Kultura
163 prikaza

Kratka priča Berislava Juriča: Spojene posude

Mostarac Berislav Jurič je novinar i kolumnist. Scenarist je i redatelj serijala jednominutnih crtanih filmova o korupciji. Društvo novinara BiH proglasilo ga je novinarom godine u pisanim medijima za 2018. godinu.
Berislav Jurič rođen je 1980. godine u Tomislavgradu. Živi i radi u Mostaru. Piše poeziju i prozu. Dobitnik je prve nagrade za ciklus pjesama "Šimićevih susreta" 1998. i 2005. godine, kao i nagrade Književne zaklade "Fra Grgo Martić" za najbolji prozni prvijenac 2013. godine, knjigu priča ''Naspavani psi laju'' te 2019. godine za zbirku poezije ''Golotinja''. Novinar je i kolumnist nekoliko internetskih portala. Scenarist je i redatelj serijala jednominutnih crtanih filmova o korupciji. Društvo novinara BiH proglasilo ga je novinarom godine u pisanim medijima za 2018. godinu.

 

Jedino što je svijetlilo u polutamnoj prostoriji bile su oči. Prozore, koje su do pola presijecale prljave rolete, što su zategnutih prljavih konopa šutke sakrivale svijet, nitko nije otvarao. Nije bilo potrebe. Sestre, koje su uvijek ulazile kao da su u neviđenoj žurbi, znale su da zrak i svjetlost izvana, njima ne znače ništa niti mogu u svoj svojoj punini doprijeti do njih. Sve što je izvanjsko, moralo je ostati vani i nije smjelo remetiti gustu, smrdljivu i šuštanja, na koja su se svi navikli, punu stvarnost. Svi koji su ušli u ovu sobu željeli su izlazak. Ulaženja su se svi zgražali do te mjere da nisu željeli kvariti svjetlost, sunce, ni mjesec, ni mrak puštajući ih u unutrašnjost sobe.

Rolete su kroz rupice pa kroz prljava stakla puštale točkice svjetlosti što su onda bušile prljavi, bolničkim mirisom natopljeni zid. Ponekad bi ga prošarale i točkice mjeseca. Zvijezde nisu pak bile toliko jake. No, nitko u sobi, a bolesnici se nikada nisu htjeli prebrojati jer su živjeli u strahu od manjeg broja, nije gledao u zidove. Svima je najveća svjetlost bila ispod očnih kapaka. Kao po prešutnom dogovoru i kao da je to pravilo napisano na ulasku u sobu nad kojom je blijedio broj, nitko nije želio znati koliko je točno ljudi u priličnoj prostranoj sobi.

Oni koji su imali sreće pa su dolazili na terapije u strogo određenim terminima imali su svoj krevet i njima je bilo najvažnije da su njihovi susjedi još uvijek u krevetima pored. Bila je to utjeha da nije još uvijek vrijeme za odlazak. Oni koji su boravili u bolnici prečesto su željeli da su sami na svijetu i da se negdje u dubini sebe mogu zaigrati bogova pa ponovno stvoriti život i pomjeriti kazaljke nebrojeno puta unatrag kako bi zaskočili vrijeme i prepoznali u njemu onaj trenutak kad su mogli osjetiti bolest i spriječiti njezin rast i izjedanje tijela koje ju je nosilo i ne znajući hranilo.

Neki su u ljudima koji su dolazili na terapije i odlazili nakon nevidljive utjehe u venama maštali sebe. Gledajući stranca kao da su gledali sebe kako dolaze na vrijeme po navodni lijek i kako odlaze sretniji i zdraviji. Zamišljali su potom ulice, obilazili izloge i susrete. Pričali su. O pričanju su toliko sanjali jer je njihov glas ostajao duboko ukopan ispod suhih usta, zatučen ritmovima kakvi postoje samo u bolničkim sobama tih nasilu u bijelo obojenim kutijama u kojima nema bjeline do ispod vjeđa.

Udisanjem zraka iz zajedničkih pluća smještenih u prljavom podrumu, postali su kao spojene posude. Svi su udisali jedan zrak, svi su bili jedna pluća koja su se borila s manjkom života i taj manjak ih je vezao. Netko je sigurno pokušavao kroz cijevi odaslati kome kakvu poruku, pretvoriti plastični put kisika u mrežu poput one kojom skriveno šapuću šume. No, kroz spojene posude nije mogao bezbrižno ploviti jad jer je jad, koji kao da je ljigav i prljav, vukući se iz podruma pronalazio svakoga od njih i zapinjao u izmučenim glavama koje su napaćeno tijelo činili još težim.

Negdje u dubini oronule zgrade najživlji je bio mehanizam nevidljivih pluća koji ih je pretvarao u spojena tjelesa iz kojih su svi crpili život i dijelili nečujni i nevidljivi dah smrti. Cjevčicama kojima su bili vezani kao da su bili okovani u zajedničke okove života koji tako svezan ne može ići naprijed nego samo prema svojemu kraju. A gdje je kraj i koliko još treba prebrojati točkica na zidu da bi se odbrojilo trajanje života i trajanje umiranja, nitko nije znao.

O podrumskim plućima brinula su dva radnika. U smjenama. I da su svi u sobi mogli govoriti, prvo bi progovorili o zraku a odmah bi potom prokleli onog koji je u svojoj smjeni često zaboravljao na mehanizam i njihovo disanje. U cijeđenom vremenu kakav se lijepio po sobi, nemarni bi radnik unosio ritam i manjak zraka u zajedničkim plućima sve bi ih natjerao na pokret, kao u kakav očajnički ples kojim se opraštaju od života u početku začuđeni što se uopće, slijepljeni poput vremena kojeg im nečiji nemar broji, mogu odvojiti od postelje.

Na postelji najbližoj prozoru ležao je On. Bio je najmanje primjetan od sviju. Njegova glava, bujne prosjede kose, bujnih obrva i skoro skroz pobijeljenih brkova, počivala je kao uokvireni portret bolesti u nedovoljnoj bjelini jastuka. Jedino što se živo moglo vidjeti na toj slici bile su njegove oči. U njima je, duboko smeđima, još uvijek gorjela vatra života. Bile su to najživlje oči u sobi. Možda jer je kroz rupice na roletama ponekad vidio plavi komadić neba. Zbog toga su mu zavidjeli ostali. Mislili su da ima komadić života više od njih. U stanju kad je svačija mala prednost za njih, ljudski, bio poraz, bilo im je krivo što je tako blizu svijeta vani i što se može pogledom provući u neke drugačije mašte.

On to nije gledao tako. On je samo u točkicama neba vidio jedini svijet koji ne miruje. Sve oko njega bilo je mlitavo i slijepljeno u masu koja se polako gasi. Iako mali prostor kojeg je vidio, ta mala plava točkica u glumljenoj bjelini, bila je prepuna života. Još kad je imao sreće da baš plavu točkicu prereže let kakve ptice, znao je kako je svijet još pun života ma koliko ga soba poput ove činila malim i preprolaznim.

Imao je On i sreću, zavidjeli su drugi, što se svjetlost u sobu uvlačila kroz rupice najbliže njemu pa su mislili da je vidi bolje nego oni. No, njega nije zanimao toliko kraj svjetlosti na zidu. On se zabavljao tako što bi svako jutro pokušao uloviti prvi zraku. Pogađao je ponekad na koju bi rupu zora mogla zaviriti u sobu. Nekad bi pratio kako svjetlost novog dana ulazi samo kroz jednu rupu. U predvečerje bi vrebao kuda će prvi znaci noći proviriti u sobu u kojoj se svjetla navečer nisu palila. Mislili su valjda, a prevarili su se, da život brže prolazi u mraku.

Zavidjeli su mu, u trenutcima kad bi bježali od listanja svog života, i to što je bio prvi u redu spojenih na pluća iz podruma. Sustav koji im je u tijela gurao zrak u sobu je ulazio kraj njegova kreveta i on je bio prvi u redu spojenih posuda. Ljuti na svoju sudbinu, prizemno ljudski, bolesnički bez riječi, krivili su ga da, jer udiše prvi, udiše najviše i najbolje. U napadima nemoći i boli, hvatali su se za zlobu pa su njemu koji prvi udiše, pripisivali svoje boli. On im, trudili su se udisati dublje, krade i truje zrak.

I njega je mučilo što ima netraženu i nezasluženu privilegiju da bude prvi u tom hranidbenom lancu koji kao da skriven u vlažnom podrumu meškoljenja potrošenih tjelesa drugima. On bi smiraj tražio u rupici hrani bolest umjesto života i čini je još bolesnijom. No, On je prvi osjetio kad će u nemarnoj smjeni presušiti cijevi. Trudio se prihvatiti manjak zraka najtiše što može prepuštajući tako ples koja ga je vodila do neba. I kad je najcrnje bilo, da se jedva razaznavao okvir kroz kojeg ja je gledalo, bilo je živo. Najživlje u njegovu svijetu, ma koliko ga pluća, najmrtvija u njemu, prikivala za smrt.

Od trokuta nad krevetom, pomagalom za ustajanje, nije imao koristi jer se nije ustajao. U noćima kad bi mjesec bio toliko jak da probije u njihov mrak, On bi u njegovoj sjeni vidio omču o koju je vješao svoj život i sve u svom životu. A ta bespotrebna pomagala visjela su nad njihovim tjelesima kao da moraju o njih objesiti dušu tek što napusti tijelo i procijeđena kroz vješalo krene za nekim novim zrakom.

Iako su mu u nosnicama završavali krakovi cjevčica kroz koje je strujao kisik, trudio se udahnuti dublje i osjetiti miris svaki put kad bi na svoju terapiju dolazila Ona. Iako ugašenog osjeta, vjerovao je kako je najmirisnije nešto što je boravilo u ovoj sobi. Činilo mu se da vidi, svaki put kad bi dolazila, kako se oko nje srami ustajali zrak, kako se slijepljeni jad krene topiti i slijevati niz zidove i kako se pomjera prostor da njezina svetost, a njemu je to lice bilo svetinja koja mu je uslišavala molitve da preživi do sljedećeg susreta, pomjera sve nevidljivo u sobi.

Dopustio je sebi vjerovati da je to ljubav. Bez propitkivanja i sumnji iako je ljubav neprestano propitkivanje i, ako je prava, sumnja u samoga sebe. Nije znao kako miriše. Nije mogao doprijeti do čarolije kojom je razmicala sve crno pred sobom i kojom je svu onu bijedu življenja u četiri bolnička zida pretvarala u svjetlo. I crno je pred njom imalo svoj sjaj i taj ga je sjaj držao dugo nakon što bi, okrijepljena novom tekućinom u žilama otišla u neko svoje življenje. Ružno se ponekad osjećao što od sila koje bi je mogle dovesti, traži da dođe ponovno, da dođe što prije. Time joj je želio više bolesti. No, uvjeravao se s druge strane kako ima pravo na to, u ime ovo malo života što mu je ostalo, da ima pravo na sreću i radost i na lijek u kojeg liječnici ne vjeruju.

Bilo mu je lakše kad je u umrtvljenom prostoriji bila i Ona. Ulazila bi s posramljenim osmijehom i strahom u očima kojeg je skrivala. Dopustila bi tek kratko, umjesto pozdrava, da im se dotaknu oči i, iako je pogled trajao kratko, kao da je i jednom i drugom bio dovoljno dug da izmjere živote u sebi. Tražio je od sila koje bi to mogle usporiti, da se kapljice u mehanizmu kojim je primala lijek i kojim su kupovali vrijeme ulijene i da se najsporije na svijetu cijede na putu do njezine krvi. Želio je da vrijeme, koje je brojao rupicama na prozorima i smjenom nemarnog radnika, stane i da im produži život ili ono što im je ostalo od njega, ono što ni On ni Ona nikada neće moći izreći. Ni sebi, ni jedno drugome.

Bojao se, sebično, kako samo ljubav sebičnim može učiniti, da bi kroz cjevčice njegovi supatnici mogli osjetiti da se u njemu nešto mijenja kad je Ona tu i da mu u izmorenim prsima bude drugačija toplina. Strahovao je da netko u zajedničkim plućima ne osjeti njegov uzdah kad se za njom zatvore vrata i s uzdahom izmišljenu molitvu da se opet vide. Da im se životni ponovno rukuju u stidnom susretu očiju.

Ne zna koliko je vremena prošlo. Izmijenjale su se rupice na zidu i proletjele su neke ptice. Jednom je osjetio i zaborav nemarnog radnika i napregnuo se da udahne i posramio jer se prepao pohlepe koju bi kroz cjevčice mogli osjetiti drugi. Ulovio je i prvu zraku zore i prvu tintu večeri. Poigrao se sjenom trokuta nad krevetom i u trenutku kad se omča vezala oko duše, osjetio miris kojeg je odlučio ponijeti sa sobom.

Nju je dočekao uredno pripremljen krevet uz prozor. Njezin pogled ostao je nijem, a ruke njezina življenja ispružene u prazninu ispred sebe. Nitko joj nije morao reći da je čovjek s najživljim očima otišao. Nitko joj to nije ni mislio reći. Ovdje, u prostoru punom pokušaja bjeline, malo je tko mislio o životu. Kroz rupice na roletama vidjela je točkice neba na koje se navlačio mrak. Istočkano vrijeme na zidu čekalo je da ga krene brojati i da joj dosadi. Trokut nad krevetom čekao je da postane uteg i da kroz njega prođe život.

Izvan te glumljene bjeline, u sivoj portirnici, za koju se samo vrijeme potrudilo da bude siva, portir je pobjeđivao. On i čovjek iz nemarne smjene dijelili su karte. Čovjeka koji brine o plućima u podrumu, po tko zna koji put, nije išlo. Pogledavao je na prljavi sat u prljavoj sobici u koju su se kroz prozorčić samo slijevala zabrinuta pitanja i punila ga jadom više nego što bi jednako nemaran portir mogao uzvratiti dobrim vijestima. Svakim korakom kazaljke, pomislio bi da misle kako je opet zaboravio zajednička pluća. A nije. Svaki put kad bi kartali, a kad je njegova protivnika zanosilo pobjeđivanje, mislio je kako ima važnijih stvari u životu od pobjeda. To bi, ali samo kad bi pobijedio, rekao i portiru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.