Kultura
123 prikaza

Krasznahorkai: Dom sam izgubio kad sam imao osamnaest, i od tada ga nisam želio ponovno pronaći

Davorin Višnjić/PIXSELL
Mađari su većinom vrlo deficitarni u glavi. Od takozvanog herojskog, moralnog mađarskog karaktera lavljega srca nije ostalo ništa. Danas su tamošnji ljudi – polovica ili više od polovice populacije – poput marioneta. Mađarska Viktora Orbana NAŽALOST je jako stvarna zemlja. Nemam nikakvih iluzija. I NAŽALOST, to je moja zemlja. Ali ne i moja domovina, kaže veliki pisac

'Ne znamo više ni kako se zove, ni u jednom suvremenom dokumentu ne piše da joj je ime Alhambra ...', početak je tako tipične, gargantuanski proširene beskonačne rečenice slavnog mađarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, kojom taj bookerovac, možda budući nobelovac, otvara priču 'Udaljena punomoć' iz zbirke 'Seiobo je bila tamo dolje', priču o glasovitoj palači-tvrđavi koja i danas nadvisuje staru gradsku jezgru andaluzijske Granade, a ta Krasznahorkaijeva rečenica, prepuna meandara i skrivenih rukavaca, eruditskih digresija i tegobnog humora, završava tek nakon 22 stranice, zaključujući priču o slavnoj građevini, i ostavljajući čitatelja opčinjenim i pomalo zbunjenim, baš kao i fikcionalnog posjetitelja Alhambre: '... jer kao da ga je ipak zapuhnuo blagi, neželjeni dašak spoznaje, pa hodajući prema izlazu kao da već naslućuje kako Alhambra ne nudi saznanje da ne znamo ništa o Alhambri, već ni ona sama ne zna ništa o tome neznanju, jer ni to neznanje ne postoji', jer knjige danas 67-godišnjeg Krasznahorkaija nisu namijenjene za čitanje na plaži: čitanje njegovih romana, 'Rat i rat' i 'Melankolija otpora', ili zbirki labavo povezanih priča 'Svijet ide dalje' i već spomenute 'Seiobo je bila tamo dolje', traži - upravo zahtjeva – tišinu radne sobe ili vikendice na osami, Krasznahorkaijevo eruditsko pisanje, protkano povijesnim, društvenim i kulturnim aluzijama, također od čitatelja traži apsolutnu koncentraciju, i određenu razinu obrazovanja, ali konačna nagrada kojoj se može nadati svaki dovoljno uporan ljubitelj književnosti, ono spokojno zadovoljstvo koje osjetimo pošto zaklopimo zadnju stranicu, proporcionalna je uloženom trudu, jer 'Tko kroči u njegov pripovjedački svijet bezdana, plaća visoku cijenu – ali gotovo je uvijek bogato nagrađen', kako je napisao jedan kritičar, a samom Krasznahorkaiju ne nedostaje literarnih nagrada i kritičarskog obožavanja: dobitnik je niza mađarskih i međunarodnih književnih priznanja, među kojima je najvidljivija nagrada Man Booker International koju je dobio 2015. godine, smještena na polici odmah pokraj zasad praznog mjesta namijenjenog književnom Nobelu, a od svog prvog romana objavljenog 1985. godine, ipak konvencionalnije pisanog 'Sotonskog tanga', Krasznahorkai je nailazio gotovo isključivo na hvalospjeve kritičara, nazivali su ga 'jednim od velikih izumitelja novih oblika književnosti', 'promatračem oštra oka i virtuozom jezika koji ispostavlja račun često apsurdnoj stvarnosti i ismijava je', 'najvećim piscem današnjice', pa čak i 'filozofskim utemeljiteljem našega svijeta', jer legendarna je i njegova suradnja s redateljem Belom Tarrom s kojim je snimio pet filmova, jedan cjenjeniji od drugoga, a zahvaljujući njegovom hrvatskom izdavaču, nakladničkoj kući OceanMore, i prevoditeljicama Lei Kovacs i Viktoriji Šantić, sjajni prijevodi velike većine Krasznahorkaijevih djela dostupni su na hrvatskome, a sam pisac bio je 'dostupan' i hrvatskim čitateljima, no dogovarajući tim povodom razgovor s njime, autor ovog intervjua nadao se da će njegovi odgovori ipak biti kraći od 22 stranice – i ta su očekivanja u potpunosti ispunjena: Krasznahorkai je kratkim rečenicama za čitatelje Expressa otkrio što misli o današnjoj Mađarskoj Viktora Orbana, je li ikada povjerovao u ideale komunizma i, ostajući vjeran metaliterarnoj ironiji, što je najviše volio kod svoga prijatelja, legendarnog bitnika Allena Ginsberga.

Svoje formativne godine proživjeli ste u komunističkom sustavu, a u ranijim intervjuima rekli ste da ste porijeklom iz ‘izrazito buržoaske’ obitelji i da ste se kao mlad čovjek morali pobuniti protiv tih buržoaskih konvencija. Tada ste odlučili živjeti među pripadnicima najnižih slojeva društva. U kojemu je smjeru išla ta vaša pobuna? Znači li to da ste kao tinejdžer povjerovali u ideale komunizma?

O, ne, ne, ne! Razlog mojoj takozvanoj 'pobuni' bio je taj što sam u to vrijeme previše čitao Dostojevskog. Živio sam zajedno s njegovim likovima, koji su tako postali moji životni suputnici. Vjerovao sam da nikad nisam sam, jer je kraj mene uvijek, na primjer, princ Miškin. On je uvijek imao jako važnu ulogu u mojem životu. Poslije sam pak čitao previše Kafke. Sve u svemu, otišao sam živjeti među najniže slojeve mađarskoga društva jer sam smatrao da život ima dostojanstva samo ako ga živimo zajedno s obespravljenima. Na mene je duboko utjecala Simone Weil…

U vaši knjigama česti su motivi odlazaka i dolazaka, povratka kući. Odrasli ste u gradiću na krajnjem jugoistoku Mađarske, živjeli ste na raznim mjestima diljem Mađarske i svijeta, a trenutno živite u ruralnoj kući u brežuljkastom kraju nedaleko od Budimpešte. Gdje je vaš dom? Koje mjesto osjećate kao svoj dom kojemu biste se mogli vratiti?

Ja nemam dom. Boravim u različitim mjestima na Zemlji, u Kyotu, Berlinu, New Yorku, Beču, Trstu i nedaleko od Budimpešte. Svoj sam dom izgubio kad sam imao osamnaest godina, i od tada ga nisam želio ponovno pronaći. Čovjek može samo jednom izgubiti dom. Dom nikada više nije moguće ponovno pronaći.

 | Author: CC BY-SA 3.0 CC BY-SA 3.0

Nakon pada komunizma 1989. godine, Mađarska je - kao i druge srednjoeuropske bivše komunističke zemlje -  prihvatila ideje zapadne liberalne demokracije, ideje otvorenosti prema različitostima i poštivanja ljudskih prava. Međutim,  u Mađarskoj jačaju konzervativizam i nacionalizam. Premda je taj trend uočljiv diljem Europe, čini se da je osobito jak u Orbanovoj Mađarskoj. Kako objašnjavate taj povratak iz liberalizma u konzervativizam? Je li Mađarska Viktora Orbana ona prava Mađarska? Je li to vaša Mađarska?

Mađari su većinom vrlo deficitarni u glavi. Od takozvanog herojskog, moralnog mađarskog karaktera lavljega srca nije ostalo ništa. Danas su tamošnji ljudi – polovica ili više od polovice populacije – poput marioneta. Marionete su kukavice koje nisu u stanju same odlučivati o vlastitoj sudbini. Vjerujem da to novome režimu omogućuje da čini s ljudima što god želi. Mađarska Viktora Orbana NAŽALOST je jako stvarna zemlja. Nemam nikakvih iluzija. I NAŽALOST, to je moja zemlja. Ali ne i moja domovina.

 | Author:

Vaši romani i kratke priče su stilski i žanrovski različiti, a jedino što se provlači kroz sva vaša djela je osjećaj melankolije, beznađa svijeta koji se ciklično ponavlja, crnog humora. Bi li Laszlo Krasznahorkai pisao kao što piše da se rodio u nekoj drugoj kulturi?

Ne, vjerojatno ne bi. Ali ja jesam Mađar, napisao sam što sam napisao, i to ne mogu nikako promijeniti. NAŽALOST.

S velikim redateljem Belom Tarrom snimili ste pet filmova. Jednom ste rekli da je vaš odnos, odnos dvojice prijatelja. Možete li nam opisati kako je izgledala vaša suradnja? Koliki je vaš udio u Tarrovim filmovima?

Dao sam mu sve što sam imao. Romane, naslove, likove, situacije, priče, okolnosti, imena, sliku prirode ljudskih bića. Od toga je napravio izvrsne filmove. Sretan sam s time. Pomogao sam mu da vidi drugačiji pogled na svijet, razotkrio sam mu senzibilitet našega univerzuma, ljudskoga dostojanstva i čovjekova pada. On je duhoviti cinik. Razumio je moj svijet, ja sam razumio njegov. Iz onoga što sam mu dao, on je mogao – zajedno sa mnom, Mihalyjem Vigom, svojom ženom Agnes i još nekim svojim prijateljima – sagraditi novi film. Ili barem film u kojemu možeš vidjeti svijet koji smo od svega toga stvorili.

Uz 'Sotonski tango', vjerojatno najpoznatiji film nastao u toj suradnji je 'Torinski konj', koji je 2011. dobio Srebrnog medvjeda na Berlinaleu. Tada ste rekli da je to vaš zadnji zajednički film i to ste obećanje zasad održali. Zašto ste to odlučili? Ni Tarr od tada nije ništa snimio.

U vrijeme dok smo snimali 'Čovjeka iz Londona', imao sam osjećaj da smo došli do točke na kojoj treba završiti. Rekao sam mu to, razumio je. Tražio je samo da napravimo svoj posljednji zajednički film. Htio je da se oprostimo. 'Torinski konj' je naš OPROŠTAJ. To je bila zajednička odluka. Nakon filma o Posljednjem sudu, što smo drugo mogli učiniti?!

 | Author:

Blisko ste surađivali s još jednim velikanom, legendarnim američkim pjesnikom Allenom Ginsbergom. Živjeli ste u njegovom newyorškom domu. Kakav je bio vaš odnos? Rekli ste da vam je pomagao tijekom rada na romanu 'Rat i rat'. No čini mi se da vaše djelo nema puno poveznica s bitničkom filozofijom. Gdje ste se pronašli vi i Ginsberg?

On je bio vrlo mudar čovjek. Veliki pjesnik. Umjetnik. Obožavao sam njegovo zavijanje. Jako je dobro zavijao… Za mene je to bilo dovoljno da ga volim i cijenim. Kad je umro, izgubio sam jednog jako važnog prijatelja.

Imate iskustvo života iza 'Željezne zavjese'. U jednostranačkim sustavima umjetnost je bila važan mehanizam širenja prostora slobode, otpora jednoumlju. Danas živimu u formalno slobodnom društvu u kojemu jedinu cenzuru provode sile tržišta. Može li se reći da je u današnjem konzumerističkom svijetu kultura, osobito književnost, izgubila na važnosti? 'Sotonski tango' danas možda ne bi imao istu snagu koju je imao 1985. godine.

Mislim da je 'Sotonski tango' jednako bitan danas kao i prije. Sudbina nekog djela ne ovisi o aktualnoj – osobito ne aktualnoj političkoj – situaciji. Ili aktualno meni nije uopće bitno. Dok sam živio iza Željezne zavjese, nikada o tome nisam razmišljao kao o životu iza Željezne zavjese, nego sam imao duboko uvjerenje da živim U SVIJETU – i mislim da je to i bilo istinski tako. Upravo zbog toga nikada nisam mislio da bi moja djela morala govoriti nešto o aktualnim okolnostima. Ne! Želio sam stvarati djela koja se bave ljudskim stanjem.

 | Author:

Koliki utjecaj uopće može imati književnost na društvo? Osobito intelektualna i hermetička djela poput vaših?

Hermetična djela ne postoje u smislu da hermetična djela nemaju utjecaj na društvo. Nitko nema slobodu tvrditi da ljepota nema utjecaja. Ali naravno, utjecaj ljepote ima vlastite procese zahvaćanja pripadnika nekog društva. Uvijek postoji trenutak u kojemu ljepota nalazi svoju žrtvu. To nije pitanje sreće, već vremena. Svi mi imamo priliku postati takvom žrtvom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.