Kralj YU rocka: "Ne želim u Vinkovce s putovnicom"

Bio je to ponedjeljak, 17. travnja 1989. godine. Beogradska grupa Ekatarina Velika održala je koncert u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Kasnije se ispostavilo da je to jedan od njihovih posljednjih nastupa u Zagrebu, a da je intervju kojeg je Milan Mladenović dao Bori Šantiću, novinaru Studija, jedan od posljednjih razgovora s hrvatskim medijima.

"Ako utvrdimo da su koncerti u Zagrebu parametar uspješnosti domaćih rock-atrakcija, možemo reći da je Ekatarina uspješan band. Teren na kojem su se nedavno okliznula najuspješnija rock imena (Bijelo dugme i Riblja čorba) i na kojem su samo Bajaga i Parni valjak doživjeli istinski trijumf, momci i djevojka iz Ekatarine oduševili su tri i pol tisuće poklonika glazbe, koji ih nisu puštali s pozornice ni nakon dva pošteno odrađena bisa", pisao je tada Šantić.

Potpomognuti snagama iz grupe Oktobar 1864 i prvi put s puhačima na sceni - Milan, Margita, Bojan i Žika gotovo su dva sata emitirali koncentriranu energiju i duh rock'n'rolla prisutnoj publici, koja je to osjetila i znala cijeniti.

Kad je koncert završio, porazgovarao je Boro s frontmanom, gitaristom i pjevačem Ekatarine, Milanom Mladenovićem, u jednoj od praznih svlačionica male dvorane Doma sportova, još oznojenim i zadihanim, ali i zadovoljnim zbog uspjelog nastupa.

Prokomentirajte koncert...

Dobro je bilo! Ovo je prvi koncert na turneji i bio je malo kaotičan. Još se uštimavamo, ali bilo je dobro, osjećala se energija.

Jeste li očekivali toliko ljudi?

Pa, bilo je manje publike nego prošli put. To je žalosno, ali pretpostavljam da je u pitanju ekonomija, ljudi nemaju novca. Kažu da je Bijelo dugme imalo toliko ljudi, da je Čorba imala manje, a da je jedino Bajaga imao punu dvoranu. No to je i normalno, tako i treba biti

Ne čini mi se da ste novom pločom ostvarili neki izrazitiji pomak...

Rekao bih da smo ipak ostvarili neki pomak. Mi se stalno mijenjamo, ali polako, pa smo prošlih godina, ukupno uzevši, napravili velik pomak. Recimo, od ploče S vjetrom uz lice. Nova ploča rađena je u specifičnim uvjetima, pod utjecajem svega što se događa u zemlji. To je utjecalo na nas, a imali smo i nezgodne studijske uvjete.

Radili smo, naime, u državnom studiju, a to donosi gomilu nevolja - od administrativnih, pa do toga da nas tjeraju iz studija, recimo, u deset sati, a nama se još svira. To sve nije nikakvo opravdavanje, ali sve je ipak utjecalo na nas i ne možemo reći da smo radili u dobrim uvjetima.

Odakle vam svima, a pogotovo bubnjaru, toliko energije bez oscilacije?

Pa, ne znam, večeras smo dugo svirali, ali naša se svirka ne mjeri istim mjerilom kao nečija druga. Mi smo rock'n'roll band, jedan od rijetkih u Jugoslaviji, nismo pop-grupa! Svaka pjesma koju smo odsvirali traži maksimum snage, energije i doživljaja. Teško je ostati naštiman i neoznojen, tako da tu zaista ima i krvi i znoja i suza. Koliko je to tehnički ispravno, nas ne zanima, ali mi damo ono što trebamo dati.

Možete li se saživjeti sa svim tim pjesmama, nakon neprekidnog ponavljanja na koncertima, pogotovo s pjesmama sa starijih albuma?

Možemo, kako da ne! Mi smo ih prilično izmijenili, baš jer smo ih morali odsvirati mnogo puta. Sve ostavimo otvoreno, krene tko god hoće, bubanj, bas, gitara, sintesajzer ili glas, i onda se nađemo u jednom trenutku i sklopimo zajedno - to je ono što te pjesme uvijek čini interesantnim.

Vratimo se malo u prošlost, grupi Šarlo akrobata. Kako danas vidite razdoblje djelovanja u toj grupi?

Meni je to drago razdoblje, samo su mi sjećanja izblijedila.

Neki Šarlo smatraju kult-bandom.

To je mit koji se održava zato što je band uvijek bio pomalo nejasan. Ono što ne pokažeš, što držiš negdje skriveno, mnogo je interesantnije nego ono što ti je stalno pred očima. Šarlo je svirao vrlo malo koncerata i kratko je trajao, tako da oni koji ga nikad nisu slušali zapravo nemaju pojma što je to bilo.

Kako ste se vi i Koja, kao dvije autorske ličnosti, međusobno slagali i nadopunjavali?

Da pravo kažem, ne znam. Radili smo zajedno i slagali smo se na neku foru. (Smijeh)

Aktivno ste sudjelovali u tom famoznom novom valu početkom osamdesetih. Može li se nešto slično ponoviti?

Mislim da ne može. Ovdje, u Zagrebu sigurno ne može! Možda u Beogradu, na neki način, ali u Zagrebu - nikada! Zagreb je otišao dođavola!

Kako danas gledate na nekadašnje Pozdrave Zagrebu iz Beograda i obrnuto, uopće kako gledate na to da su beogradski bandovi uvijek dobro prolazili u Zagrebu, a zagrebački u Beogradu?

Meni ti Pozdravi nikad nisu bili nešto posebno. A sada, bogami, jedino Haustor prolazi dobro u Beogradu, jer imaju što reći, jer sviraju vlastitu muziku. Ovi ostali otišli su u onu stvar!

Vjerujete li da publika koja vas dolazi slušati razmišlja o onome o čemu pjevate - ili dolazi po inerciji? Kao, Ekatarina je dobar band, moram ih vidjeti, a i ja moram biti viđen!

Mislim da većina zna o čemu pjevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru, da su ih pogodile tri riječi koje im nešto znače. Pa, to je princip na kojem cijela rock muzika funkcionira: tri riječi i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.

Shvaćate li glazbu kao posao ili kao medij za izražavanje?

Kao determinaciju, nešto što je predodređeno!

Pričali ste o teškoćama koje ste imali u toku snimanja. Pretpostavljam da je za to odgovorna diskografska kuća. Kako vas tretiraju?

Pa, tretiraju nas kao nešto što je onako, usput. Nešto što se može malo isplatiti, ali ništa više od toga. Naše su tiraže oko četrdeset do pedeset tisuća primjeraka, i to nam je, izgleda, sudbina.

Jeste li razmišljali o većoj komercijalizaciji?

Ne, mi radimo ono što radimo. Ne zanima nas ništa drugo. To je isto kao da te zove, recimo, Bregović da mu pjevaš, a ti ne voliš Bijelo dugme. On obećava kule i gradove, ali ti Dugme ne voliš i gotovo! Tako ne bismo ni mi mogli snimiti ploču sastavljenu od nekih bljuzgavih pjesmica.

Kada biste mogli birati na čijoj biste ploči svirali, koga biste izabrali?

Deep Purple, Led Zeppelin, Jimi Hendrix... (Smijeh) Ne, stvarno! Echo and the Bunnymen ili XTC! Da, XTC, njih obožavam, to mi je najbolji band! Nisu oni nešto da se otkačiš, ali ja ih veoma volim. To je kao s Ramonesima, što god naprave, dobro je slušati, iako ja nisam neki poklonik Ramonesa.

Na koju vašu pjesmu publika najžešće reagira?

Na "Zemlju", jer to je pjesma koja pogađa ravno u glavu, pogotovo sada, kad nam svima zemlja izmiče ispod nogu, kad smo svi u gadnoj situaciji. Nikad mi se nije sviđalo što se događa, a naročito mi se ne sviđa to što se sada događa. Ne bih želio da, na primjer, idemo svirati u Vinkovce i da na ulazu moramo pokazivati pasoše. Moja je majka iz Makarske, a otac iz Kruševca. Što ja da radim u takvoj situaciji!? Ni tamo, ni ovamo! Žao mi je što se raspadaju neki dječački snovi. Nas su sve do petnaeste godine učili nešto što nije istina. I tebe su sigurno! Znaš već, najčišće more, najrazvedenija obala, najbolji sistem i to. Mislim da je kod nas sada pravo vrijeme za punk. Sada treba svirati punk i pjevati No future, ali to se, naravno, neće dogoditi, jer ima previše prepreka i previše problema i previše pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima, previše gluposti... Daj, pitaj me nešto drugo, nemojmo o tome!

Dobro, vratimo se glazbi! Smatrate li zaista da je zagrebačka scena mrtva?

Jeste!

A beogradska?

Beogradska je malo bolja, zapravo - mnogo je bolja!

Slovenska?

Imaju Miladojku Youneed. Oni su vrlo dobri, samo su malo previše uredni i skockani. Laibach? Ja ne volim Laibach, zato što ništa originalno nisu napravili. Nimalo! Sve su prekopirali. Imaju neki koncept koji vrijedi poštovati, ali oni se zapravo zafrkavaju. I od toga su napravili muziku, a ta muzika nije muzika, nego zafrkancija, iako ljudi misle da je to muzika. To je možda OK, ali ja tu ne vidim ništa vrijedno. Na svaku njihovu verziju tuđih pjesama ja mogu naći mnogo bolju. (Smijeh) Njihovo viđenje stvarnosti zapravo je manipulacija, a manipulacija je nešto što je meni strano, kao nekoj osobi koja ima više srca nego mozga.

(Tekst je preuzet sa stranica Yugopapir)