Kratka priča: Boris Dežulović - O ljudima i ždralovima

Ne razumijem. Zašto si me doveo u ove kukuruze?
- Da bih ti pričao o ždralovima.
- O ždralovima?
- Da. Priča o Daruvaru je priča o ždralu, svi znamo priču te veličanstvene ptice s grba grofa Antuna Jankovića, utemeljitelja grada. Ždral s kamenom u kandžama. Svi znamo legendu, raširenu svim krajevima nad kojima lete, o ždralu stražaru koji za dugačkog putovanja na jug na odmorištima čuva jato i njegova vođu, stražareći u plitkoj bari uspravljen na jednoj nozi, u drugoj držeći kamen: u slučaju da zaspi, kamen će pasti u vodu i probuditi ga. Od tuda ždral kao simbol opreza i budnosti. Od tuda ždral u Daruvaru, gradu u kojemu nikad zapravo nije sletio.
- Znam, to zna svatko u Daruvaru.
- Pa ipak, jedini ždral koji je ikad sletio ovdje bio je taj kameni ždral s grba Antuna Jankovića. Reci, nije li divna ironija u tome što se grad zove po nekome tko je ovdje samo u prolazu? Nije li divna ironija sagraditi cijeli grad, trajnu nastambu čovjekovu, i označiti je simbolom opreza u prolazu kroz opasnu zemlju? Ne označava li to zapravo nas? Nismo li mi ovdje samo u prolazu? Nije li Daruvar sa svojim toplicama samo mlaka, plitka bara u kojoj ćemo kratko usnuti s glavom u krilu i uzeti daha za nastavak leta?
- Sereš.
- Ali dobro zvuči, zar ne? Nije, međutim, u tome stvar. Vidiš ono brdo?
- Znam to brdo. Gradina. Svi znaju Gradinu.
- Svi znaju Gradinu, a nitko ne zna da je Gradina zapravo početak priče o Daruvaru. Obična gomila zemlje, a zapravo mitsko brdo. Stara benediktinska opatija svete Jelene, recimo, koju su prije hiljadu godina navodno podigli templari na povratku iz Svete zemlje. Iz srednjovjekovne mitologije znamo da su templari iz Palestine donijeli i mitski Sveti gral, ali nitko ne zna da nije bio samo jedan Sveti gral, nego ih je bilo dvanaest, za svakog Kristova učenika po jedan. Po legendi, kad se na jednom stolu okupi cijeli taj rimski servis za dvanaest osoba, bit će vrijeme za Njegov drugi dolazak. A jedan od tih dvanaest pehara, jedan od samo pet sačuvanih, jest i čuveni daruvarski diatretum.
- Onaj diatretum?
- Da. Prekrasni daruvarski stakleni pehar, remek-djelo starorimskog staklarstva koji se danas čuva u Kunsthistorische Museumu u Beču, jedan od dvanaest Svetih gralova, templari su u stvari sakrili u temelje opatije na Gradini. Što misliš, zašto od tamošnje opatije kasnije nije ostao kamen na kamenu? Pljačkaši su cijeli samostan doslovno rastavili i raskopali tragajući za Gralom! Kad je prije dvjesto pedeset godina konačno otkriven, austrijski masoni prodali su priču da je riječ o običnoj jebenoj rimskoj staklenoj čaši i odnijeli je u Beč.
- Dobra priča. U Turističkoj zajednici dali bi ti tisuću kuna za nju. Dan Brown dao bi ti još više.
- Da, njima je diatretum vinska čaša za pučke veselice i daruvarski Vinodar. Ali jebeš tu turističku zajebanciju, nisam ti htio pričati o Svetom gralu, već o Gradini. Vidiš, dok su se drugi bavili kamenjem s Gradine i njenim davnim ljudima, ja sam se bavio ždralovima i zemljom. Ja jesam znanstvenik, povjesničar, ali kako i sama znaš, došao sam s juga, moje je korijenje u živom kamenu. Tamo odakle dolazim postoji duboka uvala, Morinjski zaljev se zove, gdje marčane bure pred proljeće prizemlje prve selice na povratku kući. Tu, na moru i kamenu, prvi put sam vidio ždrala. Prije sam vidio ždrala nego zemlju. Zemlja je stoga moja žudnja i trajna fascinacija, zemlja za ljude i životinje, zemlja za vinovu lozu i kukuruze. O zemlji sam naučio i znam mnogo više od ljudi koji su iz nje izrasli. Zemlja na Gradini, recimo - da se vratim na ovo brdo - drugačija je od zemlje u ostatku kotline. Nije ista. Nema isti sastav. Znaš li da je postotak soli u zemlji s Gradine hiljade puta veći nego u ostatku daruvarske kotline?
- Panonsko more?
- Dobra laička teorija. Prva asocijacija. Pod uvjetom da je sva sol Panonskog mora ostala na hrpici Gradine. Dakle, nije. Mučila me ta stvar dugo, istraživao sam, nosio uzorke u Zagreb, čak sam jednom doveo i neke profesore sa zagrebačkog fakulteta. Oni nisu našli dobrog objašnjenja, a ja im svoju teoriju nikad nisam ni iznio.
- Ti imaš teoriju?!
- Ne, ja nemam teoriju, ja znam. Kao što su znali i drevni, hm, Daruvarci. Odgovor je: ždralovi.
- Sad stvarno sereš. Oprosti. Nastavi.
- U redu je, i ja bih tako reagirao da mi je netko to rekao. Da bih ti objasnio, počet ću ispočetka. Prije dvije hiljade godina ovaj prostor nastanjivali su Jasi, Jazi, autohtoni ilirsko-keltski narod o kojemu ne znamo previše. Kao i svim keltskim plemenima, i ovdašnjim je Jazima ždral bio sveta ptica. Keltskim druidima, recimo, jata ždralova na nebu bila su slova njihova alfabeta, oguma, u torbicama od ždralove kože nosili su svoje štapiće za proricanje sudbine i gledanje u budućnost, a ono što su ostatku tadašnjeg paganskog svijeta bile tri božice, grčke Hekate, tri Mjesečeve faze, tri Muze, tri Gracije, njima su bile tri ženke ždrala - mlada ptica, ptica majka i stara, mudra ždralica - koje su čuvale Annwn, podzemni svijet, keltski Had. Kelti su iznimno poštovali ždralove i svijetom su se orijentirali po njihovu letu.
- Da, zaista čudesna ptica.
- Znaš li da je prema fosilnim nalazima stara i do pedeset milijuna godina? Naravno da sam onda, istražujući pticu po kojoj se Daruvar zove, došao i do Plinija starijeg: u svom kapitalnom, posljednjem i jedinom sačuvanom djelu, desetoknjižju Historia Naturalis, on opisuje čudesnu organizaciju ždralova, koji biraju predvodnika na čelu jata, i stražare što će na začelju paziti na slabije, nemoćnije i sporije.
- Kao onoga s daruvarskoga grba, s kamenom u podignutoj... ruci? Nozi?
- Da, njega. Koliko je poznato, fantastični izum ždralova s kamenom za uzbunjivanje prvi je u Historia Naturalis opisao upravo Plinije, opčinjen tim pticama. To, međutim, nije jedina genijalna inovacija ždralova. Znaš li što je balast?
- Znam, balastne vode. To je ono što brodovi izbacuju u more.
- Da, balast služi za reguliranje ravnoteže broda. U vrijeme prvih prekooceanskih putovanja mornari su u komore za balastne vode čak i pišali i povraćali, a kasnije su kao balast koristili i veliko lomljeno kamenje. Montreal je, recimo, sagrađen od balastnog kamena iz Europe. Ali koncept balasta ne koristi se samo na moru, nego i u zraku. Već prvi letači balonima shvatili su da se balastnim teretom može regulirati visina.
- Braća Montgolfier?
- Blizu. Braća jesu, ali ne Montgolfier. 

Taman onih dana kad se grof Janković ovdje useljavao u svoj dvorac, samo deset dana nakon povijesnog leta braće Montgolfier, braća Jacques i Robert Charles podigli su u zrak prvi balon s ljudskom posadom punjen hidrogenom umjesto toplim zrakom. Oni su prvi koji su o košaru balona objesili vreće s pijeskom, čijim su ispuštanjem mogli jednostavno podizati balon i regulirati visinu. Ili barem prva ljudska bića koja su se toga dosjetila. 
- Shvaćam. Ždralovi?
- Priroda je čudesna, sve čega se gordi čovjek dosjetio već milijunima godina postoji u prirodi. Okrugli mehanički zupčanik za prijenos kružnog gibanja, čudo čovjekova uma - koji su još prije dvije i pol hiljade godina otkrili drevni Kinezi, a poznavali i stari Grci - već milijunima godina postoji i u sitnom biću iz obitelji polukrilaca, kukcu lijepa latinskog naziva issus! Mikroskopski sićušni, savršeni okrugli zupčanici, kao u mehanizmu preciznog sata, sa zupcima koji savršeno naliježu u utore sićušnih zupčanika u zglobovima njegovih nožica. Insekt, jebote! Isto je s balastom. Balastne vode, recimo, davno prije čovjeka otkrile su ribe poput napuhače ili neke vrste hobotnica. A koncept balasta u zračnom prometu, ispravno si zaključila, u stvari su otkrili ždralovi.
- Fascinantno.
- Nije li? Već Plinije Stariji bilježi tako da ždralovi, koji u jednom danu mogu preletjeti i par stotina do hiljadu kilometara, prije polijetanja uzimaju u kljun komade kamenja, zemlju ili pijesak, koje onda - baš poput braće Charles milijunima godina kasnije - izbacuju kako bi lakše održali visinu i tempo. Nešto poput trkača ili košarkaša koji treniraju s utezima, pa nakon što ih skinu- imaju osjećaj da lete. Baš poput ždralova.
- I ždralovi to stvarno rade?
- Da. Znao je to naš drug Plinije, a znali su i naši keltski drugovi Jazi, kojima je ždral bio sveta ptica. Nije slučajno da se Kelti po Europi naseljavaju po planu leta ždralova. Svakih nekoliko stotina kilometara na toj ruti imaš keltska naselja i utvrde na brežuljcima poput naše Gradine: te brežuljke, vidiš, napravili su ždralovi.
- Ždralovi?! Kako?
- Ne pratiš. Ždralovi na polijetanju uzimaju kamenje, pijesak i zemlju kao balast, pa ih nakon dvije-tri stotine kilometara, kako bi olakšali daljnji let, izbacuju iz kljuna. Uvijek na istome mjestu, baš kao ovdje, uvijek na ovu njivu. Zamisli sad jata ždralova, stotine njih, svake jeseni, svake godine, kako izbacuju balast na ove kukuruze, pa olakšani lete prema jugu. I tako svake godine. Tako deset godina. Sto godina. Hiljadu godina. Deset hiljada godina. Tako sto hiljada godina. Tako svake jebene jeseni.
- I tako je nastala Gradina?!
- Tako je nastala Gradina. Od tud koncentracija soli u zemlji s tog brda. Ždralovi koji su hiljadama godina nadlijetali ovo područje dolazili su, naime, iz današnje Austrije, iz jedan dan leta udaljenog Salzkammergutta, kraja poznatog po rudnicima soli, po kojima je i dobio ime. Stotine tona zemlje, pijeska i kamenja iz Salzkammergutta ždralovi su prenijeli ovdje i napravili brdo. A po čemu je Salzkammergutt najpoznatiji, osim po rudnicima soli? Po Halštatskoj kulturi, drevnoj keltskoj civilizaciji. Hoćeš još? Znaš li koji je grad na drugoj strani svijeta od Daruvara udaljen jedan dan ždralova leta? 
- Nemam pojma. Koji?
- Šibenik! Moj grad. Morinjski zaljev. Shvaćaš sad? Pred jesen iz Hallstatta, pred proljeće iz Morinjskog zaljeva i Vranskog jezera, milijuni ždralova hiljadama su godina u oba pravca na ovu njivu ispuštali kubike balasta od slane zemlje i kamenja. Gradina, keltsko sveto mjesto, cijela je od austrijske i dalmatinske soli!
- To je posve ludo.
- Zar nije? Prapovijesna Gradina, mitsko brdo na kojemu će Kelti sagraditi prve nastambe, oko kojih će na koncu niknuti današnji Daruvar, sagradili su ždralovi. Sagrađena je tako od kamenja iz ždralova kljuna baš kao Montreal od kamenja iz balastnih komora europskih brodova. Grof Janković svojim je grbom ždralovima samo odao zasluženo priznanje i počast, on je došao tek na kraju. Ždralovi su, a ne on, položili kamen temeljac Daruvara. I to vrlo doslovno.
- Znači, grof Janković je znao za priču o Gradini?
- Nije, naravno, njegov je grb samo divna slučajnost, jedan od onih znakova koje nam uz put postavlja sudbina. Znam to, jer vidio sam taj znak, prepoznao ga i shvatio.
- Znak?
- Da. Daruvar, mjesto koje je divnom ironijom dobilo ime po nekome tko je ovdje samo u prolazu, nastao je u ždralovu letu, usput, od balasta koji su te divne ptice ispuštale kako bi lake i slobodne nastavile svoj let kući. Daruvar, shvaćaš, nije gnijezdo, nije kuća, Daruvar nikad nije bio zamišljen kao dom. Ja volim Daruvar kao da sam rođen u njemu, u njemu sam zaista odrastao, u njemu sam i tebe upoznao, ali Daruvar je tek usputna stanica za odbacivanje balasta i lak, slobodan let dalje. Razumiješ? Ja moram dalje.
- Čekaj, što želiš reći? 
- Da moram dalje. Mene čeka nebo, mene čeka moje gnijezdo.
- A ja sam ti, šta, šaka pijeska za odbacivanje? 
- Nemoj tako. Ako baš hoćeš, budi onda radije kamen koji sam ispustio zaspavši u Daruvaru, kamen koji me probudio i podsjetio da moram dalje.
- I sve ovo ispričao si samo kako bi mi rekao da odlaziš?
- Ne. Ispričao sam ti sve ovo da ti pomognem, da nađeš i ti svoj put. Svi imamo svoj put, svoj let, svoj jug i svoj sjever. I mjesta na tom putu kojima se vraćamo...
- Jebi se.
- ...nagonski, da ostavimo znakove...
- O, kako se jebi!
- ...za one na začelju jata.
- Jebi se, Kruno, ti i tvoji ždralovi!