Krasznahorkai: Dom sam izgubio kad sam imao osamnaest, i od tada ga nisam želio ponovno pronaći

'Ne znamo više ni kako se zove, ni u jednom suvremenom dokumentu ne piše da joj je ime Alhambra ...', početak je tako tipične, gargantuanski proširene beskonačne rečenice slavnog mađarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, kojom taj bookerovac, možda budući nobelovac, otvara priču 'Udaljena punomoć' iz zbirke 'Seiobo je bila tamo dolje', priču o glasovitoj palači-tvrđavi koja i danas nadvisuje staru gradsku jezgru andaluzijske Granade, a ta Krasznahorkaijeva rečenica, prepuna meandara i skrivenih rukavaca, eruditskih digresija i tegobnog humora, završava tek nakon 22 stranice, zaključujući priču o slavnoj građevini, i ostavljajući čitatelja opčinjenim i pomalo zbunjenim, baš kao i fikcionalnog posjetitelja Alhambre: '... jer kao da ga je ipak zapuhnuo blagi, neželjeni dašak spoznaje, pa hodajući prema izlazu kao da već naslućuje kako Alhambra ne nudi saznanje da ne znamo ništa o Alhambri, već ni ona sama ne zna ništa o tome neznanju, jer ni to neznanje ne postoji', jer knjige danas 67-godišnjeg Krasznahorkaija nisu namijenjene za čitanje na plaži: čitanje njegovih romana, 'Rat i rat' i 'Melankolija otpora', ili zbirki labavo povezanih priča 'Svijet ide dalje' i već spomenute 'Seiobo je bila tamo dolje', traži - upravo zahtjeva – tišinu radne sobe ili vikendice na osami, Krasznahorkaijevo eruditsko pisanje, protkano povijesnim, društvenim i kulturnim aluzijama, također od čitatelja traži apsolutnu koncentraciju, i određenu razinu obrazovanja, ali konačna nagrada kojoj se može nadati svaki dovoljno uporan ljubitelj književnosti, ono spokojno zadovoljstvo koje osjetimo pošto zaklopimo zadnju stranicu, proporcionalna je uloženom trudu, jer 'Tko kroči u njegov pripovjedački svijet bezdana, plaća visoku cijenu – ali gotovo je uvijek bogato nagrađen', kako je napisao jedan kritičar, a samom Krasznahorkaiju ne nedostaje literarnih nagrada i kritičarskog obožavanja: dobitnik je niza mađarskih i međunarodnih književnih priznanja, među kojima je najvidljivija nagrada Man Booker International koju je dobio 2015. godine, smještena na polici odmah pokraj zasad praznog mjesta namijenjenog književnom Nobelu, a od svog prvog romana objavljenog 1985. godine, ipak konvencionalnije pisanog 'Sotonskog tanga', Krasznahorkai je nailazio gotovo isključivo na hvalospjeve kritičara, nazivali su ga 'jednim od velikih izumitelja novih oblika književnosti', 'promatračem oštra oka i virtuozom jezika koji ispostavlja račun često apsurdnoj stvarnosti i ismijava je', 'najvećim piscem današnjice', pa čak i 'filozofskim utemeljiteljem našega svijeta', jer legendarna je i njegova suradnja s redateljem Belom Tarrom s kojim je snimio pet filmova, jedan cjenjeniji od drugoga, a zahvaljujući njegovom hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući OceanMore, i prevoditeljicama Lei Kovacs i Viktoriji Šantić, sjajni prijevodi velike većine Krasznahorkaijevih djela dostupni su na hrvatskome, a sam pisac bio je 'dostupan' i hrvatskim čitateljima, no dogovarajući tim povodom razgovor s njime, autor ovog intervjua nadao se da će njegovi odgovori ipak biti kraći od 22 stranice – i ta su očekivanja u potpunosti ispunjena: Krasznahorkai je kratkim rečenicama za čitatelje Expressa otkrio što misli o današnjoj Mađarskoj Viktora Orbana, je li ikada povjerovao u ideale komunizma i, ostajući vjeran metaliterarnoj ironiji, što je najviše volio kod svoga prijatelja, legendarnog bitnika Allena Ginsberga.