i sto milijuna", kaže Marino koji ne bi bio Marino da nekoć nije riskirao. 

Radilo se o odluci da uopće dizajnira neki butik.

"Sredinom osamdesetih to je za arhitekte bila sramota. Nije bilo ni najmanje cool. Toliko su mi kenjali kad sam rekao da ću to ipak raditi. Govorili mi da ozbiljan dizajner nikad ne bi. Moj odgovor bio je da ozbiljan dizajner svakom zadatku pristupa ozbiljno. Tako je i bilo. Danas je to itekako ozbiljan posao, dosta i zahvaljujući meni", kaže Marino koji je s uređenjem butika počeo 1985., kad ga je vlasnik njujorškog Barneysa, nakon što ga je otkrio u jednom novinskom intervjuu, pozvao da im osmisli novi izgled trgovine, koja je trebala lansirati svoju premijernu žensku konfekciju.

Poslije je odradio još 17 dućana Barneysa, upoznajući kroz angažmane raznorazne modne mogule, gradeći si vremenom reputaciju koju danas uživa - kralja luksuza. Upravo zato svojim bajkerskim stilom, koji se baš i ne očekuje od arhitekta za tajkune (uredio i domove milijardera Davida Kocha i Stephena Schwarzmana), uvijek plijeni pažnju, katkad i ne onako kako bi želio. 

Na dobrotvornom koncertu u Parizu, na kojem je nastupala pijanistica Hélène Mercier, supruga jednog od njegovih najvećih klijenata, Bernarda Arnaulta, predsjednika odbora LVMH-a (Moët, Hennessy, Louis Vuitton), gotovo su ga izbacili zbog odjeće. 

Tu je bajkersku personu Marino razvio želeći živjeti iskrenije, nakon što je u počecima posla nosio najobičniji džins, potom i talijanska fancy odijela.

"Bio sam kod liječnika i on me pitao što bih radio da imam mjesec dana života. Nakon početnog šoka, rekao sam da bih si nabavio motor i vozio se, na što mi je ovaj odgovorio da ne brinem, da nije da imam samo mjesec života, ali da ga nikad nema dovoljno i da radije odmah krenem s onim što bih želio. Pa sam pričekao da mi kćer još malo poodraste, dogura do tinejdžerske faze i onda si zbilja nabavio motor i ful opremu", kaže Peter koji je zbog bolesti kostiju prohodao tek sa sedam godina.

Zato specifično hoda, s uvijek malo razmaknutim nogama, a i govori, miješajući nekoliko naglasaka: pariški, londonski (kad priča o supruzi, kostimografkinji Jane Trapnell) i njujorški.

"Gledam to kao dobru životnu trgovinu. Na početku mi je išlo lošije, a sad mi ide jako dobro", kaže Marino koji osim motora, skuplja umjetnine, a i sam izrađuje brončane skulpture. 

Svake godine, za godišnjicu braka, osim toga, za prijatelje priredi operu i to u vlastitom domu u kojem u sklopu dnevnog boravka ima i pozornicu. To je, kaže, zbog klaustrofobije:

"Uvijek mora biti što više prostora. I prirodnog svjetla. To su moja pravila. Plus, ono najvažnije - nikad ne dizajniraj za odvjetnika."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.